Pol Oster, umjesto nekrologa: Ići u suprotnom pravcu...

Pol Oster je ovih dana bio u pravom smislu riječi zvijezda u Parizu. Došao je na promociju svog prvog filma Lulu na mostu, a svi mogući mediji su ga pozvali. Napravljen je i film o njemu, koji će se prikazati na kanalu Arte ovih dana. Kao književnik s reputacijom čije su mnoge knjige prenesene na ekran, bio je u žiriju na Međunarodnom filmskom festivalu u Kanu (1997), a 1998. mu je prikazan i pomenuti film u selekciji Izvjestan pogled.

Smatra se za najdarovitijeg američkog pisca svoje generacije. Njegovo djelo novo je, sa temama usamljenosti, s neočekivanim zapletima i razrješenjima. Kao Montenj filozofiji, Oster literaturi daje ulogu onoga koji nas uči kako da živimo.

Bilo bi logično da sa Polom Osterom vodim razgovor kao sa znamenitim američkim piscem, ali je razgovor krenuo o njegovom filmu, zapravo filmovima, koji u Francuskoj postižu veliki uspjeh.

Vidjela sam Vaš film Lulu na mostu. To je zaista lijep i poetičan film. Kada bi postojala nagrada za ljepotu, on bi je zaslužio.

Kada pišem neki roman i kad opisujem neku scenu ja mislim na vrlo uopšten način o stvarnosti te situacije. A radnja, akcija se posebno opisuje kroz emociju protagonista. U mojim knjigama ima prilično malo vizuelnog materijala. Ja ne opisujem stvari, jer je moja glavna ideja pričanje, i hoću da ostavim mjesta da bi junak mogao da stupi u akciju, da bi on služio akciji kroz uspomene i iskustva, a film je nešto kao slike, a ja mnogo volim slikarstvo, slike. I imao sam sreću da naiđem na jednog Rusa, Saharova, sa kojim sam uradio fantastične stvari za moj film. To je izvanredan čovjek koji je došao iz Rusije sa dvadeset dvije godine, sada ima trideset osam. Nije znao ni riječi engleskog, radio je dvije-tri godine kod nekog sajdžije i popravljao satove u nekoj rupčagi u Njujorku, ali je posjedovao veliku strast za filmom i uspio je da kupi kameru i da napravi svoje kratke filmove koji su se dopali ljudima koji su ga angažovali, prvo za video snimanja, a poslije za dugometražne filmove-fikcije. Nemam riječi da izrazim ono najbolje što mislim o njemu. To mi je pravi prijatelj. Radili smo mjesecima spremajući vizuelnu stranu filma i govorili smo o svakoj slici, o svakoj sceni i o svakom planu pod svim uglovima. I ta naša saradnja čini ono što se zove look moga filma. To je bio rad koji smo obavljali sa puno strasti. Ali to nema veze sa romanom. To je nešto sasvim različito.

Mene je film uvijek privlačio. Kad mi je bilo 20 godina pomišljao sam da se upišem u školu za film, upravo ovdje u Parizu, ali kad sam dobio formular da ispunim, ništa nijesam razumio, bilo je suviše komplikovano i odustao sam. Tako sam nastavio da pišem i na izvjestan način zaboravio na film. Ali opet, preko mojih knjiga i romana vratio sam mu se, jer su se neki režiseri zainteresovali za moje knjige prema kojima su htjeli da naprave filmove i na taj način su me doveli u situaciju da ih prevedem na filmski jezik. Tako sam i napravio svoj prvi film.

Teško je reći da li sam zadovoljan, jer bilo šta da radimo nikada ne znamo tačno da li je to dobro ili ne. Ali sam zadovoljan naporima i radom cijele ekipe oko mene. Odlično su sarađivali i ja sam ponosan na film.

Knjiga sama po sebi jeste neka naracija. I film priča neku priču, ali na sasvim drugačiji način. Roman je, dakle, naracija, a film je drama. Roman se odvija u vremenu, a film je nešto isprekidano na male parčiće. Kad se roman piše, mašta zapravo stvara u tri dimenzije. A pisati za film znači zamisliti svijet u dvije dimenzije, zamisliti ekran kao okvir. Eksterijeri su samo baza, mnogo se stvari mijenja, mnoge se stvari otklanjaju. Od svih elemenata svojstvenih filmu on živi zahvaljujući glumcima i radnji. Znači, ono što je napisano pokazano je kroz glumu.

