Licem u lice sa teoretičarem zavjere

Ja sam teoretičar zavjere. Vjerujem da grupe ljudi tajno kuju zavjere protiv naših interesa kako bi napunili svoje džepove, čuvali leđa jedni drugima ili ostvarili političke ciljeve. Prema ovoj definiciji vjerujem da ste i vi teoretičari zavjere. Svakodnevno vidimo dokaze ovakvih zavjera. Vidimo ih u korišćenju “VIP” kanala od strane vlade za nabavku zaštitne opreme od prijatelja i donatora po naduvanim cijenama. Vidimo ih u skandalu Kembridž analitika: tajnoj kampanji mikro targetiranja koja je vjerovatno uticala na ishod glasanja na referendumu za bregzit. Oni su u Panamskim i Pandora papirima, i pokazuju kako ultra bogati kriju novac od poreskih vlasti i zakonskog nadzora.

Sve to su zavjere u pravom smislu te riječi: skrivene mahinacije zarad određenih interesa na štetu drugih. Teorija je racionalno objašnjenje, podložno opovrgavanju. Ukoliko prihvatite ove skandale kao rezultat skrivenih mahinacija, jasno je da su termini koji koristimo zbunjujući i neadekvatan. Potrebni su nam bolji izrazi, koji prave razliku između uvrnutih i često zločudnih bajki od suštine demokratije: razumne sumnje u one koji imaju vlast. Izvanredan aspekt ovog problema je što postoji tako malo preklapanja između takozvanih “fantazera” zavjera i teoretičara zavjera. Naime, oni koji vjeruju u neosnovane priče o skrivenim zavjereničkim grupama i tajnim spletkama obično ne pokazuju interesovanje za dobro dokumentovane priče o skrivenim zavjereničkim grupama i tajnim spletkama.

Zašto je to tako? Zašto, kada postoji toliko stvarnih zavjera, ljudi osjećaju potrebu da izmišljaju i vjeruju u lažne? Ova pitanja su naročito aktuelna u današnje vrijeme ekstremne političke nefukcionalnosti. Vjerujem da je ta nefunkcionalnost u velikoj mjeri rezultat svojevrsne meta-obmane, po imenu neoliberalizam. Širenje i razvoj ove ideologije tiho su pokrenuli neki od najbogatijih ljudi na planeti. Njihova kampanja ubjeđivanja je bila toliko uspješna da ta ideologija sada dominira političkim životom. Ona je donijela privatizaciju javnih usluga, degradaciju javnog zdravstva i obrazovanja, rast nejednakosti, ofšoring i podrivanje poreske osnove, finansijsku krizu 2008, uspon moderne demagogije, ekološke krize.

Ali svaki put kada počnemo da shvatamo šta se dešava i zašto, nekako se to razumijevanje poremeti. Jedan od uzroka tog poremećaja je skretanje javne zabrinutosti i bijesa prema neosnovanim fikcijama zavjere, što nas odvlači i zbunjuje u vezi sa razlozima naših disfunkcija. To je veoma frustrirajuće.

Antisemita i “dobar lik”

Ima dosta hipoteza o tome zašto ljudi vjeruju u te priče, ali samo je jedan način da odgovorite na to pitanje. Razgovor sa njima.

U jednoj od najviše uznemiravajućih epizoda BBC-jevog radijskog serijala “Marianna in Conspiracyland” predstavljen je umjetnik, Džejson Liosatos. On nije shvatao šta je pogrešno u očigledno antisemitskim i eugeničkim stavovima koje je iznosio. Kada sam ukucao njegovo ime na internetu, pronašao sam članak antirasističke kampanje “Hope Not Hate”, koji detaljno opisuje njegove antisemitske uvrede. Takođe je zabranjen na YouTube-u zbog laži o pandemiji. Djelovao je kao monstrum. Međutim kada sam njegovo ime pomenuo prijateljima, rekli su mi “najčudnije je što je on zaista dobar tip, uvijek pomaže ljudima, daje novac, stub zajednice”. Potpuna suprotnost od mizantropa iz podruma kakvog sam zamišljao.

