Lajčak za „Vijesti“: I Crna Gora i ja imali sreću što su Đukanović i Bulatović predvodili referendumske blokove

Čelnici blokova za nezavisnu Crnu Goru i zajednicu sa Srbijom, Milo Đukanović i Predrag Bulatović, nose ogromnu zaslugu za to što je referendum o nezavisnosti Crne Gore 2006. godine prošao kao primjer demokratskog rješavanja jednog vrlo osjetljivog i ozbiljnog pitanja.

To je u intervjuu „Vijestima“ kazao slovački diplomata i nekadašnji specijalni izaslanik Evropkse unije (EU) za sprovođenje referenduma, Miroslav Lajčak.

Koji su događaji i kako uticali na miran tok referendumske kampanje, a koji i kako na ishod referenduma?

Kad govorimo o referendumu o nezavisnosti, prvo moram da naglasim da je to bio proces izuzetan po tome što je Crna Gora prišla Evropskoj uniji i zatražila da Unija preuzme nadziranje tog procesa. U tom smislu, to je bio proces predvođen Evropskom unijom, dakle i crnogorski i evropski, i ja sam bio čovjek koji je dobio povjerenje da ga predvodi. Donijeli smo specijalni zakon o referendumu, leks specijalis, i cijeli proces i glasanje na dan referenduma bili su pripremljeni prema tom zakonu. Kao što znate, referendumski proces bio je veoma dobro organizovan, a glasanje na dan referenduma proteklo je mirno, bez incidenata ili nekih prekršaja. To su potvrdile i hiljade posmatrača, domaćih, regionalnih i međunarodnih. Međutim, desio se jedan osjetljivi momenat kog se sjećam, kad su počele proslave nezavisnosti prije nego što smo imali zvanične rezultate...

Kako Vas je to zabrinulo?

Pa zabrinulo me jer me je nazvao lider koalicije za zajedničku državu, g. Bulatović, i zamolio da nekako zaustavim te proslave, jer se plaše da mogu da dovedu do sukoba. Ja sam onda otišao u centralu DPS-a i razgovarao s g. Đukanovićem. Zamolio sam ga, ukoliko je moguće, da se te proslave zaustave, jer stvarno nismo imali rezultate, i to je moglo da isprovocira nešto. On je to razumio i mislim da je dao neke instrukcije, naredbe da se to zaustavi u mjeri u kojoj je bilo moguće, i to je smirilo situaciju. Onda sam otišao u centralu druge koalicije, u sjedište SNP-a (Socijalistička narodna partija), da ih informišem o tome. Vidio sam da je to smanjilo napetost.

Jesu li Vas zabrinuli neki događaji iz kampanje, poput afere u vezi video-snimka na kom su aktivisti Demokratske partije socijalista (DPS) navodno kupovali glas jednog čovjeka iz Zete za podršku nezavisnosti Crne Gore?

Imao sam eksperte iz OEBS-a, ODIHR-a, ljude koje se bave izbornim kampanjama, i mišljenje tih eksperata bilo je da je to bila jedna normalna kampanja, da nije bilo nekih incidenata koji bi stavili znak pitanja na regularnost referenduma.

Kako je došlo do utvrđivanja granice od 55 odsto da bi referendum bio validan? Kad ste prvi put čuli za to i od koga?

To je moja formula. A kako je došlo do nje - imao sam tim koji sam izgradio, imao sam odlične eksperte iz OEBS-a, ODIHR-a, Savjeta Evrope, ali posebno ljude iz ODIHR-a koji su pratili svake izbore u Crnoj Gori, koji su imali odličnu analizu koliko birača izlazi na izbore, koliko glasova odlučuje da stranka pobijedi, itd. Onda smo s mojim timom i ekspertima iz Evropske unije vodili razgovor o tome šta je najbolje. Morali smo, u stvari, da izmislimo formulu. Išli smo kroz niz mogućnosti, ali na kraju je bilo jasno da je potrebno da imamo dosta veliku razliku između broja glasova za i protiv nezavisnosti, da niko ne bi mogao da ospori rezultat referenduma. Satima smo sjedjeli, brojili, računali, razmišljali i na kraju došli do toga da je 55 odsto od svih koji su izašli na izbore ambiciozno, ali nije nemoguće, a da je fer. Imao sam mišljenje Venecijanske komisije koja je rekla da tada postojeći zakon u Crnoj Gori, koji govori da je većina 50 odsto plus jedan glas od 50 odsto plus jedan glas od onih koji su izašli na glasanje, ne krši međunarodne standarde, ali da bi, kako su rekli, političke snage u Crnoj Gori mogle da žele da zbog značaja tog pitanja promijene zakon da se ili poveća limit za broj izašlih ili limit za broj onih koji donose odluku. I došli smo do toga da je 55 broj koji daje iste šanse za jednu i drugu koaliciju.