Dobro je kad čovjek može da radi nešto drugo, s vremena na vrijeme, umjesto onog što stalno radi. Ja sam bio vrlo zadovoljan što sam mogao da radim sa drugima, na ljudskom planu to mi je prijalo. Želio sam da imam solidarnu ekipu, pretpostavljao sam da će to biti možda jedina prilika da se bavim pravljenjem filma i htio sam da taj doživljaj za ekipu i mene bude prijatan. Želim da ljudi kažu: radio sam na tom filmu nekoliko mjeseci i to mi je ostalo u odličnoj uspomeni.

Sa jedva četrdeset godina postali ste slavni u cijelom svijetu. U Francuskoj ste poznati i veoma cenjeni.

Još uvijek se osjećam na margini i osjećam se kao neko ko se stalno bori za mnoge stvari. A sada je pisati takođe teško. Ljudi misle da ako se napiše 10, 20, 30 knjiga da to poslije postaje lako, da se zanat izučio! Nije, naprotiv, sve je teže pisati. I svaki put kad se počne neka nova knjiga, novi film, treba opet naučiti kako praviti tu knjigu, taj film, koji zahtijevaju sasvim drugačije elemente od onih koje smo već koristili. Znači, pravimo glupe greške. Najčešće osjećanje koje me obuzima kad pišem, jeste što otkrivam svakog dana kako sam glup. Jer je veoma teško da se postigne iole zadovoljavajući rezultat. Publika, čitaoci, ne vide neuspjehe, gluposti i greške koje pravimo kad pišemo.

Vi ipak u ovom filmu pokazujete da je san stvarnost...

Film, u samom početku posjeduje dvije stvari: realizam koji dolazi, valjda, od fotografije gdje se prikazuje stvarnost, u toj pokretnoj slici, jer je to još uvijek fotografija, ali i fantazija, jer tehnika pomaže da se prave razni specijalni efekti, naročito u američkom filmu, i to može biti uzbudljivo i interesantno. U mom filmu ja sam između to dvoje.

Za mene su to dva načina naracije: film je vizuelna, dramatična priča, i tu moju priču na samom početku sam vidio kao film. Jer sam pokušao da to napišem u vidu književnog djela, ali nijesam uspio, nešto je falilo, tu sam priču dugo vremena bio napustio. I na kraju sam shvatio da je to samo vizuelna priča. Ako se to izuzme, ja sam prvenstveno pisac kome se dala prilika da uradi nešto drugo u životu, što je fantastično za čovjeka koji nije više tako mlad da može da nauči da napravi nešto novo. To je bilo izvanredno za moj duh.

Interesantna je i činjenica da ste imali ulogu za Salmana Ruždija.

Da, želio sam da Ruždi igra u mom filmu. Svi znaju Ruždija kao pisca, ali je malo poznato da je on i odličan glumac. Ruždi je pristao i radovao se. Međutim, nastale su teškoće sa kamiondžijama koji rade za film i koji su zahtijevali veliku obazrivost i čuvanje Ruždija zbog osude na smrt i sve je to trebalo skupo platiti, što ja nijesam sebi mogao da dozvolim. I tako sam morao da odustanem od Ruždija zbog čega sam bio vrlo nesrećan, bilo mi je strašno. Računao sam na njega iz mnogo razloga. To je moj veliki prijatelj, bili smo obojica uzbuđeni pri pomisli da radimo zajedno. On bi savršeno odigrao ulogu između sna i jave. A uloga je bila da on ispituje zatvorenika, on koji je morao u najtežim uslovima da se skriva od ubica, postao bi od zatvorenika tamničar. Želio sam na taj način da bar preko umjetnosti promijenim stvarnost svijeta. Htio sam da tako bar malo branim Ruždija, pokazavši ga u drugom svjetlu. Znam da bi on to prekrasno odigrao. Zato sam bio očajan i htio sam sve da napustim. Imali smo samo nedjelju dana da nađemo zamjenu i mislio sam da će sve propasti. To je za mene bio lični i moralni poraz. Film je spasio Viljem Defo prihvativši tu ulogu.

Počeli ste sa pisanjem poezije. A onda ste prešli na pisanje eseja.

