Luka Vlahović je čuvar uličnih pasa i starog Kolašina
Briga o životinjama je samo jedna od navika Luke Vlahovića, koja ga čini netipičnim Kolašincem, poznat je i kao vatreni navijač Liverpula, obožavalac rok benda Pink Floyd, skakač u vodu...
Ulični psi, pa i oni koje prolaznici doživljavaju agresivnim i zaziru od njih, kad preko glavnog kolašinskog trga prođe Luka Vlahović, umiljato kreću ka njemu. Prilaze mu za minute pažnje na koju nijesu navikli, ali i redovan obrok, koji ne očekuju od mnogo ljudi. Tako je već dvije godine.
Vlahović (62), iako penzioner sa minimalnom penzijom, iznalazi načine da svakodnevno hrani napuštene životinje i, nastoji da motiviše sugrađene da čine isto.
Briga o životinjama je samo jedna od navika Vlahovića, koja ga čini čini netipičnim Kolašincem. Poznat je i kao vatreni navijač Liverpula, obožavalac rok benda Pink Floyd, bivši skakač u vodu, ljubitelj kvalitetne filmske produkcije, ali i po tome što književnost dijeli na “Dostojevski i svi ostali”...
O svemu tome Kolašinac lijepo i sa strašću priča, ali i o uspomenama na neku drugačiju varoš, koja je imala i više duše i više originalnosti. S poštovanjem se sjeća drugova, sugrađana, zgoda i nezgoda, bezbržne mladosti posvećene sportu, muzici, krupnim snovima...
Čuđenje i nerazumijevanje najčešća je reakcija koju dobija od okruženja, ali, kako kaže, nagrada je kad u očima ostavljenih pasa vidi ono što se ne može uokviriti u riječi.
“Na gradskim ulicama je sada oko 12 pasa i svi su sterilisani, osim jedne kuje. Nijesu agresivni, samo su željni ljubavi, pažnje i, najčešće, hrane. Imam dva svoja psa, ali nikad u njihovim očima nijesam vidio to što vidim u očima onih napuštenih kada ih pomazim i nahrani. Nije, naravno, jednostavno izdvajati novac za hranu, ali snalazim se. Vrlo često donosim i ono što ostane od obroka u kući, kupujem... Ponekad se odreknem i nekog svog zadovoljstva i uskratim sebi sate sjednika u kafani, kako bih imao za hranu psima”, priča Vlahović za “Vijesti”.
On kaže da misli da to što radi nije vrijedno pažnje, već da je “sasvim normalna reakcija normalnog čovjeka na napuštenu, često bolesnu i gladnu životinju”. Ipak, zna da većinu sugrađana čudi pažnja koju posvećuje lutalicama, kako bi preživjeli surove zime i bezobzirnost ljudi.
“Ima mnogo nerazumijevanja i štošta treba promijeniti u svijesti ljudi. No, tako je kako je, a ja sam uvijek bio nekako drugačiji i možda i čudio ljude svojim ponašanjem. Nije to autentičnost radi autentičnosti, već potreba da poštujem i sačuvam ono što sam. Iako većini fali savjestan odnos prema životinjama, ima ljudi koji razumiju i koji pomažu”.
Zahvaljujući njegovim objavama na društvenim mrežama, više pasa je udomljeno. Zahvaljujući i Lukinom angažovanju, a u saradnji sa nadležnim sekretarijatom, mnogi su besplatno sterilisani u veterinarskoj ambulanti. Nedavno, kad je na nekoliko dana morao da otputuje, javno je zamolio prijatelje da, naročito, vode računa o jednom bolesnom psu sa “gornjeg trga”.
“Mnogo me obraduje kad ljudi udome neko štene sa ulice. Jedan par iz Rožaja je vidio moju objavu, pa su, kada su prolazili pored Kolašina, svratili i uzeli jedno kuče. Poslije toga su mi slali fotografije, iz kojih se vidi da je u dobrim rukama, mažen i pažen. Ljudi se često bespotrebno plaše uličnih pasa. Naravno, ima i onih agresivnih, ali uglavnom su naizgled navalentni, jer im treba maženje i hrana”.