Naravno, tada sam od ljudi koji su bili u koaliciji za nezavisnost čuo - prema našem zakonu većina je 50 odsto plus jedan, to je standard. Tada sam im rekao - pa dobro, ali nama je potrebno da proces prihvate svi, a mogu da garantujem da, ako bismo išli po vašem zakonu, onda druga strana neće prihvatiti rezultate.

Kako ste gledali na pojedina mišljenja s druge strane da je ta granica trebalo da bude veća od 55 odsto?

Mi smo na osnovu analiza, računa, itd. došli do toga da je 55 odsto granica koja je fer, jer zahtijeva i od jedne i od druge koalicije da postignu rezultat koji na izborima još nikad nisu postigli, ali koji nije nemoguć. Na taj način, ta granica je bila snažna motivacija za mobilizaciju birača. Tako da, i jedna i druga strana su to prihvatili. Naravno, koalicija za nezavisnost je u to vrijeme mislila da to nije fer, ali prihvatili su to i pokazalo se da je to bio, u stvari, možda ključni moment referenduma.

Kakve su Vam instrukcije u to vrijeme davali tadašnji visoki predstavnik EU g. Havijer Solana i EU?

G. Solana mi je, kad me je prvi put primio da me zvanično imenuje, rekao - ne interesuje me rezultat, za mene je ključna stvar da niko nikad neće da ospori proces, koji mora biti fer i transparentan. To je bila njegova ključna instrukcija. I onda sam ga, tokom procesa, redovno informisao, u jednoj fazi imali smo odvojene sastanke s g. Đukanovićem i g. Bulatovićem. To je bilo nakon donošenja zakona o refrendumu, leks specijalisa, koji je, kao što znate, bio praktično prihvaćen bez glasova protiv, što je bio isto snažan signal. Onda sam imao vrlo detaljnu diskusiju s njim, kad sam morao da mu objasnim zašto 55 odsto. Podržao me je, i do kraja je pratio proces, dobijao informacije od mene. Mislim da je na kraju izlaznost od preko 86 odsto jasno pokazala da je proces bio kredibilan i da smo postigli to što je on (Solana) tražio.

Šta Vam je EU savjetovala i zašto je ona u početku bila protiv ideje nezavisnosti Crne Gore, da bi promijenila stav kako se približavao referendum?

Evropska unija jeste na početku bila za državnu zajednicu Srbije i Crne Gore. Ja sam, znate, bio ambasador u Beogradu od 2001. godine, tako da sam to dobro pratio, ali kad su počeli pregovori o pristupanju EU, već tada se pokazalo da je struktura ekonomija Srbije i Crne Gore različita, i da je dosta teško da se dogovori jedan model pregovora, koji bi odgovarao i jednima i drugima. Odlučujući moment je bio 2003. godine, kad je došlo do promjene savezne republike u državnu zajednicu i kad je bilo odlučeno da postoji moratorijum na referendum tri godine. To je, drugim, riječima, značilo da je nakon tri godine referendum legitiman. To je u stvari bilo nešto što je dala Evropska unija, tako da niko nije mogao da bude protiv. Ja sam redovno informisao države članice o procesu...

Kakav je bio njih stav?

Moje iskustvo je, ne samo tada već i danas, da ako države člance vide da imate plan i da oni mogu da vjeruju u taj plan, da onda to prihvataju. I vidjeli su da imamo plan, da imamo dobru analizu situacije, tako da nije bilo nikakvih problema - sve države članice su podržale taj proces svaki put kad sam ih informisao.

Kakav je bio stav SAD-a i Rusije?

Opet, kao dio mog angažovanja, redovno sam se sastajao s ambasadorima i SAD-a i Rusije. Bilo mi je bitno da znaju proces, jer, ponovo, moje iskustvo kaže da teško možeš da podržiš nešto ako ne znaš detalije ili ako nisi dio toga. Oni nisu bili dio toga, ali za mene je transparentnost uvijek bila veoma važna, i ja sam ih redovno informisao. Recimo, jedanput mjesečno, o tome gdje se nalazim u procesu, kakav je on, kakva je filozofija... Oni su slušali, nisam imao nikakvih problema, tako da su podržali tu filozofiju.

Koji Vam je bio najteži momenat prilikom dogovaranja uslova za održavanje referenduma?

Prvi težak moment bio je kad sam došao u Crnu Goru... Obišao sam sve političke stranke, da čujem njihovo mišljenje, i onda smo dogovorili da se formiraju dvije koalicije - za nezavisnost i za zajedničku državu, i da oni učestvuju u pregovorima. Dogovaranje specijalnog zakona je bila osjetljiva faza, ali kad ste već u procesu, onda, naravno, sve ide lakše.

