Frenk Gambali uoči gostovanja na Made in New York Jazz Festivalu: Život je svirka uživo, a ne proba

Jedan od najvećih svjetskih jazz/fusion gitarista Frenk Gambali biće gost ovogodišnjeg, devetog po redu izdanja Made in New York Jazz Festivala, koje će se održati u Tivtu (Synchrostage u Porto Montenegru) i Podgorici (The Capital Plaza) od 21 do 23. juna ove godine, a za koji se ulaznice mogu kupiti putem sajta jazzmne.com/shop, u jazz klubu Sejdefa u Podgorici i klubu BlueRoom u Porto Montenegro u Tivtu. Srednji festivalski dan donosi koncert mlade i talentovane hrvatske jazzumjetnice Lane Janjanin i njenog kvarteta u Podgorici, u jazz klubu Sejdefa, 22. juna, dok će narednog dana u podne, na istom mjestu biti održan master class kome će prisustvovati svi učesnici festival.

U ekskluzivnom razgovoru za “Vijesti” i premijernom intervjuu za neki crnogorski medij, Frenk Gambali otkriva više o sebi, svom specifičnom stilu sviranja gitare, prisjeća se svojih početaka, a govorio je i o očekivanjima od ovogodišnjeg džez festivala u Crnoj Gori.

U Crnu Goru dolazite prvi put, a razlog Vašeg dolaska je deveto izdanje Made in New York Jazz festivala. Mnoga velika imena bila su gosti ovog festivala prethodnih osam godina, a ta se tradicija se Vašim dolaskom očigledno nastavlja, na sreću svih ljubitelja dobre muzike na ovim prostorima. Da li znate nešto o Crnoj Gori, s obzirom na činjenicu da se radi o maloj zemlji na Jadranskom moru u koju dolazite prvi put?

Veoma sam uzbuđen što ću posjetiti Crnu Goru. Želio sam da vidim vašu prelijepu zemlju dugi niz godina. Sjećam se da sam vidio neke scene iz filma o Džejmsu Bondu i pomislio sam - “Gdje li je to prelijepo mesto?” Mogao sam odmah da vidim da je to bila Evropa, pa sam malo sam istražio lokaciju i otkrio da je u pitanju Crna Gora. Od tada sam želio da je posjetim. Bio sam prije u Hrvatskoj, u Dubrovniku, koji je takođe divan, tako da sam bio blizu! Iskreno se radujem i dolasku i nastupu na Made in New York Jazz festivalu.

Dijelićete binu sa velikim imenima kao što su Nathan East, Jeff Tain Watts i mnogi drugi američki, evropski i regionalni izvođači. Da li ste imali priliku da nekada nastupate s njima ili će ova sinergija biti realizovana prvi put, upravo u našoj zemlji?

Svirao sam sa Nathan Eastom u nekoliko navrata. Zamijenio je Džona Patitučija nekoliko puta kada smo svirali sa Chick Corea Electric bendom. Sjećam se, šou za pamćenje dogodio se kada smo zajedno nastupali na Jakarta Jazz festivalu. Sa ostalima članovima ekipe Made in New York Jazz festivala nisam imao prilike da sarađujem do sada, ali veoma se radujem što ćemo sarađivati ubrzo i to baš u Crnoj Gori.

Za tri decenije snimili ste dvadesetak albuma, postali prepoznatljivi po svom jedinstvenom stilu sviranja gitare… Mnogi gitaristi prethodnih decenija intenzivno su slušali “Chick Corea Electric band” i “skidali” vaše solo dionice… Čemu ili kome dugujete takvu prepoznatljivost i osobenost?

Kada sam imao oko 13 godina, postao sam jako frustriran ograničenjima tradicionalnih tehnika sviranja gitare. Nije mi imalo smisla pratiti neke ustaljene tehnike, jer sam u njima nalazio nelogičnosti. Odlučio sam da pronađem svoj stil, svoj sistem, pa sam tako razvio tehniku koja je postala opšteprihvaćena u leksikonima i knjigama za učenje gitare. Kada sam 1982. godine zakoračio na muzičku scenu u Los Anđelesu kao gitarista, prijatelji i kolege nisu kapirali šta ja to radim s gitarom - mnogi još uvijek ne znaju (smijeh)... U međuvremenu, organizovao sam online školu gitare na sajtu frankgambaleguitarschool.com i taj moj “Sweet picking” stil sviranja jedan je od najtraženijih i najpopularnijih kurseva. Na osnovu svega toga, moram da budem iskren, moja tehnika je evoluirala iz inicijalne želje da sviram klavijaturne i duvačke dionice na gitari, tako da… ipak je uvijek muzika bila na prvom mjestu, a tehničke stvari samo su bile okidači i pokretači, ipak sporedne stvari u odnosu na muzičku ideju.