Nije pristalica smještanja napuštenih životinja u neuslovne azile. Kaže da, ukoliko tako mora, onda prihvatilišta ne treba da liče na zatvore, već da psima obezbijede sve što im treba, dovoljno hrane, vode i prostor za kretanje.
S najviše topline, ipak, govori o svom dugom i srećnom braku s Radom i o kćerki i sinu, koji su odavno svoji ljudi.
“The Wall” i svađalačko raspoloženje kad “redsi” izgube
Pečat jedne od svojih “ljubavi” Luka je, prije više od 20 godina, zajedno sa sugrađaninom Mladenom Tatićem ostavio i na fasadi u centru grada. Na tom mjestu još nijesu izblijedjela slova grafita kojim je Luka stavio pečat na svoj višedecenijski staž fana Pink Floyd-a, za koji kaže da im “niko nije ni primać’”. Grafit je urađen po uzoru na omot albuma “The Wall”.
“Još kao osnovac zavolio sa sam rok muziku i do dana današnjeg ostao joj vjeran. Kada sam prvi put čuo Pink Floyd, pomislio sam da je to nešto najbolje što sam do tada čuo. Tako da sam počeo da kupujem ploče i kasete, kad god izađe novi album. I danas, svakodnevno, odslušam po neku njihovu pjesmu”.
Posebnost je dokazao i činjenicom da se kao pedesetogodišnjak prije 13 godina, nakon operacije srca i ugrađenog stenta, usudio da skoči u vodu na takmičenju u Užicu i tako se podsjeti strasti prema tom sportu iz mladosti. Za hrabri gest, stisak ruke i čestitke tada je dobio i od čuvenog fudbalsko trenera, danas pokojnog Radomira Antića, koji je bi počasni gost takmičenja.
Navijač je Liverpula skoro 43 godina, a ta sportska ljubav zadesila ga je neplanirano, kao srednjoškolca. Slučajno je gledao utakmicu u kojoj je taj klub bio oštećen od sudije, pa mu je to zadržalo pažnju i natjeralo ga da navija za Liverpul. Tako je do danas, pa je, kaže, svađalački rapoložen samo poslije poraza.
Žal za drugačijim Kolašinom
O Kolašinu koji nestaje Luka dosta priča, ali i piše na društvenim mrežama. Žali za vremenima kada se, objašnjava, drugačije živjelo i više družilo i kada ulice nijesu bile puste mjesecima, između dvije turističke sezone. Lako, tvrdi, nalazi sagovornike na te teme.
“Ima dosta ljudi koji slično osjećaju. Kad prepoznate da nestaju stvari koje su činile dušu jednog grada, onda se sjetite provoda u starom hotelu Bjelasica, utakmica Gorštaka na Lugu, na kojima je bilo i po 1.000 navijača, košarkaškog kluba koji je u prvoj ligi igrao utakmicu sa Crvenom Zvezdom, kupanja na Tari, bioskopa, dvije diskoteke, skijanja na Barutani... Drugačijeg Kolašina, koji je nudio više razloga za kvalitetniju svakodnevicu”.
Da napusti rodni grad nikada nije ozbiljno razmišljao, iako je bilo slučajeva kada mu se ukazivala prilika za komforniji život u Podgorici. Nekada su, priča, inspiracije i ono što osjeća toliko jaki, pa napiše i pjesmu, a u njima ima i uspomena, sjete, pomalo sarkazma, ali i poziva na vraćanje djetetu u sebi i postavljenog imperativa “biti svoj”. Srednjovječnom Kolašincu to svakako uspijeva.
Ako je tačno da su prve asocijacije na neki grad prije svega netipični ljudi, onda je sigurno da je Lukina originalnost dio kolašinskih posebnosti.
( Dragana Šćepanović )