Kantova ideja svjetskog mira: Epohalno otkriće zajedništva, a ne isprazna retorika

Određenje mira kao univerzalnog fenomena kod Kanta proizilazi iz njegovih filozofskih ideja koje je izložio u svom cjelokupnom djelu. Kant razmatra mir u perspektivi njegovog značaja za svjetsku civilizaciju, a ne samo iz aspekta posebnih interesa država svijeta. Mir kao simbol i realno stanje globalnog poretka u kome se ovaploćuje racionalnost ljudske prirode, i stvara svrsishodan model za međusobno razumijevanje različitih kultura, naroda i religija na planeti. Tako bi se stvarao dobar okvir za ekonomski progres i političku konsolidaciju svih postojećih država i njihovih ustanova, uključujući ravnomjeran razvitak relevantnih pravnih i političkih institucija.

Kantova ontologizacija mira potiče od njegovog stava da mir nije neposredna datost fenomenalnog svijeta, jer njegov korelat ne postoji u empirijskom svijetu, niti u zakonima koji vladaju u prirodi, već proizilaze iz moralnog zakona. Mir je dužnost, obaveza i odgovornost čije porijeklo, mada se nalaze u ljudskoj svijesti, jeste noumenalno. Na djelu je dejstvo nadempirijske moralne volje koja se temelji na umnom agensu u čovjeku i nadilazi čulno opažljive stvari.

Pojam mira se otkriva mišljen kao imperativ naše umne volje koje je zasnovan na dužnosti očuvanja ljudskog svijeta, jer je dužnost regulativna ideja uma, ali i na praktičnoj primjeni umskih načela koja imaju moralnu vrijednost. Na neki način mir kao stanje u međunarodnom poretku predstavlja materijalizaciju, ospoljenje umne volje koja se produžava u ontološki utemeljenu ideju pravičnosti, jednog moralnog zakonodavstva čije je porijeklo i svrha zadata izvan nas samih. Postići svjetski mir, je povjesni zadatak koji čovjeka uzdiže iznad ogoljenog biološkog postojanja i interesa, prema svrsi dostojanstvenog bivstvovanja svakog pojedinca. To je svjedočanstvo metafizičkog ustrojstva svijeta, što je nedokazivo našim intelektualnim sposobnostima, a realno opipljivo u oblasti politike koja treba da je zasnovana na moralnim principima.

U tom kontekstu mir nije privid, mit ili nedostižna utopija koja vjekovima hrani maštu čovječanstva, već ciljna tačka prema kojoj se kao normi treba upravljati ljudska zajednica, ukoliko teži da se ostvari kao humano postojanje. Mir se ne može uzeti kao improvizacija već svrhovito kretanje ljudskog društva, unutar - svjetsko iskustvo koje pripada svjetovnosti i koje kao paradigma realnog stanja ima svjetski značaj. Uspostavljanje mira na onim pretpostavkama koje predlaže Imanuel Kant, pokazuje čovjeka u novom svjetlu, njegovo sebe-razumijevanje, samosvijest u kojoj se dobar život proklamuje kao epohalno otkriće zajedništva, a ne isprazna retorika. Mir kao samosvrha čovjekova otkriva ono ljudsko u povjesnom, pokazuje ono razumijevanje svijeta u kome čovjek zauzima dominantno mjesto, ne odstupajući od svoje racionalnosti.

Sloboda je središnji pojam Kantove političke filozofije, od presudne važnosti za njegovo filozofsko reflektovanje mira i njegovog značaja za ljudski način postojanja. Mir treba da bude proizvod slobodne radnje uma koji kao svoju konačnu svrhu postavlja svjetsku zajednicu, utemeljenu na svjetskom građanstvu i dobrovoljnom savezu među državama. Sloboda je neophodna za uspostavljanje stanja mira, a ne pri-mirja, ili privremenog mira kao intermeca između ratovanja i nasilja. Kant uzima da je mir, cjeloviti način bivstvovanja buduće zajednice, što uključuje sve njene pravne i političke ustanove, način vladanja, odnos vlasti prema sopstvenim institucijama, poštovanje univerzalnog zakona i jednakosti. Prema ovome može se osnovano pretpostaviti da antipod miru nije rat, već ne-mir kao cjelovito kretanje unutar jednog društva koje ga nužno sukobljava sa različitim narodima i državama, a neminovno vodi ratu, kao logičnom epilogu.