Bio sam zaintrigiran. Kako neko može biti oboje? Kako mogu biti društveni i prijatni, a ipak širiti antidruštvene i okrutne laži? On je djelovao kao dobar izbor za razgovor ukoliko želim da saznam kako se te fikcije šire.

Kada sam ušao u njegovu galeriju, Liosatos me srdačno pozdravio (znao je ko sam) i pomenuo zajedničkog prijatelja. Visok, u dobroj formi, zgodan čovjek od 62 godine, sa snažnim stasom i gustom kosom, djelovao je izuzetno prijateljski i ljubazno. Kako bi ovakva osoba mogla imati tako strašna uvjerenja? Pristao je da razgovara sa mnom i dogovorili smo se da se sastanemo u Dartington Hallu, srednjovjekovnoj građevini nedaleko od grada.

Istražujući za intervju, bio sam zapanjen kontradikcijama. Poput Rasela Brenda, i on kombinuje toksične bajke sa duhovnim pozivima. “Cijenite dar još jednog dana života na ovoj planeti u ovom ogromnom univerzumu”. Pronašao sam sve uobičajene teorije zavjere: vakcine, nanočestice, 11. septembar, “kemtrejls”, 5G, veliko resetovanje... i neke od najgorih antisemitskih uvreda koje sam ikada video na internetu.

Rođen u Beriju u Velsu, Liosatos je rano je napustio školu i patio od zloupotrebe droga i alkohola, a bio je i beskućnik. Zbog osjećaja za socijalnu pravdu često je zapadao u nevolje: u Južnoj Africi je ranjen dok je pokušavao da brani crnce od policijskih batina. Nakon duhovnog buđenja, sredio je svoj život: talentovan je i uspješan umjetnik. Mnoga njegova djela nemaju političke teme: portreti, pejzaži, krave, konji, apstrakcije. Neka prikazuju mračne scene gladi i eksploatacije. Kako da protumačim ovog čovjeka?

Sjedjeli smo za dugim stolom dostojnim Vladimira Putina, u staroj dvorani. Djelovao mi je gotovo naivno, bez barijera koje većina ljudi podiže prema svijetu. Njegov govor tijela bio je otvoren i opušten. Teško da vam se takav čovjek ne dopadne.

Međutim od trenutka kada smo počeli da razgovaramo, počeo sam da osjećam izuzetnu nelagodu. Prvo što mi je rekao toliko je bilo u skladu sa mojim pogledom na svijet da je djelovalo kao da čujem sopstveni glas. Čudno, ali to je kod mene izazvalo osjećaj krivice, kao da sam zbog toga što se u određenim stvarima slažem sa njim ja zapravo odgovoran za gnusni antisemitizam i druge fikcije koje širi.

Govorio je tečno o tome kako internalizujemo represivnu prirodu sistema “zasnovanog na kratkoročnoj pohlepi, strahu, profitu, moći, dugovima i ropstvu”. Ljudi se, kako je rekao, “pretvaraju se da im je dobro i to je dio problema. U svakoj osobi postoji nevjerovatna sposobnost da podnese patnju, bol, dosadu, kažnjavanje, rad koji ne želi da obavlja”. Ni sam to ne bih bolje sročio.

Kazao je da mu se ljudi često obraćaju za pomoć i novac, a ponekad samo plaču. Izgleda da ima neku ulogu nezvaničnog psihoterapeuta u njegom mjestu. Kazao je da pokušava da im objasni da su njihova osjećanja prirodna reakcija na život u ludom svjetskom sistemu. Snažno se slažem sa tim, i čak bih mu dao ime: kapitalizam, koji je zahvaljujući prodoru nafte i neoliberalizma sada dospio u svaki dio našeg života.

