Ujedinjene nacije Grahova
Puno stranaca živi u vazdušnoj banji - Rusa, Ukrajinaca, Poljaka, Njemaca, Holanđana, čak i Novozelanđana...
Šta je potrebno da se zaljubite u Grahovo i da odlučite da živite u njemu? Najjednostavniji odgovor je - da dolazite iz inostranstva.
“Na Tajlandu smo bili četiri godine i Erika mi je rekla da se tamo više ne osjeća srećnom. Odlučili smo da se vratimo u Evropu i prijatelji su nam preporučili Crnu Goru. Bilo je proljeće kada smo došli i kada smo vidjeli Grahovo odmah smo se zaljubili u ovo mjesto i odlučili da ovdje ostanemo. Željeli smo da budemo relaksirani, a Grahovo nam to nudi, nadamo se i da nam nudi da živimo duže”, kaže Geri Cit iz Švajcarske, koji penzionerske dane provodi u mjestu koje je tridesetak kilometara udaljeno od mora, a desetak više od Nikšića, gdje se sa južne strane osjeća miris mora, a sa sjevera razgaljuju vjetrovi.
Njegova supruga Erika sa osmijehom dodaje da se njihovom prezimenu mora dodati ono “ić”, kako bi bili u skladu sa Grahovljanima.
“Ovdje smo Citić, a ne Cit. U Grahovu je odlično. Ljudi su puno prijatni i prihvatili su nas kao da smo im porodica. Sviđa nam se i što je ovdje sve opušteno. Djeca i porodica dođu kod nas na odmor i kažu da su Grahovo i Crna Gora veoma lijepi. Nas dvoje za Novu godinu odemo u Švajcarsku i jedva čekamo da se ovdje vratimo. Za nas su Crna Gora i Grahovo dom”, kaže Erika i ponosno pokazuje psa Vaska koji je dvije godine sa njima i bez koga nigdje ne idu.
“Ovdje nam je zaista divno. Imamo sve što nam treba. Imamo i svoju bašticu i povrće i uživamo”, kaže Geri.
Grahovo je do 1964. godine bilo opština, a ukidanjem tog statusa, kako mještani tvrde, i “kola su krenula nizbrdo”, da bi nakon zemljotresa 1979. ostale ruševine i priča o jednom mjestu koje je bilo “bogom dato za život”.
Ne misle tako i Citići - švajcarski “Crnogorci”, ili “crnogorski” Švajcarci.
“Osjećamo da se, od kada smo došli, nešto promijenilo, da se nešto dešava. Nadamo se da će za nekoliko godina Grahovo dobiti drugo ruho”, optimističan je Geri.
I njihove komšije, mladi bračni par iz Moskve, opčinila je ljepota grahovskog kraja, ljubaznost mještana, ali i tišina koja im je bila prijeko potrebna.
“Predivno je ovdje - prelijepa priroda, tišina, diše se punim plućima. Klima je odlična - ljeti nije tako vruće, a zimi nije puno hladno. I ljudi koje smo ovdje upoznali su veoma dragi. Družimo se sa njima, idemo jedni drugima u goste, igramo društvene igre. Iznajmili smo kuću do oktobra i planiramo da ostanemo još jednu godinu, a posle ćemo davidimo kako će se razvijati”, kaže Tanja Zupkova koja je psiholog.
Ona i njen suprug Denis Kruglof, profesor njemačkog jezika, su prije dvije godine došli u Crnu Goru.
“Živjeli smo u Tivtu gdje je bilo OK, u Baru je bilo dobro, a u Nikšiću nije bilo tako dobro jer smo živjeli u stanu. U Grahovu smo sedam mjeseci i ovdje je najljepše. Svima bih koji, poput nas, imaju poslove vezane za Internet rekao da dođu ovdje, budu u prirodi i uživaju”, kaže Denis dok sjedi u “kancelariji” i radi.