Mir i ne-mir su dva oblika istorijski potvrđenih stanja unutrašnjih i spoljašnjih odnosa na različitim društvenim stadijumima, pri čemu mir u pravom smislu riječi pripada Kantovim futurističkim priviđenjima, dok ne-mir predstavlja ono što kao sveobuhvatnost postoji u istorijskoj prošlosti kao realnost. Mir je utopija, vizija budućnosti čovječanstva ukoliko se ono svjesno opredijeli za okončanje svih relevantnih činilaca koji narušavaju mir, a mogu biti povod za pokretanje rata.

Smisao prosvjećivanja Kant pokušava da objasni u svojim političko - pravnim spisima, ulazeći u suštinu problema, i nastojeći ga principijelno riješiti. Na zalasku njemačkog prosvjetiteljstva Kant je mislilac koji smatra da čovjek posjeduje razum kojim može s-poznati istinu. Glavna ideja njegove argumentacije temelji se na refleksiji o značenju razumske spsobnosti kao nezavisne djelatnosti u odnosu na spoljašnje uticaje. Čovjek raspolaže razumom koji kao prosvijećeni/obrazovani razum prevazilazi ono što je puka rasudna moć. Razum treba odgajati da bi od puke mogućnosti prerastao u sposobnost za sticanje znanja. Lozinka prosvetiteljstva za Kanta je: Sapere aude, imaj hrabrosti služiti se vlastitim razumom, bez tuđeg rukovođenja, utoliko što je razum u svojoj samoniklosti samo moć koju treba razviti u spoznajnu moć:

Prosvjetiteljstvo je izlazak iz samoskrivljene nepunoljetnosti … Imaj hrabrosti služiti se razumom! (I. Kant, Pravno-politički spisi, Zagreb, 2000).

Prosvijećeni čovjek treba da je slobodan od svih iznuda koje dolaze spolja i mogu da ugroze samostalnost njegovog rasuđivanja. Prosvjetiteljstvo je izlazak iz samoskrivljene nepunoljetnosti, nezrelosti i neodgovornosti primarnog stanja. Čovjek je odgovoran da razvije razum kao mogućnost do razuma koji pro-suđuje o istini, i tu odgovornost Kant drži za najviši stepen slobode. To je aktivni um oslobođen predrasuda i spoljašnjeg upravljanja, um koji prihvata samo svoje vlastito određenje kao meritorno u stvarima znanja. Legitimitet uma počiva na zakonu uma kao najvišem stepenu slobode. Mišljenje se potvrđuje u djelatnom umu, koji dokazuje praktično postojanje onog nadosjetnog područja koje u spoznajnom smislu ne pripada našoj shvatljivosti. Ključna misao prosvjetiteljstva je javna upotreba uma, neograničenog prava ispoljavanja umne sposobnosti, u javnom prostoru, odnosno javnom upotrebom uma. Mišljenje je pred-uslov slobode, publiciteta u kome se ukida subjektivnost, pa refleksivni um pre-ispituju sve moguće perspektive mišljenja. Time je Kant još neposrednije nastojao da dovede mišljenje u vezu sa praksom u komunikaciji sa drugima u političkim zajednicama. Slobodna upotreba vlastitog uma podrazumijeva neometano pro-izvođenje znanja, a kao mogućnost slobodnog mišljenja treba da je izložena javno. Na taj način stvara se prostor za saglasnost volja, consensus, na temelju slobodne/javne upotrebe uma, pa Republika o kojoj govori Kant, nije samo politički oblik države utemeljen na konstitucionalizmu, već cjelokupni društverni život, način na koji se javna stvar reflektuje u svijesti svih njenih građana.

U spisu Prema vječnom miru (1795.) Kant razmatra mogućnost postizanja ostvarenja svjetskog mira. Spis sadrži šest preliminarnih i tri definitivna članka o vječnom miru, i dva dodatka: O jemstvu vječnog mira, i Tajni članak o vječnom miru, zatim i prilog u kome se raspravlja o odnosu između politike i morala.