Ubrzo sam, ponovo uz nelagodu, saznao da nam je još nešto zajedničko: nijedan od nas ne trči za zaradom. Kazao je da ga zabrana na Jutjubu nije naročito pogodila, jer iako je imao veliki broj pratilaca on se time nije bavio zbog novca.

Po tome, on se razlikuje od mnogih drugih teoretičara zavjere koji primaju novac od naftnih kompanija i grupa koje su osnovali ultrabogataši. Liosatos, za razliku od pojedinih preduzetnika kulturološkog rata, izgleda da priča iz ubjeđenja. “Samo sam želio da pričam o boljem svijetu za čovječanstvo, pravednijem svijetu”, rekao je.

Na pitanje o tome kako je na njegov život uticao serijal BBC-ja, rekao mi je da mnogi ljudi u gradu, uključujući one koje voli “odjednom nijesu željeli da razgovaraju sa mnom”. Neko je nacrtao svastiku na zidu njegove galerije. “Ja ne želim da budem osoba koja govori i kontroverznim stvarima. Radije ovo ne bih radio... ali ja to radim jer osjećam obavezu prema ljudima koji se još nijesu rodili”.

Jezik oslobođenja za pravdanje laži

Ono sa čim sam se stalno susrijetao tokom našeg razgovora jeste retorika koju koriste ljudi u zelenim i lijevim pokretima - ljudi poput mene - koja je bila prenamijenjena da opravda gnusne klevete protiv Jevreja i drugih grupa. Liosatos koristi jezik oslobađanja da opravda laži koje jačaju represiju.

“Ljudi mogu da pričaju šta god žele o meni”, rekao je Liosatos. “Ali dođite i razgovarajte sa mnom, dođite i upoznajte me, to je sve što tražim od ljudi. Nijesam toliko loš lik”.

Pitao sam ga o intervjuu na njegovom kanalu u kojem razgovara sa kolegom umjetnikom Harijem Voksom. Voks, američki državljanin, sebe opisuje, kao što to čine mnogi fantazeri zavjera kao “istraživačkog novinara”. Zapravo, on samo nabraja diskreditovane tvrdnje. Na Liosatosovom snimku on je tvrdio da “su sve organizacije koje imaju bilo kakav značaj u Vašingtonu finansirane jevrejskim novcem”; da “Jevreji kontrolišu medije”; da su Jevreji tokom 600 godina zarađivali novac “od renti, poreza, ubiranja dažbina”. Oni ne rade, “oni samo posjeduju nekretnine i iznajmljuju ih” i tako dalje. Drugim riječima, koristio je drevni prenos krivice, optužujući sve probleme kapitalizma na Jevreje. Tokom ove odvratne tirade, Liosatos je klimao glavom, ponekad ubacujući: “Dobro rečeno, Hari”.

Sva ta priča je dugogodišnji stereotip ili lažna generalizacija koji se koriste kako bi se širio i opravdao antisemitizam. Sam Liosatos odavno se služi takvim tvrdnji, na primjer savjetujući ljudima da “pročitaju Protokole sionskih mudraca da bi znali ko su im gospodari”, i tvrdeći da su Bil i Hilari Klinton u vlasništvu “cionističkih jevrejskih bankara”.

Kada sam ga suočio sa tim, ubrzo je postalo jasno da Liosatos vjeruje da su Protokoli sionskih mudraca stvarni strateški dokument koji su napisali Jevreji. Pitao sam kako je moguće da neko ne zna da je to antisemitska podvala? Kada sam pokušao da ga ubijedim da širi gnusne laži, Liosatos je počeo da mumla, gestikulira rukama, govori isprekidano, odjednom se prebacujući na potpuno druge teme.

Počeo sam da vjerujem da on sebe smatra mučenikom, kojeg progone zbog njegovih uvjerenja. Tvrdio je da je “Gardijan” plaća da dokažem da je antisemita. “Šta želite da uradim, zatvorite me u Dartmur zatvor? Misliš da bi tamo trebalo da budem?”.