Drugi osjetljiv momenat, možda najteži i najosjetljivi, bio je kad sam došao da predstavim tih 55 odsto. Imao sam duge razgovore i s g. Đukanovićem i s g. Bulatovićem. Morao sam njima objasniti zašto baš 55 odsto, a to nije bilo jednostavno. Na kraju su to prihvatili, jer su u stvari tu formulu 55 pročitali kao nešto vrlo teško, ali ne i nemoguće, i da je to fer.

Kakvi su Vam oni bili partneri u razgovorima i u čemu su se razlikovali?

Mislim da je bila moja sreća, ali i za Crnu Goru, da su te dvije koalicije predvodili g. Đukanović i g. Bulatović. Imao sam jako otvorenu i fer komunikaciju i s jednim i s drugim. Oni su se, naravno, borili za interese svojih koalicija i za što bolje uslove referenduma, ali su bili svjesni svoje odgovornosti i nisu bježali od nje, tako da su mogli da donose odluke. To nije uvijek slučaj, imali su i oni radikale u svojim redovima, ali je stvarno moja komunikacija bila jako fer i s jednim i s drugim do kraja. Mislim da oni nose ogromnu zaslugu za to što je referendum prošao kao primjer demokratskog rješavanja jednog vrlo osjetljivog i ozbiljnog pitanja.

Postoji li neki političar s kojima tada niste mogli da nađete zajednički jezik?

(Smijeh) Bilo je političara koji su odbili da učestvuju u tom procesu, ali ja sam to prihvatio i poštovao njihove odluke, a radio sam s onima koji su bili spremni da budu u procesu.

Kako danas, 18 godina kasnije, gledate na optužbe iz bloka g. Bulatovića, da rezultati referenduma nikad ne bi bili proglašeni da nije bilo Vas i g. Františeka Lipke, koji je bio na čelu referendumske komisije?

Ubijeđen sam da te optužbe nisu osnovane, da ne piju vodu. Prvo, referendum je bio domaća odluka Crne Gore. Drugo, to je bila molba bloka za opstanak zajedničke države: oni su se obratili Evropskoj uniji i rekli - ne vjerujemo da to taj proces možemo da riješimo sami, ne vjerujemo domaćim ljudima, ne vjerujemo u njihovu neutralnost, itd, pa su zatražili od Evropske unije da ona predvodi cijeli proces. Drugo, ja sam došao tu s jasnim uputstvom, i moj cilj od početka do kraja bio je da imamo kredibilan proces. Moj lični i profesionalni kredibilitet je bio vezan za to da imamo proces koji je kredibilan, i to je bio glavni princip. Treće, da predsjednik Republičke referendumske komisije treba da bude stranac, građanin države članice EU, bila je odluka domaćih aktera. Ja sam u prvom krugu predložio tri imena, međutim, predstavnici oba bloka nisu mogli da se slože, i nijedno nisu prihvatili. Onda sam u drugom krugu predložio samo jedno ime, g. Lipku, koji je bio ambasador u bivšoj Jugoslaviji, zadnji čehoslovački i prvi slovački, koji govori vaš jezik, zna odlično prilike i za kog sam znao, da imam garanciju da je objektivan. On je bio prihvaćen i u parlamentu izglasan glasovima poslanika oba bloka.

Kad govorimo o glasanju na dan referenduma i o kredibilitetu rezultata, najvažniji su zapisnici s biračkih mjesta. Zapravo su jedini zvanični dokumento o procesu glasanja. Zapisnici sa svih biračkih mjesta bili su potpisani od strane svih članova komisija, jednog i drugog bloka, i u tim zapisnicima nisu bile zabilježene činjenice koje bi osporovale proces glasanja i njegov rezultat. Da je bilo ozbiljnih problema, prekršaja, onda zapisnici ne bi bili potpisani. To da je na nivou Republičke komisiju bilo glasanje šest prema šest i da je presudio glas predsjednika komisije, to ne mijenja rezultat referenduma, a bilo je to u skladu sa Zakonom o refendumu i opštim standartima. Zbog toga mislim da je referendum o nezavisnosti Crne Gore možda bio i najpozitivniji, najbolji primjer preventivne diplomatije EU na zapadnom Balkanu.

Koja su se predviđanja, upozorenja i obećanja jedne i druge strane u vezi ishoda referenduma ostvarila, a koja nisu?

Mislim da način na koji je referendum prošao, da nije bilo incidenata, prekršaja, da su Evropska unija i OEBS rekli da je ispunio sve standarde, da je došlo do podjele državne zajednice na jedan evropski, civilizovan način - da je to bio ogroman pozitivni impuls za Crnu Goru kao novu državu. To je veoma pomoglo da Crna Gora ubrzo postane članica Ujedinjenih nacija, OEBS-a, Savjeta Evrope. Referendum i način njegovog sprođenja bili su zdrava osnova koja je pomogla svemu tome.

