Karusel života i ljepota lakoće postojanja

Svijet Milke Vujović koji (ni)je negdje, svijet je u koji bi mnogi rado zakoračili, koji se nerijetko zamišlja, živopisan je, pun boja, energije, kontakta i prisnosti, svijet je u kojem se trenutak živi, proživljava i upija.

Izložba slika Milke Vujović, nazvana upravo “Svet koji (ni)je negde” otvorena je u Modernoj galeriji Muzeja i galerija Podgorice u utorak veče pred brojnom publikom. Ipak, u trenutku kada se prostor malo isprazni, njena djela različitih formata suptilno počinju da obuzimaju posmatrača izazivajući intimni osjećaj senzacije, spoznaje doživljenog ili željenog, podsjećajući na neki upečatljivi momenat i ljepotu “nepodnošljive lakoće postojanja”.

U fokusu su figure žena postavljene u različitim situacijama, a svaka od njih je protagonistkinja u svojoj dramskoj postavci sa autentičnom i simboličnom scenografijom i kompozicijom. Ipak, sve slike zajedno izazivaju erupciju mašte i pozivaju posmatrača na karusel života podstičući preispitivanje načina življenja i bivanja, nudeći ideju kako bi to stvarno trebalo da bude - slobodno, izazovno, mirno i harizmatično, s manirom zena i težnjom ka savršenom.

“Sloboda, nesputanost, uživanje dostupni modernoj ženi zrače iz Milkinih radova, koje odlikuje visoka estetika. Jedinstvena kombinacija kosmopolitske svijesti, kolorita, detalja, hedonizma, na posmatrača djeluje privlačno i opijajuće. Zadovoljstvo nam je što smo ugostili izložbu koja ima veliki odjek u javnosti. Uživajte u Milkinom svijetu”, poručila je direktorica JU Muzeji i galerije Podgorice Ivana Ćupić otvarajući postavku.

Prisutnima se obratila i istoričarka umjetnosti Petrica Duletić koja je primijetila da izložbu Milke Vujović predstavljaju dvije međusobno povezane cjeline, a čiji je osnov ljudska figura ili više njih, sve smještene u eksterijeru ili enterijeru.

“Prva cjelina je u potpunosti posvećena umjetničkom istraživanju različitih a ujedno tako bliskih kultura sjeverne Afrike, Mediterana i Bliskog istoka. Studijska putovanja kroz Maroko, Tunis, Egipat, Jordan... su u posljednjih pet godina neiscrpno izvorište njenom interesovanju za harmoniju arabeske, ornamenta, boja i njenog nastojanja da ne samo taj vizuelni, nego i taktilni doživljaj bogatih tkanina, rukom rađenih svilenih tepiha, keramike i iskustvo uživanja u orijentalnim mirisima, na svoj likovni način dočara gledaocu. Drugu cjelinu čine slike nastale pod uticajem preplitanja minojske ornamentike, egipatske mitologije i blještavog kolorita voda Crvenog mora. Figure smještene u plavetnilu Crvenog mora, egipatska božanstva uz sve njihove prateće simbole na nekim slikama prelaze u ritual služenja čaja od hibiskusa, a živahne igrarije centralnih likova uz zalaske sunca pored nestvarnih pejzaža predstavljena su kao mizanscen uz obavezni mistični Nil”, ispričala je Duletić.

Iz svijeta Milke Vujović izvire kosmos inspiracije i motiva(cije), prepliću se voda, vazduh, zemlja i vatra, u njemu imamo prizore iz svakodnevice ali ipak prilično nesvakidašnje, a u svemu tome, posebno je snažan efekat i utisak koji ostavljaju njene jake, dotjerane, senzualne i moćne žene svjesne sebe, sopstvenih mogućnosti i manira u kojima i uživaju istovremeno preispitujući sopstvene ali i nametnute granice i porive i prakse društva tabua u kojem i dalje živimo i u kojem je istovremeno i lako i teško i neoprostivo biti žena.

To je primijetila i Vesna Kruljac sa Fakulteta primenjenih umetnosti u Beogradu koja potpisuje tekst u propratnom katalogu izložbe.

“Dvojnost umjetničkog zahvata ove autorke ogleda se u istovremenoj pohvali ženstvenosti i njenom preispitivanju, očima žene u savremenom svijetu i dalje dominantnog muškog pogleda. Drugim riječima, njene slike suptilno pokreću pitanje prevazilaženja tradicionalističkih podjela intelektualnih disciplina i umjetničkih vještina na Artes maiores (liberales) i Artes minores, koje i danas u mnogim društvima i kulturama impliciraju rodnu podjelu uloga, pri čemu prva grupa disciplina i vještina ostaje domen djelovanja muškaraca, dok se druga grupa podrazumijeva kao dio ženama pripadajućeg zaduženja... Djelujući izvan ideološko-političkih matrica feminizma, Milka Vujović pokreće različita delikatna i nemanifestna pitanja ženskih prostora samorealizacije i kreativnosti, izvan ambivalentnih pozicija žene u savremenom svijetu u kojem je dozvoljeno sve, ali nije dozvoljeno ništa, u kojem nema tabua, ali ih zapravo ima u društvima u kojima oblici neuvažavanja poprimaju oblike otvorene ili prikrivene diskriminacije i marginalizacije”, zabilježila je Kruljac.

Duletić je dodala da Vujović slikarskim sredstvima gradi svoju mitologiju u kojoj su glavni protagonisti mlade, čulne žene odjevene u vizuelno atraktivnu odjeću gdje se kao aksesoar pojavljuju: čarape, negližei, ešarpe, ljiljani i orhideje, šoljice, čipkane rukavice, neobične cipele.

“Uprkos njihovoj čulnosti, čak kada su predstavljene koketno, poluobnažene, njihova senzualnost nikada nije agresivna, već je uvijek odmjerena i obojena nekom blagom melanholijom... Slike Milke Vujović, na jedan zavodljiv način, polaze iz svijeta stvarnog i postojećeg i specifičnim slikarskim postupcima ipak se izdižu izvan svakodnevnog i uobičajenog dostižući željenu kvalitetnu likovnu predstavu”, istakla je ona na otvaranju.

Vujović je, obraćajući se brojnoj publici, iznijela zahvalnost svima koji su doprinijeli organizaciji izložbe koja je iziskivala mnogo truda.

“Pored ovih nekih dalekih horizonata koje sam ja donijela ovdje, htjela bih da kažem i naglasim i da sam ja željela nekom svojom pojavom večeras da dam i mali omaž podneblju u kojem sam rođena, a to je da, recimo, rese na mojoj bluzi prosto me podsjećaju na rese sa marame moje pokojne babe Itane, i isto tako kroj mojih pantalona me podsjeća na njenu jaketu... Tako da je i to, recimo, mali omaž njima”, poručila je umjetnica.

Kruljac je u uvodnom dijelu svog teksta zapisala da “recentni ciklus slika Milke Vujović budi nadu da se umjetnost XXI vijeka neće ukazivati isključivo kroz bombastične i mastodonske projekte ili megalografske teme, vraćajući nam povjerenje u vrijednost ‘malih stvari’ ili fragmenata stvarnosti, predmeta, rituala, mirisa i šumova nevažnih za veliku istoriju i politiku, ali suštinski bitnih za život individue”, što je adekvatan zaključak postavke “Svet koji (ni)je negde”.

( Jelena Kontić )