Na čijoj muzici je odrastao Frenk Gambali? Ko su bili vaši muzički i gitarski uzori?

Slušao sam svaku vrstu muzike i skoro sve žanrove, dok sam odrastao ‘60-ih i ‘70-ih. Počeo sam sa bluzom, kantri muzikom, slušao sam i popularnu muziku, ali sam ubrzo i nedugo zatim otkrio Fusion kao stil. Chick Corea, Jean-Luc Ponti i Brecker Brothers, George Benson i Steely Dan bili su mi prvi najveći uzori u muzici.

Gdje je danas jazz muzika na mapi svjetske muzike?

Zaista ne volim bilo kakve klasifikacije i kategorizacije. Za mene postoje samo dvije vrste muzike... dobra i loša muzika. Šta je uopšte “džez”? To je tako širok pojam, isto kao što se kaže ili pita “Šta je pop muzika?” Pravi umjetnici rade sve što mogu da prkose bilo kakvoj kategorizaciji. Ako zaista slušate sve moje albume, uvjerićete se da moja muzika nema granica, niti se generalno može svrstati u neki žanr. Radim što god mi je drago. Želim da se ljudima svidi muzika koju pravim, pa tako, mogu da obećam da u skorije vrijeme neću praviti lošu muziku… (smijeh)!

Šta možemo da očekujemo na dva koncerta u okviru devetog izdanja Made in New York Jazz festivala? Znamo da će biti najboljeg svjetskog jazz-a i da li ćemo biti u prilici da čujemo nešto od vašeg autorskog materijala?

Da, imaćemo probe odmah po dolasku u Tivat. Program je skoro pa već postavljen. Ja ću izvesti svoje dvije autorske kompozicije, dvije originalne numere “Felicidad” i “Mr. Hollywood Line”. Evo još jedne poslastice - pjevaću na obje numere... da, ja pjevam! U svim grupama u kojima sam bio član dok sam odrastao u Australiji, uvijek sam pjevao - kako “back” vokale tako i veći dio glavnih melodija. Moja posljednja dva albuma čine pjesme koje sam uradio sa svojom predivnom suprugom Bokom Gambali. Ona je napisala sve tekstove i pjeva većinu glavnih melodija. Ja recimo pjevam čak četiri pjesme na svom posljednjem albumu “Salve”. Naravno, na kraju koncerata u okviru Made in New York Jazz Festivala, očekujte monstruozne “jam session” momente.

Koja faza razvoja muzike je ostavila na vas najjači utisak? I koja vas bendovska konfiguracija čini najslobodnijim za ispoljavanje maksimalne kreativnosti?

Pa, period muzičke “renesanse” kasnih šezdesetih i Fusion stil sedamdesetih definitivno su imali najveći uticaj na mene. Zaista ne kapiram zašto je “Fusion” toliko nepopularan muzički izraz danas? Originalno, Fusion je nazivan Jazz/RockFusion - ne bez razloga. Za mene je to stil koji podrazumijeva najbolje od oboje! Moć i snaga rok muzike u sadejstvu sa muzičkom inteligencijom koju džez podrazumijeva čini u konačnom perfektan rezultat! Uvijek se osjećam najudobnije sa svojim bendom, dok izvodim svoju muziku. Jer to je ipak prostor za najveću moguću kreativnu slobodu i to zajedno sa muzičarima koje lično odaberem da učestvuju u tom procesu.

Na kraju, imate li neku univerzalnu poruku za sve nas, prije nego što se vidimo za nekoliko sedmica?

Živite strastveno, volite iskreno i duboko - i budite neustrašivi. Život je svirka uživo, a ne proba!

S nestrpljenjem iščekujemo deveto izdanje Made in New York Jazz Festivala u Crnoj Gori i još jednom, radujemo se vašem dolasku.

( R.V. )