Moram da odam priznanje i g. Borisu Tadiću koji je bio predsjednik Srbije, a koji je došao za nedjelju dana u posjetu Crnoj Gori i time dao simboličku političku podršku tom procesu. To je bilo jako bitno. Tako da mislim da stvarno nije moglo da prođe bolje. Bilo je spekulacija oko tzv. sive zone, šta bi bilo ako bismo imali iznad 50 a ispod 55 odsto glasova. Imao sam tada odgovor za to, ali nema smisla da se danas bavimo time jer nije došlo toga.

Ironija je da ja sam radio puno stvari u životu, ali ljudi često zaborave da pomenu referendum u Crnoj Gori koji je možda bio najosjetljiviji, najteži, najznačajniji u mojoj karijeri. Ali time da je sve prošlo toliko civilizovano, mirno i evropski, to se doživljavalo kao non-event, kao da je bilo vrlo jednostavno. A dovoljno je da pogledamo u region i da vidimo da apsolutno nije bilo garantovano da može tako da se završi...

A šta je s upozorenjima dvije strane koja su se danas obistinila?

Nisam svjestan nekih upozorenja. Ja sam vodio strategiju tog procesa, a imali smo institucije koje se bave posmatranjem detalja. Ali, kao što sam rekao, Evropska unija i OEBS su rekli da je proces bio fer, i po evropskim standardima, rezultati su bili prihvaćeni, Evropska unija i međunarodna zajednica odreagovali su vrlo pozitivno, tako da ako je bilo straha šta će biti nakon nezavisnosti - ništa se od toga nije desilo. Zemlja je stala na noge i krenula svojim putem. Danas je Crna Gora najviše napredovala od cijelog regiona u procesu evropskih integracija. I to je neko svjedočanstvo.

Zašto bi danas, sudeći prema svim relevantnim istraživanjima javnog mnjenja, više ljudi glasalo za nezavisnost Crne Gore, a ne manje?

To mogu samo da nagađam. Prvo, dobro je imati svoju državu. Imaš svoju zastavu, svoju himnu, svoje reprezentativce koje nastupaju na svjetskim prvenstvima u sportu, imaš svoje ambasade, imaš svoj identitet. Sam odučuješ o svojoj budućnosti. Drugo, 18 godina znači da je tu stasala jedna generacija koja se sjeća samo nezavisne Crne Gore i za njih je to nešto normalno. Bilo bi čudno da ih pitaš da li žele nešto drugo. Tako da mislim da je to odgovor na pitanje - da je to vrlo normalan osjećaj.

I ja sam prošao kroz taj proces u mojoj zemlji, gotovo polovinu života sam proveo u Čehoslovačkoj i onda je došla podjela na dvije države, tada mi nije bilo sve jednostavno, ali sjećam se dobro tog osjećaja da smo nešto dobili. I da imaš odgovornost sam za sebe, da nikoga ne možeš da okrivljuješ za greške. Tako da mislim da je to vrlo prirodna reakcija.

Šta je Crna Gora mogla da uradi za 18 godina a nije?

Uvijek se može i brže i bolje, ali živimo u realnom životu. Činjenica je da je Crna Gora prvak u procesu evropskih integracija, ali činjenica je i da je zadnjih četiri, pet godina, u stvari vrlo malo, ako išta, bilo urađenona tom putu. Sreća je za Crnu Goru da je taj evropski put bio toliko spor, da možeš da ostaneš prvak iako se nisi mrdnuo četiri godine.

Danas je Crna Gora u situaciji da ima najveću šansu da postane sljedeća članica Evropske unije. Prvo, ova Vlada je donijela neke odluke za koje je bilo gotovo nemoguće da se donesu, poput imenovanja u pravosuđu. Drugo, Evropska unija se uozbiljila što se tiče pitanja proširenja na zemlje zapadnog Balkana. I to što je bilo gotovo tabu zadnjih deset godina, danas je geopolitički prioritet. A Evropska unija želi da pokaže da smo ozbiljni. Mogu da kažem da u mojih 25 godina bavljenja ovim područjem, možda je prvi put Evropska unija više spremna za region nego region za Evropsku uniju... A šta je još vama važno - za razliku od drugih država u regionu, sve je u vašim rukama. Ne zavisite od spoljnih aktera, a gotovo svaka druga zemlja u regionu zavisi. Za mene će priča emancipacije i samostalnosti Crne Gore biti uspješno završena na dan kad ona uđe u EU. A taj dan može da se dogodi veoma brzo. U to nismo vjerovali prije pet godina, ali danas vjerujemo.

( Nikola Dragaš )