Izlaz iz tunela, a ne na more

Neka večno živi Srbija, reče Miloš Vučević, novi srpski premijer, što ne sluti na dobro, ako je suditi po crnogorskom iskustvu. Nama su, naime, kola krenula nizbrdo ili u prošlost umjesto budućnosti, kada su prvaci DPS-a i njihovih satelita, neki naši vučevići, počeli da završavaju svoje govore i replike sličnim sloganom - nek‘ je vječna Crna Gora.

Srbija je došla do današnje tačke, bez mora koga je tako dugo imala, kako dobro primijeti novopečeni premijer, ali ne zbog prozvanog Vojislava Koštunice, koji je samo dodao kamičak u taj mozaik, već zbog utemeljivača politike devedesetih. Tada je srpska politička i intelektualna elita, uz punu podršku SPC, umjesto demokratije i članstva u EU izabrala projekat Velike Srbije, antievropski i, pokazalo se, antisrpski koncept logora u kome je trebalo da žive svi Srbi sveta, kako je tada vjerovao i sanjao mladi aktivista Šešeljeve stranke, a sad premijer Srbije Miloš Vučević.

Diskusije i replike novog premijera Srbije pokazuju kako ni nakon tri i po decenije i četiri izgubljena rata, u kojim Vučevićeva Srbija nije ni učestvovala, zvaničnici u Beogradu ne razumiju zašto im umjesto izlaza na more u stvari treba izlaz iz decenijskog anticivilizacijskog tunela.

Jer da je Miloš Vučević iskočio sa te stranputice, ili najtragičnije etape u srpskoj istoriji, znao bi da je Srbija izgubila izlaz ne more 1991. a ne 2006, kada se Crna Gora otcepila. Prije nego što je srpski vožd SM zaveo Srbe pričom o tome kako će napokon svi živjeti u istoj državi, Srbija je imala izlaz na more u dužini od preko hiljadu kilometara. Od Portoroža do Ulcinja. Da bi onda srpski izlaz na more počeo dramatično da se skraćuje! Što Miloš Vučević nije vidio jer je vjerovatno kao srednjoškolac pisao grafite tipa „Srbija do Tokija“ ili je samo bacao cvijeće na ponosne tenkove i goloruku vojsku i dobrovoljce koji su krenuli na more. Tako je Slovenija za par mjeseci otišla. A sa njom i srpski Portorož, Piran i Kopar.

Onda se sa ljudstvom i haubicama, mnogo temeljitije, prešlo na Hrvatsku, gdje je Vučevićev vođa i idejni lider sve do danas, Vojislav Šešelj, povukao granicu - Karlovac, Karlobag, Virovitica. Da bi nakon trogodišnje agresije, mnogo žrtava, Srbija izgubila preko 600 hrvatskih ostrva, među njima i Hvar, omiljenu destinaciju Beograđana. Kao i 700 kilometara izlaza na more sa kopnene strane. Milošu Vučeviću a ni njegovom šefu AV nije palo na pamet da tada dignu glas, kao prije neki dan u Skupštini, i da prozovu vožda Miloševića zato što Srbiju ostavlja bez izlaza na more koji su tako dugo imali.

Nakon Hrvatske je već bilo kasno da se spasi ovo malo morsko parče, od Debelog brijega do Ade Bojane. Suluda i duboko antisrpska politika Miloševića, Ćosića i Šešelja, koju su kao obična pješadija podržavali Vučić, Vučević stariji i Mandić, otjerala je od Srbije sve koji su mogli da potrče, čak i lijene i velikodržavlju (nas i Rusa trista miliona) sklone Crnogorce. Srbija je tako ostala ne samo bez izlaza na more već i bez jednog oka u glavi. Poluslijepa, dakle. Ali, nažalost, sve je bilo uzalud.

Prošlo je 25 godina od posljednjeg rata u kome Srbija i Milos Vučević nisu učestvovali, a zvanična politička, crkvena i intelektualna elita Beograda tumaraju po slijepom kolosijeku istorije, baš kao i onaj Kovačevićev autobus iz legendarnog teksta (i filma) Ko to tamo peva.

Kao što Vučić i Vučević 1989. nakon pada komunizma i rušenja Berlinskog zida nisu shvatili da Srbija, poput većine ostalih zemalja istočnog bloka, treba trkom da odjuri u zagrljaj Zapadu, odnosno demokratiji, slobodnom pojedincu, jakim institucijama, nezavisnim medijima - tako ni danas, iako su prošle decenije, zvaničnici susjeda nisu načisto gdje je mjesto njihovoj državi i koji je pravac kretanja. Zato se već 12 godina sjedi na tri stolice - kobajagi zagovara Evropa, a ispod stola se drže fige za njen raspad kako bi se onda na miru moglo prići zajednici nezavisnih država Rusije, Bjelorusije, Kazahstana i ostalih „stanova“. Umjesto evropskog puta ponovo se vitla nekim novim srpskim svetom, sanja se opet velika država, što iskreno priznaje i sam premijer Vučević kada kaže kako bi „Srbija lakše branila Kosovo da nije izgubila Crnu Goru“. Odnosno da bi danas da „imamo izlaz na more mnogo lakše dobijali ono što treba da dobijamo“!

