Udaja i život posljednje crnogorske princeze

Udala se Zorka Petrović Njegoš, posljednja crnogorska princeza, glasila je vijest koju je daleke 1955. godine prenio Glas Amerike, a koju je pročitao legendarni radio voditelj Grga Zlatoper.

Zorka Petrović, unuka vojvode Šaka, prvog guvernera Nikšića, kćerka Ljubova, rođena je 1933. godine u gradu pod Trebjesom, gdje je živjela sve do udaje. Od 1955. živi u mjestu Flin Flon, u kanadskoj pokrajini Manitoba.

Zahvaljujući njenom sinu Mirku Đuroviću, koji živi u Montrealu, “Vijesti” donose priču o, kako je Zlatoper nazvao, posljednjoj crnogorskoj princezi.

“Moja majka je ime dobila po knjeginji Zorki, najstarijoj kćerci kralja Nikole. Budući da je bila jedinica među trojicom braće, njena majka, a moja baba Jelena, zvala je ‘mila moja’, jer je bila nježna, pa su je kasnije braća prozvala Milka. Tako su je poslije svi zvali. Đed Ljubo se školovao u Parizu, gdje je završio političke nauke, i puno je ulagao u školovanje svoje djece, pa su do rata imali privatnog učitelja. Majka je završila srednju školu”, ispričao je šezdesetpetogodišnji Mirko.

Ljubav preko pisama

Kaže da su Đurovići iz Bjelopavlića, iz sela Požar, ispod manastira Svetog Vasilija Ostroškog.

“U januaru 1953. moja baba Raduša Đurović se razboljela i otišla u Nikšić kod sina Lazara, koji je bio oženjen sestrom od tetke moje majke. Moja majka je često odlazila u kuću njene sestre i kako su imali veliko imanje, njihove proizvode je nosila sestri. Tu je upoznala moju babu Radušu koja je mnogo patila što se njen sin, a moj otac Ilija, koji, kako je govorila, živi u drugom svijetu, nije oženio. Moj otac je početkom pedesetih godina prošlog vijeka emigrirao u Flin Flon u Kanadi”.

Raduši se Zorka dopala - lijepa, marljiva, spretna domaćica. Taman za njenog Iliju. Predložila je drugom sinu Lazaru da ode kod Ljuba i isprosi Zorku.

“Stric Lazar je o babinom predlogu pisao mom ocu i tako su otac i majka počeli da se dopisuju. Preko pisama rodila se ljubav. Kada je stric otišao kod đeda Ljuba da s njim razgovara o Milkinoj udaji za Iliju i kada ju je đed pitao hoće li da se uda za Iliju i ode za Kanadu, majka je odmah pristala”, kaže Mirko.

Počele su pripreme za njen odlazak, a Ilija je sa nestrpljenjem čekao nevjestu.

“Mislim da je bio april 1955. kada je moj otac dočekao majku na aerodromu u Vinipegu i tamo su se prvi put sreli. Tada su kanadske novine objavile da je došla crnogorska princeza Zorka Petrović Njegoš”.

Skromnost - kraljevska odlika

Zorka i Ilija su u razmaku od sedam godina dobili četvoro djece, dvije kćerke i dva sina. Nijesu mnogo razmišljali o imenima - udaljeni od porodice odlučili su da djeci daju imena po najbližima.

“Sestre su dobile imena po babama, jedna po babi s očeva strane, Raduša, a druga po babi s majčine strane, Jelena. Raduša (68) je najstarija, a Jelena (61) najmlađa od nas četvoro. Brat Lazar (67) i ja nosimo imena po stričevima. Roditelji su nas odgajali vodeći računa da znamo sve o svojim korijenima i nasljeđu. Kao djeca, slušali bismo za stolom, dok su nam objašnjavali našu porodičnu istoriju. Bili smo jako ponosni i hvalili bismo se prijateljima, ali majka bi nas uvijek zaustavljala i naglašavala da je biti skroman kraljevska odlika. Svi smo svjesni i ponosni na porijeklo naših roditelja i blagosloveni smo što smo odrasli u okruženju punom ljubavi i pažnje”.

Mirko ističe da su se njegovi roditelji trudili da djeci prenesu ljubav prema zemlji iz koje su davno otišli, ali koju nijesu zaboravili.