A kancelarija mu je terasa i Denis ističe da bi svi voljeli da imaju takav pogled iz “kancelarije” - da ih opija miris cvijeća, da sve oko njih bude zeleno, a da ih brda čuvaju od vjetrova.
Anina i Ričardova oaza i bijeg od gradske vreve
Ričard je iz Engleske i Anu, koja Nikšićanka, upoznao je sasvim slučajno, zavolio je sasvim namjerno, a Grahovo ga je opčinilo čim su se “sreli”.
“Dama koja sjedi pored mene me je dovela u Crnu Goru. O Crnoj Gori nijesam znao ništa. U kolekciji markica imao sam jednu iz doba kraljevine i to je bila moja jedina veza sa ovom zemljom. Sve dok Anu nijesam upoznao u Londonu. Bilo je to prije 18 godina. Kada sam došao u Crnu Goru, sjećam se koliko je bilo straha vozeći se putem preko Risna. A kada se odjednom ukazala ova ljepota, ravnica, nešto što nijesam očekivao da ću vidjeti na 700 metara nadmorske visine, odmah sam se zaljubio u Grahovo”, priča Ričard Vilford dok on i njegova Ana uživaju u grahovskoj oazi koju su napravili.
U tome im je pomogla korona.
“Da se nije desio kovid, ne bismo napravili ovo što smo napravili. Iako smo i prije kovida ovdje kupili zemlju, naše obaveze nam nijesu dozvoljavale da razmišljamo o vikendici. Ričard je sam napravio vikendicu, zajedno smo uređivali baštu, sadili cvijeće, imamo i naš kružni tok, prvi u Grahovu. Ovo nam je za vrijeme kovida bio mentalni spas, otkrovenje. Živimo u Podgorici gdje je stan zatvor, tako da je ovo prava stvar i jedva čekamo vikend da ovdje pobjegnemo”, kaže Ana, profesorica engleskog jezika, dok ponosno pokazuje njenu i Ričardovu oazu.
Posebno je ponosna na cvijeće jer hortikultura je, poslije učionice i engleskog jezika, njena druga ljubav.
Objašnjava Ana da je jako puno stranaca koji žive u Grahovu: Rusa, Ukrajinaca, Poljaka, Njemaca, Holanđana, ima ih čak i sa Novog Zelanda, i da su svi oni veoma brzo izgubili status stranca - Grahovljani su ih prihvatili kao svoje, a oni uzvrtili istom mjerom.
“Nije samo ljepota mjesta ta koja nas je osvojila, nego i ljudi. Svi su oni sjajni i sa njima smo stalno u kontaktu. Iako ne govorim vaš jezik, odlično se sporazumjevamo”, kaže Ričard.
Ana, za razliku od ostalih grahovskih “stranaca”, pamti Grahovo i iz nekih boljih vremena, pa joj je žao što se ne ulaže u kraj koji bi mogao da bude raj na Zemlji.
“Moja mama je iz Grahova i ovdje sam dolazila kao dijete. Bila je ovo varošica koja je imala sve. Bila je tu i mesara, prodavnice, preko puta nas je bila malinara... Sve ste imali u Grahovu i niste morali ići u Nikšić. A sada nema ništa. I svi se pravdaju zemljotresom. Ali, nije samo zemljotres u pitanju, veći volja i rad. Ništa za ovu ljepotu urađeno nije, samo se daju obećanja. I onda kažu da nemaju para da nešto urade. Ali, nijesu samo pare u pitanju, nego je volja u pitanju. Da se zaista pokrene nešto da se radi”, kategorična je Ana.
Ričard je umjereniji od nje.
“Neke stvari su se poboljšale, definitivno. Infrastruktura se poboljšala. Radi se nešto u Grahovu, ali nedovoljno”.
Za sada, Grahovo i njegove prirodne ljepote dovoljno rade - dovode strance koji, kako reče Ričard, “definitivno daju nešto zajednici, a ne da je eksploatišu”.
( Svetlana Mandić )