Kant podvlači da je priroda razvila u nama sklonost i sposobnost za slobodnim mišljenjem, koje je presudno za individualno oblikovanje ličnosti, ali i za stanje duha jednog naroda, služi kao osnov slobodnog djelovanja i argument da Vlade treba da postupaju s čovjekom shodno njegovom dostojanstvu. U osnovi Kantovog kosmopolitizma nalazimo ideju uma koji uzdiže čovjeka iz prirodnog stanja, jer on je svrha postojanja, a ne pouzdani instrument u rukama prirode, i da mu u tome ne može biti takmac ništa na zemlji. Prema tome, moralno - praktični um je pred-uslov višeg stupnja građanske slobode, i mogućnost stvaranja jedne međunarodne opće države, utoliko što se ona može pretpostaviti ne samo kao mogućnost, već i kao organizacija koja se može stvarno uspostaviti na postojećoj razini povjesnog razvitka. No, na stupnju kulture na kojem se ljudski rod nalazi, rat je i dalje sredstvo koje narodi koriste da bi nametnuli svoje interese drugim narodima:

Ljudska se priroda nigdje ne pokazuje manje dostojnom ljubavi kao u odnosima čitavih naroda jednih prema drugima.

Kantova je namjera da ukaže konkretno na sukcesivan niz koraka koji treba da omoguće izlazak iz stanja varvarstva i neprijateljstva među različitim narodima, novi stadijum u međunarodnim odnosima među državama, zasnovan na jedinstvenim moralnim i pravnim načelima. U prvom odjeljku on obrazlaže šest preliminarnih članova koji bi trebali da osiguraju vječni mir među državama. Prelazak iz stanja potencijalnog rata u sigurnost mira je put, proces, kretanje iz nesavršenog prema savršenijem modusu društvenog organizovanja. Put ka miru treba da sadrži šest odredbi. U prvom redu mirovni ugovor ne može biti valjan ukoliko implicite sadrži povod budućem ratu. Nijednu samostalnu državu, bez obzira na njenu veličinu ne može druga država steći nasljeđem, zamjenom, kupovinom, niti darivanjem. Zatim se u trećem stavu ističe ukidanje stajaće vojske (Miles perpetuus). U četvrtom zabranjuje se zaduživanje države zbog rešavanja spoljno - političkih problema. U petom članu se kaže da se nijedna država ne smije uplitati u ustav i vladu druge, a u šestom članu podvlači da se nijedna država u ratu s drugom ne smije dopustiti takva neprijateljstva koja bi u budućem miru nužno onemogućila međusobno povjerenje. Kao što se vidi predlaže se niz pravila koja treba da omoguće kretanje ka uspostavljanju vječnog mira, u kojima dominiraju pravo na samostalnost posebnih država i saglasnost o moralno - političkom ponašanju kao temelju međusobnog povjerenja.

U drugom odjeljku spisa Prema vječnom miru, Kant obrazlaže svoje stanovište o vječnom miru kroz svoju ideju republikanizma. Ako je u prirodnom stanju (status naturalis), ratno stanje među narodima koji žive jedni uz druge prirodnije od stanja mira, onda je očito da mirovno stanje treba ustanoviti. Prvi definitivni član vječnog mira glasi:

Građanski ustav u svakoj državi treba biti republikanski.

Uvođenjem republikanskog ustava koji proističe iz ideje izvornog ugovora, a na kojem mora počivati sveukupno zakonodavstvo u svakoj državi na planeti, je osnov novog međunarodnog poretka. U temelju republikanizma nalazi se ideja o državi kao ujedinjenoj volji građana, i građanskoj konstituciji prema kojoj podanik legitimno postaje građanin. S obzirom da nastaje na bazi slobodno ujedinjene volje građana, država u republikanskom uređenju, ne može postati predmet ničije samovolje, privatne upotrebe, jer je sama država cjelina sačinjena od triju vlasti: legislativne, egzekutivne i sudske. Temeljna misao kantovskog republikanizma sadržana je u maksimi da izvršna vlast nužno bude odijeljena od zakonodavne.

U suštinskom smislu Kant hoće da republikanizam izdiferencira u odnosu na svaki oblik despotizma. Oblici vlasti (forma imperii) mogu biti: autokratija, aristokratija i demokratija (vladarska vlast, plemićka vlast i narodna vlast), dok oblici vladanja (forma regiminis) kako se država služi svojom punom vlašću mogu biti u smislu načina vladanja: republikanski ili despotski. Prema ovome, jamstvo vječnog mira je republikanski ustav. Postoji razlika između oblika države (forma imperii) i oblika vladanja (forma regiminis), kako se država služi svojom vlašću:

Despotizam je samovoljno postupanje države mimo zakona koje je ona sama donijela, a gdje se vladar javnom voljom služi kao svojom privatnom.

