Djeca jedu 25 odsto više slatkiša nego pedesetih: Zavisnost?

U odnosu na 1950. djeca danas jedu 25 puta više slatkiša i uzimaju otprilike 30 puta više gaziranih pića. Za mališane, slatkiši su poput magneta – pored dobrog ukusa, šećer im obezbeđuje energiju neophodnu za svakodnevne fizičke aktivnosti i igru. Ali, koja količina šećera je njima dnevno potrebna?

Slučaj dječaka koji je dnevno pio sedam litara soka, zbog čega su njegovi roditelji morali da podignu kredit kako bi platili liječenje, podjsetio nas je na stare dileme, kada ljubav prema slatkišima kod najmlađih prerasta u zavisnost.

Nutricionistkinja Jovana Živić kazala je za RTS da su podaci poražavajući, posebno ako se uzme u obzir da djeca danas nisu više toliko aktivna, kao i da danas svi prehrambeni proizvodi sadrže šećer.

„Znači, šta god da kupimo, da je industrijski proizvedeno uglavnom ima određenu količinu šećera, tako da najveći problem nisu slatkiši, na primjer, kao čokoladice, već koliko unesemo namirnica koje nisu dovoljno kvalitetne”, objašnjava nutricionistkinja.

Svjetska zdravstvena organizacija preporučuje da samo 10 odsto dnevnog unosa namirnica budu prosti šećeri, dok neke nove preporuke tu granicu spuštaju čak na pet odsto. U prosjeku, za djecu do šest godina gornja granica bi trebalo da bude oko 20 grama šećera dnevno.

Istraživanja pokazuju da djeca uzrasta do osam godina dnevno unesu oko 21 kašičicu šećera, a do 13. godine 34 kašičice.

„Djeca do desete godine bi trebalo da unesu 25 grama, što je približno jedna kašika šećera, a djeca koja su u pubertetu, maksimum 50 grama zbog same faze razvoja. Kad kažemo šećeri, mi tu moramo paziti da šećer imamo i u ostalim namirnicama koje kupujemo, ali nismo ni svjesni da imaju šećere kao što su, na primjer, sokovi, grickalice, kolači, hljeb, pekarski proizvodi i slične stvari. To se ne odnosi samo na slatkiše“, ističe Jovana Živić.

Gojaznost i dijabetes kod djece

Sve više dece je gojazno i koja zbog toga ulaze u fazu dijabetesa, napominje nutricionistkinja.

„Samim tim se razvija metabolički sindrom dosta rano kod djece, zato što čim smo gojazni nama se hormonski proces narušava, a taj disbalans koji nam remeti funkcionisanje na nivou insulina i leptina zbog toga smo podložni nastanku dijabetesa ili insulinske rezistencije“, objašnjava Živić.

U suštini, istraživanja pokazuju da ne bi trebalo slatkiše jesti više od dva puta nedjeljno.

„To je u teoriji. Kada pogledamo praktično, dosta djece svakodnevno jede slatkiše, što opet ne možemo da im branimo, ali je potrebno da se napravi neki balans”, dodaje nutricionistkinja.

Moramo biti svjesni da djeca kroz čašu soka unesu 30 grama šećera, čime su već zadovoljene dnevne potrebe. Zato bi trebalo da se roditelji potrude da drugi dio ishrane bude nutritivno kvalitetan.

Zavisnost od šećera

Pojedina istraživanja pokazuju da šećer utiče na naš organizam isto kao psihoaktivne supstance i da izaziva zavisnost, da utiče na krvno-moždanu barijeru, sistem nagrađivanja i hormonski brzo podiže nivo energije.

„Uglavnom, odrasli kažu da je potrebno četiri-pet dana da se prođe kriza čišćenja od slatkiša. Zato savjetujem odraslima da probaju izvjestan period da ne uzimaju slatkiše, i ukoliko uvide da imaju neizdrživu potrebu za njima, znači da su razvili zavisnost“, navodi Živić.

Zato bi roditelji trebalo da vode računa da makar pokušaju da djeci ne daju slatkiše baš svaki dan, što naravno nije lako s obzirom na to da su sa svih strana okružena proizvodima punim šećera.

„Potrebno je naći balans, ali opet ne treba ni braniti djeci jer može imati i suprotan efekat. Možda treba pokušati i sa nekim zdravim slatkišima koji nisu toliko slatki koliko industrijski proizvedena hrana“, preporučuje nutricionistkinja Jovana Živić.

( Vijesti online )