“Svi govorimo naš jezik, ali samo brat zna da čita i piše. Prije nego što smo krenuli u školu jedva da smo govorili engleski, pa smo se usredsredili na učenje čitanja i pisanja na engleskom jeziku, a da pritom zadržimo svoje govorno nasljeđe. Crna Gora je u velikoj mjeri dio našeg nasljeđa. Bio sam nekoliko puta u Crnoj Gori. Prvi put 1987. godine. Bio sam počašćen pričama o roditeljima i kako nikada nisu zaboravili svoje korijene. Nikada neću zaboraviti kada su ujaci došli i tražili da zamijenim dolare za dinare. Imali su više od 100 novčanica od pet dolara iz Kanade koje su bile različite, jer se izgled valute promijenio. Moja je majka više od 30 godina (u to vrijeme) uz svako pismo koje je poslala svojoj porodici uvijek slala i novac”.

Te godine su se, kaže Mirko, Petrovići i Đurovići okupili u Dobrom Polju, a bila je to prilika i da njegova kćerka proslavi rođendan.

Mirko i njegove sestre žive u Montrealu, a Lazar i Zorka u Flin Flonu. Ilija je preminuo.

“Moj brat od strica Blagota je rano ostao bez oca, pa je moj otac u biti postao njegov otac i vodio računa o njemu. I Blagota je došao u Kanadu, na kraju se preselio u Montreal i to je razlog zašto ja i moje dvije sestre živimo u Montrealu”.

Kaže da je Zorki porodica nedostajala i da je stalno pričala o njenima iz “stare zemlje”.

“Nedostajala joj je sloboda i zemlja koju su imali njeni roditelji. Moja majka je bila nevjerojatna kuvarica i pričala nam je kako je u Crnoj Gori muzla krave, pravila domaće kobasice i domaći hljeb. I u Kanadi je bila poznata po kulinarskim vještinama. Sjećam se da smo se skoro svako jutro budili uz miris svježeg hljeba i vidjeli majku kako pravi sarmu, ćevape, kuva čorbe... Bila su to divna vremena i tu smo tradiciju prenijeli i na našu djecu. Moja majka sada ima 92 godine. Do prije nekoliko godina bila je blagoslovljena izvrsnim pamćenjem i znala je sve rođendane svih svojih rođaka, čak i onih koje nikada nije upoznala. Znala je da ih nazove i čestita im rođendan, ili da im pošalje čestitku s novcem unutra. Takva je bila i jeste naša majka”, ponosno zaključi Mirko.

Kako te paze... Sreća je najvažnija

Anu Petrović Njegoš skoro svi Nikšićani znaju. Ona je sinonim za biciklizam i često je nazivaju “princezom na dva točka”. Ana je Ljubova unuka i Zorkina bratanična. Kaže da je tetka Zorka, ili Milka, kako je ona, ali i ostala rodbina zovu, bila dama “neviđenih razmjera”, da joj je promijenila pogled na život i da su osamdesetih godina stalno stizali paketi iz Kanade od tetke koja ih je “oblačila”. I danas rado priča o 1984. godini kada je kao jedanaestogodišnja djevojčica upoznala tetku o kojoj je stric Đorđije stalno pričao i koji je u njoj prepoznao sličnost sa sestrom u tuđini, pa je zauzimala posebno mjesto u njegovom srcu.

“Stalno je govorio da sam ista Milka, da bi i Milka ovo ovako uradila, da je nosila ovakve pletenice, da imamo istu kosu... Bio je posebno vezan za nju i njen odlazak za Kanadu nikada nije prebolio. Sjećam se njihovh razgovora preko telefona koji su kratko trajali. Prvo bi bio poziv iz pošte, najava, pa onda razgovor sa tetkom. Dugo bi plakao poslije tih razgovora”, priča Ana.

Tetku je, sa ostalom rodbinom, sačekala na aerodromu. Nosila je veliki buket cvijeća i jedva čekala da avion sleti.

“Kada su je ugledali krenula je vriska, zagrljaji, suze.’Daj tetki cvijeće’, rekli su mi. Prišla sam joj, a ona me je podigla, zagrlila i dugo ljubila. ‘A vidi ti moju kaštigulju’, rekla mi je”, sa ljubavlju priča Ana.

Prvi dani dolaska prošli su u dočekivanju gostiju - što rodbine, što komšija i Zorkinih drugarica iz mladosti.