Pisanje eseja odgovara periodu sazrijevanja, sporog, koje odgovara periodu formiranja. I dok sam pisao poeziju i eseje, otkrio sam kriminalistički roman. Ta me je forma veoma privukla i tokom četiri godine pročitao sam na stotine krimića. Onda je odjednom prestalo moje zanimanje za to. Napisao sam iz nužde jedan krimić, da bih se prehranio, i to pod pseudonimom. To je bio jedini put kad sam pisao za novac ili se prodao. Moj roman Stakleni grad liči pomalo na krimić, zato što tamo ima neki detektiv, a na to me je potakao jedan kasni noćni telefonski poziv: da li sam ja detektiv neke agencije? Ali taj roman nije uopšte krimić. Jer ta literatura nije zaista važna u mom životu.

Tada sam shvatio da je moja budućnost pisanje. Pisao sam pjesme, eseje, prevodio, ali sa velikom željom da pišem romane. Ali nije mi polazilo za rukom i to je bilo dugačko šegrtovanje. Prvi roman sam napisao kad mi je bilo 30 godina, a to znači poslije 15 godina vježbanja. Na početku je bilo teško, neprestani problemi sa novcem. Prevodio sam, ali često čekovi nijesu stizali. Mnogo sam se namučio zbog nedostatka novca. I dugo.

Onda mi je malo nasljeđe od oca dozvolilo da se oslobodim novčanih briga dvije godine, da napišem romane koji su krenuli i od tada znam da je dobro imati novac da se ne bi neprestano mislilo na njega. Ponekad nas nužda natjera da učinimo nešto bolje sa malo novca nego sa puno.

Svaka knjiga je maraton. Ne može se ići ni previše sporo, ni previše brzo. Rutina pomaže u pisanju: ustajem svako jutro u isto vrijeme, čitam novine uz kafu i na posao. Ne služim se kompjuterom, jer sam vjeran svojoj staroj mašini i naliv-peru. Ja spadam u dinosauruse.

Kad pišem roman ne manipulišem junacima, njih treba uvesti i razumjeti. Nijesu to marionete.

Svaka priča, roman, film, sve što se priča, ima veze sa slučajem. Jer se uvijek desi nešto što nije predviđeno. I taj elemenat se uvijek sretne kad ljudi pričaju. Moje priče nijesu unaprijed smišljene, one se rađaju iz emocija, iz vibracija.

Često mi kažu da moji junaci tragaju za indentitetom. Ne razumijem to pitanje traženja identiteta. Šta to znači? Za mene je identitet nešto vrlo maglovito, nejasno. Svaki čovjek je čitava gama mnogih predaka i stvari. Nije to nešto fiksno, nepokretno. Ako pogledate, vidjećete da jednog dana plačete od žalosti, drugog se smijete, trećeg ste ravnodušni. Vi ste isti svaki put, ali su uslovi koji vas okružuju različiti. U tome se vidi identitet koji se mijenja, koji je za svakog različit. Između te dvije granice događaju se mnoge stvari. Možemo pogledati i istoriju. Prije smo pomenuli Sarajevo, i zamislite kada bi sada napali Pariz, svi vaši životi bi postali drugačiji, oni bi se promijenili. Nije jasno kako biste reagovali u teškoj situaciji. Ima ljudi koji su živjeli kako-tako, dobiju na lutriji i odjednom postanu bogati, dobili su novac o kome su sanjali cijelog života i odjednom polude. Sve, dakle, zavisi od uslova. Dakle, identitet me zaista ne zanima.

Mnogi Vaši romani tiču se Vaše biografije ili liče na nju?

To pitanje i mene zanima. To i jeste, možda, razlog što sam postao pisac. Taj problem sam proučio u knjizi Izmišljanje samoće koja nije roman. Postavio sam sebi pitanje: kako govoriti o nekom drugom? I većina mojih romana ima oblik nečije biografije, jer mene interesuje globalni put neke individue, sav put ma kako da je krivudav. Ali ne treba se tu prevariti, to su samo imaginarne biografije. Doduše, mogao bih da napišem izmišljeni život Šekspira. Čitao sam jednu famoznu knjigu o Mocartu: biografiju u obliku meditacije o mogućnosti pisanja biografije. I sasvim se slažem sa tom metodom. Godine mladosti me zanimaju posebno. I kad čitam biografiju slavnih ljudi uvijek me zanima šta su bili prije nego što su postali javne ličnosti. Godine obrazovanja i formiranja posjeduju nešto izuzetno zanimljivo. Ponekad čovjek bira da bi postao ono što jeste. Možda zato mnoge moje knjige imaju veze sa onim njemačkim nazivom romani sazrijevanja.

