Štrajk

Duh plave torbe ukazuje se, po ko zna koji put... Nikako da nestane - bilo tako što će se plava torba pokazati, kao konkretnost, ili što će, kao mnoge plave torbe, biti zaboravljena.

Dobili smo nova uvjeravanja tipa “ja vidio”, ali, koliko to znači u Crnoj Gori, danas? Koliko stvari iz kategorije “ja vidio” se ispostavilo kao obmana ili fatamorgana.

Prvi vlasnik plave torbe pokušava sebe da predstavi kao nekoga ko je “inicirao” tzv. demokratske promjene u crnogorskom društvu. Ovo je naravno opasna podvala, a i sasvim bizarna tvrdnja - te promjene su uslijedile nakon poraza onih koje je, veoma konkretno, podržavao “plavim torbama” i punim “kovertama”.

Ali i duh jedne (nepročitane) rezolucije lebdi nad ovim društvom. Koje postaje talac naporno tvrdokorne i tvrdoglave svijesti.

Kažem - nepročitane - jer je nevjerovatno s kojom upornošću dio političara obmanjuje građane - da su ovom Rezolucijom Srbi optuženi zbog navodne genocidnosti... Iako takvo što tamo naprosto ne postoji. Niti bi bilo pameto čitave narode optuživati za zlodjela konkretnih ljudi. Svi ti ljudi nisu pobijeni iz drugog razloga nego zbog svoje nacionalne i vjerske pripadnosti, dakle genocidna namjera je nesumnjiva. Ali, jasno je da genocidni narodi ne postoje. Nisu to ni Englezi, ni Rusi, ni Amerikanci, ni Hrvati ni Srbi...

I to jeste neobično: oni koji hoće da jasno personalizuju zločin optužuju se za ono što, paradoksalno, rade ovi koji osporavaju rezoluciju. Jer, tvrdnjom da je ovakva Rezolucija neprihvatljiva Srbima, vi teret krivice stavljate na one koje navodno branite. Iako odbrana od počinjenog zločina ne postoji, i ne treba da postoji.

Dakle, žao mi je što ova vlast nije imala hrabrosti da Crna Gora bude kosponzor pomenute Rezolucije. Bila bi to prava mjera istorijske i političke odgovornosti. Još bi prirodnije bilo i da država Srbija bude kosponzor ove Rezolucije.

Ipak, sve pobrojane duhove nadmašuje duh jednog štrajka...

Štrajk glađu i odlučnost onoga koji se na taj korak odluči, nikada se ne smiju potcijeniti. Posebno jer gospodin Katnić djeluje kao čovjek spreman da ide do kraja. U tom slučaju, simbolički bi se stvari sasvim okrenule. Tužioci bi, uprkos svim okolnostima na koje se sada pozivaju, djelovali kao dželati, a istrage koje se tiču Katnića, nakon takvog raspleta, bile bi - simbolički, kažem, poništene.

Katnić je čovjek vojnog miljea, oficirske svijesti, demagog do srži, ali - nije li baš takva svijest najspremija za ovakav radikalni gest? Sjetite se otrova koji je u sudnici popio general Praljak.

Kao dječak sjećam se da smo sedamdesetih godina prošloga vijeka pratili Irce koji su štrajkovali glađu i preko šezdeset dana u britanskom zatvorima. Kasnije sam u nekom zapisu Šejmasa Hinija pročitao da je jedan od štrajkača odrastao u njegovom komšiluku, a veliki pjesnik, jedan od najvećih, posvetio im je i moćnu poemu. Kao irskim mučenicima.

Sjećam se priče jedne nekada drage osobe, koja je odrasla među gomilom sestara i braće... Kaže, kad su ona i sestra kao osnovke, odlučile, iz nekog plemenitog razloga, da štrajkuju glađu, dva dana to niko u familiji nije ni primijetio.

Tako da svaki štrajk dobrim dijelom zavisi od onih koji ga “primjećuju”. U slučaju Katnića koliko jedni “ne primjećuju” njegov štrajk, toliko drugi djeluju kao da žele da štrajk postane što prije - “uspješan”, a prijetnja nekadašnjeg spec. tužioca stvarna.

Možda je to duh tradicionalne surovosti crnogorske, on ne mora da se pojavljuje, on je uvijek tu.

Duh knjige je potrebniji od svega navedenog... A ukazuje se i on: osamnaesto izdanje sajma knjiga. Danas je, recimo, promocija Bečanovićeve knjige o Marnie, čiji duh je dobro poznat čitaocima Arta.

Kad vam dosade sve torbe i političke drame, nema bolje adrese...

Knjige su uvijek - pravo rješenje.

( Balša Brković )