“Tetka mi je promijenila pogled na život, na stil. Sredina osamdesetih, a ona je imala svoj dnevni plan i način oblačenja, drugačiji od svih žena koje sam do tada znala. Ustajala je rano, obuvala patike i sportsku opremu, odlazila u dolove i po livadama na imanju malo trčala, radila vježbe, šetala i uvijek se vraćala sa nekoliko ubranih cvjetića. A ja sam je pratila u stopu”.

Nakon vježbe i šetnje, uslijedio bi zdrav doručak jer Zorka je, kaže Ana, mnogo obraćala pažnju na ishranu.

“Jednog ponedjeljka je stic Đorđije na pazarištu kupio nekoliko jagnjadi i kazao joj kako će da ih peče sjutra u njenu čast. Nije mu dozvolila i kad je otišla na more, na nekolio dana, zvala je da pita jesu li jagnjad živa i da još jednom poruči da ne smiju da ih smaknu. Voljela je da sadi cvijeće, da donosi bukete iz cvjećare i prenijela mi je tu ljubav prema cvijeću”.

Priča Ana da su tetka Zorka i tetak Ilija svako jutro išli na pijacu i u hotel na kafu. A tamo je bilo dosta Nikšićana koji su čuli da su njih dvoje došli, pa bi ih čekali da se vide s njima, popričaju, popiju po kafu.

ŽIivotne lekcije i koferčić s kozmetikom

Njoj je, kaže, posebno drag bio tetkin koferčić s kozmetikom - kreme, mirišljava kupke u lijepim pakovanjima, skidač laka za nokte koji joj je posebno bio interesantan i koji je za dva dana potrošila.

Od tetke je dobila i najvažnije lekcije u životu.

“Držala bi me za ruku, pričala o svemu, davala savjete i pitala me jesam li srećna. ‘Sreća je najvažnija. Vidiš kako sam ja srećna. Otišla sam daleko, a moj Iko (suprug Ilija) me pazi kao što me moj Đole (brat) pazio i volio’. Ta rečenica se urezala u moj DNK. ‘Jesi li srećna... kako te paze... sreća je najvažnija’. Brzo su prošla ta tri mjeseca. Kada je otišla, stric je, kao i ranije, dan počinjao sa ‘Zornom Zorkom, sa Cetinja Crnogorkom’. Obećala je tetka da će ponovo doći, ali nikada više nije došla u Crnu Goru. Njen sin Mirko je dolazio nekoliko puta”.

Slala je tetka iz Kanade, kaže Ana, svima pakete, ali njeni su bili posebni. U njima je uvijek bilo po nekoliko kesica cvijeća da posadi umjesto nje, tu su bili lakovi za nokte, kozmetika, nakit, ali i sportska oprema.

“Znala sam da sve to ‘nasložim’ na sebe, pa bi me pedagoškinja Vida Drašković vratila s vrata škole govoreći mi: ‘Ajde fino to sve skini, stavi u torbu, jer to ne može u školu’. A nije znala da sam to usput ‘kačila’ po sebi, da sam željela da drugaricama odmah pokažem sve što je tetka poslala. Uđem s drugaricama u garderobu da nastavnici ne vide, iznesem im sve da probaju, izvadim lakove za nokte raznih boja kako bi svaka mogla da različiti lak stavi na nokat od malog prsta, jer više i ne smiješ od nastavnika”.

Ali, nijesu stizali samo paketi. Dok je tetka bila dobrog zdravlja redovno su stizala i pisma od nje. Ana žali što joj se nije pružila prilika da tetku makar još jednom vidi.

Princeze ne trče, Zorka izuzetak

Ljubo Petrović je u Nikšić donio prvi bicikl. Iako je volio sport, imao “široke evropske poglede”, ipak nije želio da se njegova kćerka Zorka bavi atletikom. Kako nije mogao da suzbije njenu ljubav prema trčanju, dozvolio joj je, ali Zorka nije smjela da trči u šorcu, već samo u suknji, bosonoga.

“To joj nije smetalo da uvijek bude prva”, sa ponosom kaže Mirko.

Na prvenstvu Crne Gore održanom 1950. godine, Zorka je postala prvakinja Crne Gore na 800 metara, s vremenom 2 minuta i 44 sekunde. Taj rezultat će dugi niz godina ostati nedostižan. Na takmičenju u Beogradu, te iste 1950, jedna atletičarka je pala i povrijedila se. Zorka je bila pored nje i u tom trenutku nije razmišljala o pobjedi - zastala je da joj pomogne, tako izgubila dragocjeno vrijeme i ostala bez očekivanog rezultata.

( Svetlana Mandić )