Vaši junaci pokušavaju da nađu smisao svog života.

Svako se trudi da haos svog života dešifruje u tuđem. Neki moji junaci uspijevaju da shvate ko su i da dešifruju svijet oko sebe. Kao kod svih pisaca i ja sam u svakom mom junaku. Ali sam ubijeđen da ta lica postoje sama za sebe i nijesu ja. Ponekad mi se čini da pisati roman znači i sâm biti glumac, jer na taj način ulazimo u neko imaginarno biće i na kraju postajemo to biće. Možda sam zbog toga doživio puno zadovoljstvo radeći sa glumcima koji su glumili po mojim scenarijima. Pisac koji piše priče i glumci koji to glume dijele isti napor da uđu u imaginarna bića i da im daju tijelo i izgled, težinu i realnost.

Naši životi se sastoje od slučaja i nepredvidivih događaja. Mene zanimaju upravo neostvareni udesi, jer sreća postoji. Čovjek koji prelazi ulicu izbjegava za dlaku da ga kola udare. E, taj milioniti dio sekunde zahvaljujući kome je ostao živ me fascinira i taj minimalni razmak je dovoljan da se iskonstruiše cio život.

Skoro svi pisci se osjećaju kao da su van života, van društva. Kao da idemo u suprotnom pravcu. Kao da nas se ne tiče šta drugi rade.

Bio sam mnogo stidljiv u školi i na fakultetu. Tako sam proveo dvije sedmice po Dablinu idući Džojsovim tragom i nijesam se usudio da se bilo kome obratim ili da uđem u pab! Kakav stidljiv imbecil! Taj period je bio za mene vrlo mučan. Uvijek sam se osjećao isključenim. Ne od drugih nego od sopstvene nesposobnosti. A s druge strane, činjenica da ste Jevrej stavlja vas na marginu. Tako čovjek postaje posmatrač. Posmatrač i iznutra i spolja. Danas sam napredovao i mogu da govorim sa ljudima.

Kritičari su napisali da je Pol Oster najevropskiji američki pisac. Šta mislite o tome?

To nema nikakvog smisla. Umjetnost i literatura svake zemlje ima sopstvene karakteristike. Ali mi smo i nešto drugo, sastavni smo dio svjetske literature. Pisci trpe uticaje koji su izvan njihove zemlje. Sonet je nastao u Italiji pa se razvio u Francuskoj i Engleskoj. Flober, Francuz, uticao je mnogo na Džojsa, koji je mnogo uticao na Foknera, koji je mnogo uticao na Markesa. Granice su apsurdi. Melvil je za mene najveći romansijer u američkoj istoriji literature, njegove knjige su nešto sasvim posebno... Njegove knjige nemaju veze sa američkom literaturom. Međutim, pošto moramo negdje da živimo, stanujemo, to mjesto jeste suštinski svijet za svaku individuu. Pisac, umjetnik, bilo ko, odgovara sredini u kojoj živi.

Moje knjige odgovaraju američkoj stvarnosti.

Vi ste unuk Jevreja imigranta, kakav imate odnos prema prošlosti?

Ja nijesam religiozan, ali poštujem tradiciju. Rođen sam u judaizmu i to je važno za mene. Što se tiče religija, ja imam rezerve prema njima. Bojim se onog što su sve te velike religije počinile. Suština religije ima nešto pozitivno, ali je u praksi perverzna. Pogledajte šta danas radi fundamentalizam i to u svakom domenu, to je strašno i jezivo.

Suprotno hrišćanskoj religiji, judaizam predlaže šifru, kôd za život, ne idealistički, nego realan. Zlatno pravilo hrišćanstva je: Činite drugima ono što želite da vama učine, a judaizma: Ne činite drugima ono što ne želite da vam se učini. To je potpuno različito. Kakva tolerancija kod ovih posljednjih! Pustite nas da živimo!