Ali ne čudi me to od Vučevića. Ipak je on drugorazredni igrač u velikoj igri koju vodi gospodar Vučić. Džaba mu milijarde investicija i ekonomski tigar na Balkanu, kada je u svakom drugom pogledu vratio Srbiju unazad, čak toliko da danas Beograd zrači toksičnije nego 90-ih! I kada su u pitanju zarobljene institucije, i kada se gleda nemilosrdna propaganda, i kada se sluša srpska skupština, i kada se analizira na šta liči dijalog u društvu u kome doskorašnja premijerka, uz to i jedna dama, redovno opisuje političke neistomišljenike, nezavisne novinare i pojedine evropske političare kao lažove, lopove i svinje. Ispada da Srbija nikad nije više bila istinski radikalska i šešeljevska nego što je danas i to je najveći njen problem - što je daleko od normalnog i pristojnog društva a ne što je daleko od izlaza na more.

Sve dok srpska politička i intelektualna elita, kao i njena crkva, ne shvate da je najjača Srbija ona koja je demokratska a ne Srbija do Tokija - nema sreće. Ni Srbima, ni komšijama.

I sve dok se to ne desi, srpska elita će biti u sukobu sa normalnim i demokratskim svijetom, svojom krivicom. Otuda i Rezolucija o Srebrenici u Ujedinjenim nacijama i otuda Kosovo u Savjetu Evrope i otuda suverena Crna Gora, odnosno Srbija bez izlaza na more. Iako ga je tako dugo imala.

I otuda, u ovom izlazu na more, zatečeni Šćekić, Mandić, Knežević i ostale marionete zvaničnog Beograda koje se legitimišu kao lideri i branitelji interesa srpskog naroda, kod nas i na svijet. Tako se, jedan od njih, inače potpredsjednik Vlade DŠ, čudi dokonim Ujedinjenim nacijama koje stavljaju na dnevni red teme poput Srebrenice i genocida. Umjesto da se Šćekić i slični zapitaju da li bi se ikad desila Srebrenica da su isti oni, Mandić, Vučić, tata od Vučevića i slični (u to vrijeme naravno i Đukanović) 1989. rekli istorijsko NE Miloševiću?! Ili da se makar izvine srpskom narodu i komšijama zbog tragedije koju je njihova politika donijela čitavom regionu, navodni branitelji srpstva i sada, 2024. godine, ponavljaju isprazne fraze iz 90-ih o antisrpskoj zavjeri u UN i nebeskom narodu razapetom na krstu, od Golgote do dana današnjeg.

Ili - ako su u vrijeme Miloševića bili mladi, lijepi i glupi - da su poučeni tim iskustvom rekli istorijsko NE Vučiću makar 2016, kada je postalo jasno da njegova politika ne vodi Srbiju u budućnost, već u prošlost?! U imaginarni srpski svet umjesto realne i još uvijek žive i zdrave EU.

Prosto je nevjerovatno kako Vučić i sve njegove marionete ne shvataju da su negiranjem ili friziranjem zločina iz najbliže prošlosti, sami najviše krivi za to što je Rezolucija o Srebrenici došla na dnevni red UN-a. Suočavanje sa prošlošću, bez krečenja i krivotvorenja činjenica i događaja, temelj je modernog svijeta i civilizacije. Dok se u srpskim udžbenicima, državnim medijima i propagandi, javnom diskursu ne vidi ili se čak negira činjenica da se desio genocid, ne samo zato što ga je tako kvalifikovao Haški sud već što je to i bio po načinu pripreme i izvršenja, Šćekić, Mandić i Knežević biće zbunjeni i iznenađeni! U enklavi Srebrenica su ljeta gospodnjeg 1995. planski deportovani pripadnici samo jednog naroda, bošnjačkog, uglavnom civili, djeca i starci i - hladno likvidirani. Njih preko osam hiljada za par dana. RTS, javni servis današnje Srbije odbija čak da emituje Oskarom nagrađeni film Quo vadis, Aida, što jasno svjedoči i šta se na temu Srebrenice predaje mladeži u srpskim školama i kako se genocid kvalifikuje i tretira u medijima i javnosti.

I onda se Vučević i društvo iz Crne Gore čude UN-u i dnevnom redu.

Zbog Rezolucije je neprijatno i navodno proevropskom i još više proameričkom premijeru Spajiću, jer se Srebrenica ne množi i ne sabira, nema procenat, a i vezana je za prošlost a ne budućnost koja jedino njega zanima.

Iako je bio mali kada se desio masakr, Spajić je, koliko god to djelovalo nevjerovatno, ipak danas crnogorski premijer. I dok je na tom mjestu nema pravo da kalkuliše, trguje i pokušava da profitira i na Srebrenici. Nije to ni hedžing, ni kripto, ni auto-put. Zato umjesto što ćutanjem, ili nekakvim amandmanima u najavi, povlađuje navodnim braniteljima Srba i Srbije, treba da im odgovori i objasni kako je takav nakaradni narativ u funkciji odbrane jednog režima a ne jednog naroda.

Jer, ništa bez suočavanja sa prošlošću. Kao što DPS sa Danijelom Živkovićem nema budućnosti dok se ne suoči sa nemoralom, korupcijom, kriminalom i pljačkom koju je bivši režim počinio nad svojim narodom i državom - tako ni Srbija sa Vučevićem nema šansu za oporavak dok se ne suoči sa zločinima koji su ostavili mnoge ljude bez života, još više njih bez domova, a Srbiju bez izlaza na more. Koji su tako dugo imali. Još jedna potvrda da ništa nije vječno, moj Vučeviću. I moj Živkoviću.

( Željko Ivanović )