U despotizmu država, preciznije vladar, postavlja se iznad zakona, pa se javnom voljom služi kao svojim privatnim posjedom. Suveren se uzdiže iznad svih građana, kršeći njihovu slobodu, jednakost i dostojanstvo. Izvršna vlast nije odijeljena od zakonodavne, tako da je vladavina prava dovedena u pitanje, autoritarnom voljom despota. Suprotno ovome, republikanizam je takav oblik vladanja u kome zakon ima primat, a zakonodavna vlast odijeljena je od pokoravanja izvršnoj vlasti, čime se uspostavlja legitimitet političkog poretka.

Drugi definitivni član vječnoga mira glasi da pravo naroda treba da se temelji na federalizmu slobodnih država. Kantova ideja federaliteta, saveza naroda uključuje savez mira (faedus pacificum) koji se razlikuje od ugovora o miru (pactum pacis), jer takvim se aktom želi okončati ne jedan rat nego svi ratovi zauvijek, s ciljem stvaranja države naroda (civitas gentium).

Kant raspravlja o temeljnim političko - pravnim idejama na sebi svojstven način, uvodeći novi pojmovnik u svoj filozofski vokabular. On govori o savezu mira, (svjetsko)građanskom ustavu, federalizmu slobodnih država, državi naroda, kako bi ukazao na svoju viziju planetarne zajednice. Njegovi spisi su postali nezaobilazni dio evropske pravno - političke kulture, jer ovim stavovima Kant odbacuje ideal prosvijećenog despotizma kojemu su filozofi od Platona bili privrženi. Republikanizam nije samo politička tvorevina, već prije svega udruženje slobodnih građana koji su povezani načelima slobode i jednakosti, i ovisnosti o jednom jedinstvenom zakonodavstvu. U ovom značenju negacija je svake forme manipulisanja javnom voljom, podređivanjem javnog mnjenja individualnom interesu, čime se javna volja kao legislativna ne može ugroziti privatnom sferom. Na razini praktičnog djelovanja um je konstitutivan, djelatni um, odnosno umna volja koja se iz dužnosti slobodno pokorava moralnom zakonu.

Kant uzima da pravo građana svijeta treba ograničiti uslovima opšteg hospitaliteta. Ovo načelo gostoprimstva se ne shvata kao akt milosrđa, već kosmopolitizam kojim se predviđa da svaki građanin po svojoj ljudskoj suštini ima pravo na prijateljsko ponašanje ukoliko se nađe na tlu bilo koje države na planeti. I taj etos univerzalizma je princip koji može da garantuje dobre odnose na međunarodnom planu.

U prvom dodatku o jamstvu vječnog mira navodi se da takav legitimitet osigurava velika umjetnica priroda (natura daedale rerum), koja unosi teleološko načelo i ljude protivno njihovoj volji od nesloge vodi slozi. Ukoliko se pomišlja o nekoj višoj svrsi i mudrosti nekog višeg uzroka onda se može govoriti o providnosti.

Vječni mir je ostvarenje ideje pravde univerzalno, i treba ga učiniti što manje zavisnim o fizičkoj ili spoljašnjoj prisili:

Prvo načelo moralne politike glasi: Narodi se trebaju udružiti u državu isključivo prema pravnim pojmovima slobode i jednakosti.

Kant razmatra vječni mir kao djelo dužnosti, individualne volje koja stvara zajednicu slobodnih i jednakih građana, u saglasnosti sa republikanskim oblikom vladanja u državi. Državni ustav globalne države treba da bude uređen čistim pravnim načelima, utoliko što su i moralna i pravna dužnost date apriori u principima čistog uma. Kant izričito kaže da se s ljudskim pravom treba postupati kao sa svetinjom, jer je dostojanstvo čovjeka, ne samo kao individualne jedinke, već ličnosti, oličeno u tom dostojanstvu nepovredivo:

Istinska politika, dakle ne može učiniti niti jedan korak a da se prije toga ne pokloni moralu.

(Kraj u narednom broju)

( Sonja Tomović Šundić )