Tanja Bošković za "Vijesti": Buntovna priroda je lijepi krst moj

Sve nam zavisi od novca i politike i tako će biti dok se ne pobunimo, svako pojedinačno. Ja sam kriva pred svojim djetetom i to pokušavam da okajem time što se borim. Ako ništa ovu jezičinu puštam na sve one kojima se čini da su moćni i da nešto kreiraju. A oni ne kreiraju, oni smetaju, kaže Tanja Bošković, glumica koja se ne libi da kaže ono što misli koliko god to nekome smetalo.

Nije lako biti buntovnik bez razloga, a još teže je, kao što je to slučaj sa njom, biti buntovnik sa razlogom. Ali ne odustaje, iako priznaje da je buntovništvo jedna vrsta ludosti.

“Buntovna priroda je lijepi krst moj, dosta veliki i težak, ali lijep krst. Da nije toga ko zna šta bih sve držala na ovim plećima. Ovako idem, pa se malo odmorim, pa malo otplačem, pa se smirim, pa zamolim za oproštaj, pa malo poćutim. Sve što više ćutim sve mi je pamet bliža. Povremeno imam želju da kažem i više nego što mislim, da se derem i urličem, jer su preko puta mene oni koji se bave politikom i koji su uglavnom ‘gluvi’. Kada pobjedite tu njihovu gluvoću njima bar bude neprijatno. Oni ne daju novce za to da se stvaraju ansambli jer ansambli su sila. Zato se u Srbiji više ne zapošljavaju mladi glumci. Ansambli su ozbiljne družine istomišljenika koje mogu da naprave ozbiljne revolucije. Zato političari ne vole pozorišne umjetnike”.

Iako je, kako kaže, teško danas biti umjetnik i biti izvan politike, ali zadatak umjetnika je, smatra, biti subverzivan u odnosu na vlast.

“Zadatak pozorišta je da bude subverzivan u odnosu na vlast, u odnosu na to šta vam propisuje država. Država je protivnik umjetnosti i slobode. Ja tako mislim i tako i živim. I plaćam ‘živom džigericom’ taj stav koji je potpuno lični, dubok i ozbiljan”.

Paradoks je to, kako ističe, da ju je odgajila država, da joj je Jugoslavija dala priliku da radi punom snagom, da je mogla da putuje, dok to nije slučaj danas. Današnjim generacijama glumaca niko ne da priliku da glumi, a svi traže “rezultate sad i odmah”.

“To ne postoji, to ne može. To vodi propasti. Mene je gluma koštala života i ja sam bila spremna da taj život založim za to. Ovdje se mladim glumcima ne daje prilika da ih, osim gubitka dostojanstva, u glumi išta zaboli. Strašno je kada vidite da ti mladi ljudi su za jednokratnu upotrebu. Tako ih tretiraju. Mlad glumac dođe u pozorište, dobije jednu ulogu. Nije u ansamblu, nikada ga neće zaposliti i prepuste ga tvorcima manje više talentovanim reklama i rijaliti šou programima. To je sada nešto što ta djeca rade. Završe akademije i nemaju gdje. Srećna sam, mnogo više nego što sam bila pametna. Imala sam nenormalnu sreću da igram sa svima, da budem mlada u pravom trenutku, u doba raskoši, bez obzira što je i tada bilo teško”.

Glumci se danas, smatra Tanja, bore da prežive. I tako je svuda u svijetu. Ali se i bore i da pozorište preživi.

“Dužnost je umjetnika da mijenja ovaj svijet koliko god može. Ali nekada ne može pa mora i ta nemoć da se potrpi. Tek to nije lako.”

U predstavi “Primadone” igra sa Radom Đuričin od koje se, kako kaže, uči tolaranciji i strpljivosti, blagosti. U jednom songu se pita “pošto je Šekspir”.

“Šekspir je danas džabe. A opet, sve i kada je džabe u pozorištima je sve manje, ne samo publikuma, nego bilo koga koga interesuje išta što ima ozbiljnu, duboku misao. Zaista smatram da je Šekspir i zabavan, ali ta potreba da se gledalište zabavi u pozorištu, taj imperativ zabave mi je postao nepodnošljiv. Imam kćerku koja je glumica i svakog dana se bar jednom zapitam šta sam ostavila svom djetetu kao nasljeđe, zašto se nisam izborila sa lošim đacima koji danas kreiraju kulturnu politiku”.

Kulturna politika, smatra Boškovićeva, ne može se svesti na zabavu. Tome služi cirkus, ali i za cirkus je potrebna vještina.

“Cirkuska umjetnost je veoma ozbiljna, zahtjevna i ako ne znate zanat možete da slomite vrat. Danas, pozorište smatra da svaka šuša može da uđe, da kaže u pozorištu šta kome padne na pamet i misli da je to dovoljno. To jeste dovoljno za zabavu, ali tome služe žurke gdje nemate nikakvu obavezu niti da znate da se krećete, niti da znate da govorite, niti da znate da pjevate, niti da imate ikakvu misao koju šaljete onim ljudima koji su platili ulaznicu da gledaju to što im nudite”.

Sviđa mi se pozicija “pregažene vremenom”

“Pokojni Boško Vujović je na prvim susretima Akademije kazao rečenicu koju i nakon 50 godina pamtim – ‘netalentovanim ljudima treba što prije dati velike uloge da se dobro vidi koliko su netalentovani’. Ja sam u to vjerovala. Međutim, sada po partijskoj pripadnosti roditelja ili te same djece, vi netalentovanom djetetu date veliku ulogu. Niko se i ne usudi da kaže da je to grozno i oni i dalje dobijaju velike uloge. Onda sam pomislila da me pregazilo vrijeme. Sviđa mi se ta pozicija ‘pregažene vremenom’. Valjda zato mogu toliko da govorim ono što osjećam kao istinu. Bez griže savjesti. Nekad mi bude žao jer kažem i više nego što bih htjela”, kaže glumica koja je perfekcionista i volim da sve bude pod kontrolom, iako je svjesna da u pozorištu nema ništa pod kontrolom.

Odrasta se samo na svom jeziku

U Americi je provela godinu, odbila ponudu reditelja Romana Polanskog, snimala sa Makavejevim i shvatila da se „odrasta samo na svom jeziku“.

“Ja zaista volim i razumijem ovu zemlju, ali dubinski, strasno. I sve razbarušenosti koje vidim i koje mi često idu na nerve volim i razumijem. Nijesam ksenofobična. Imam prijatelje na svim krajevima ovog zemaljskog šara. Sa druge strane mislim da je Gospod dajući mi dar me odredio da služim prema svojim mogućnostima. A moje mogućnosti očigledno nisu svjetske. One su na ovom jeziku koji volim duboko. Ja sam ovdje sidro bacila davno znajući šta hoću i zašto hoću ovdje. Moja sreća nije bila van ovog jezika. I dužna sam mom narodu, ovom narodu koji volim”.

Tanja govori engleski i francuski jezik, voli Egipat, poštuje indonežansko pozorište koje je za nju strašno uzbudljivo i žali što ne govori grčki, a voljela bi, jer je “Grčka inspiriše i budi na svaki način”.

( Svetlana Mandić )