Svako čitanje Starog zavjeta je jedna lekcija čovjeku. Često mu se vraćam. Vrlo sam vezan za istoriju jevrejskog naroda. Ja poznajem moje pretke, po ocu i majci, ali samo djedove i babe koji su se doselili iz Evrope u Ameriku. I pitanje porijekla me nimalo ne opterećuje.

Tačno je da knjige uglavnom potiču iz prošlosti, iz uspomena koje su često duboko zakopane. I sâm proces pisanja ih iskopava, a da toga nijesmo svjesni. Pisac se i rađa iz tih zatrpanih izvora.

Već sam rekao kad pišem da slijedim ono što me vodi u pisanju, jer mnogo dolazi iz podsvijesti, te me stvari zadivljuju jer ne mogu da objasnim odakle to, i sama intriga, ono unutar djela je tajna i za samog pisca. Duhovna dimenzija je važna i to moje knjige reflektuju.

U Levijatanu čovjek lebdi. Mislim da svako može da lebdi. Postoje momenti milosti u životu koje treba naći i doživjeti, a za to treba biti vrlo otvoren. U knjizi Dr. Vertigo riječ je kako otvoriti svoju dušu svijetu okolo i kada to postignemo, možemo da lebdimo. Zato se moje priče uvijek završavaju izlazom, jer ja želim da bude tako.

Vi stalno živite u Bruklinu...

Nema tu ništa izuzetnog. Živim u njemu već dvadeset godina, navikao sam se. Mirnije je nego na Menhetnu, imam djecu i mislim da je to bolje za njih. I za mnogo manje novca imamo više prostora.

Činjenica što sam postao otac mnogo me je promijenila. To je, na neki način, zatvorilo krug. Može se reći da se prije toga nijesam osjećao kompletnim kao osoba. Interesantno je i to da sam uspio da napišem roman tek pošto sam postao otac. Mislim da tu postoji neka veza.

A Amerika? A Njujork?

Amerika je vrlo velika zemlja sa 50 država. U svakoj zemlji žive različiti ljudi. Ima stvari koje ujedinjuju ljude, a ima i onih koje ih razdvajaju. U Americi ima i odličnih i strašnih stvari. Amerika je uvijek velika nada za sve. Iako ta zemlja nije uvijek vjerna svojim principima, ti principi postoje i ne zaboravljamo ih.

Zanimljivo je koliko ljudi iz drugog svijeta želi da dođe u Ameriku, neprestano pristižu migranti i to oživljava zemlju koja posjeduje izvanrednu energiju. Da je Amerika neko čudovište, ljudi ne bi dolazili i naseljavali se u njoj. Privlači ih ideja o slobodi i zaista smo slobodni da kažemo i radimo šta hoćemo. Ja se osjećam građaninom te zemlje, iz te zemlje je moja kultura, moje reference su američke, živim u njoj i govorim američki. Ne bih mogao da zamislim da sam iz neke druge zemlje.

U Americi me fasciniraju kontradikcije: ta divna zemlja koja je izmijenila lice zemlje, i koja je doprinijela da se stvori nova nacija od svih mogućih nacija, i koja je model za sav ostali svijet, ona istovremeno može da bude i hipokrit, jer je zasnovana na rasizmu i ropstvu. U stalnom sam konfliktu sa tom zemljom, i nijesam jedini. Koncept demokratije za sve je nešto prekrasno, ali prihvatanje ideje demokratije nije lak poduhvat.

Borba između autoritarizma i demokratije u Americi postoji od početka.

Naše društvo danas doživljava prvi prelom: jedna polovina Amerike gleda onu drugu. Jedna misli da smo odgovorni jedni prema drugima i da je naš zadatak da se stvori što bolji život za najveći broj ljudi. Druga ne razmišlja o društvu, smatra da je važna samo individua. Za njih je život borba između pobjednika i poraženih. Amerika je izgubila svoj lijepi ideal. Povratak desnice je nešto užasno. Njen program je novi oblik fašizma. Nažalost, nikakva opozicija nije spremna da joj se suprotstavi i to je šteta. Skandali potresaju zemlju i ja sam odavno odbio da u tome učestvujem.

Da, pisac ne može izbjeći politiku. Ja pripadam onoj grupi koja misli da treba da živimo u zajednici i da smo svi solidarni. U tom smislu svako umjetničko djelo je politički akt… Inače, Njujork je fascinantan grad...

( Branka Bogavac )