Moj plan nije bio da ga omalovažim. Ali sam smatrao da ga treba intervjuisati, njega ili nekog sličnog njemu, jer fikcije zavjere čak - a možda i naročito - kada ih promovišu ljudi koji tvrde da žele bolji svijet, mogu imati smrtonosne posljedice. One inspirišu terorizam i napade na Jevreje, muslimane, imigrante, poslanike i druge mete. Antivakserski mitovi pomažu u širenju zaraznih bolesti. Neke od najčešćih lažnih tvrdnji takođe targetiraju javni sektor i građanski život, šireći laži o javnom zdravlju, školama, politici klimatskih promena, univerzitetskim kursevima, porezima. Oni jačaju napade neoliberalizma. Kada takve laži šire moćni interesi, možete ih posmatrati kao zavjere za širenje fikcija zavjere. One zbunjuju ljude, slabe ih i skreću pažnju sa zločina i strategija država, oligarha i korporacija. Ljudi koji ponavljaju ove izmišljotine možda misle da se bore protiv “sistema”. U stvarnosti mu služe.

Skoro neizbježno, ovo obilje lažnih priča vodi ljude kao ekstremnoj desnici. Fikcije zavjere su gorivo ekstremno desničarske politike: ona ne može da djeluje bez njih.

“Meko” negiranje holokausta

Pitao sam Liosatosa da li se slaže da su, stotinama godina, uključujući i za vrijeme holokausta, Jevreji bili proganjani i ubijani zbog antisemitskih kleveta. Paranoja koja sam ranije osjetio sada je izbila vani.

“Sada ćeš da ne nazoveš negatorom holokausta, zar ne?”.

Na moje pitanje kakav je njegov stav prema holokaustu počeo je da briča ubrzano.

“Ne znam. Ne znam. Siguran sam da je bilo holokausta. Da, bilo je holokausta, zar ne?”... Znam da su ljudi... ubijani gasom? Znaš? Toliko ljudi, i Poljaci takođe, mnogo ljudi, zar ne?”.

Mada su nacisti hladnokrvno ubili veliki broj ljudi, uključujući 1,8 miliona nejevrejskih Poljaka, broj ubijenih Jevreja - šest miliona - daleko nadmašuje napad na bilo koju drugu grupu.

Česta tema u “mekom” poricanju holokausta je iskrivljivanje ovih činjenica.

Do tada, Liosatosova topla otvorenost je već nestala. Mucao je i bio napet, ruke su mu bile krute. Istovremeno je u meni izazivao i ljutnju i tugu. Bilo je nečeg tragičnog u načinu na koji je pokušavao da se snađe u onome što pravilno vidi kao ludi svijet, da bi na kraju došao do pogrešnih zaključaka. Spomenuo sam još jedan intervju koji je vodio, sa čovjekom po imenu Kortni Hiding. U razgovoru sa Liosatosom, Hiding je tvrdio da virusi ne postoje i da je kovid “prevara”, nazivajući ljekare koji promovišu kovid vakcine “Mengeleovim ljekarima”. U vrijeme intervjua, Heading je čekao suđenje. Liosatos mu je zahvalio za sve što je uradio, opisao ga kao heroja i uporedio ga sa Martinom Luterom Kingom i Gandijem jer je stavio sebe na pogrešnu stranu zakona. Liosatos mi je rekao da je Hiding sada u zatvoru. Kada sam ga pitao zašto, rekao je: “Pa, radio je mnogo - radio je mnogo stvari, organizovao je mnogo marševa, bio je - bio je - bio je zaista...”.

Heroj ili nasilnik

Na pitanje zašto je on zapravo u zatvoru, Liosatos je rekao da ne zna. “Rekao si da je heroj jer je stao na pogrešnu stranu zakona. A zapravo nijesi znao zbog čega je optužen?”. “Ne sjećam se, bilo je mnogo toga”, odgovorio je. “Bila je konkretno jedna optužba”, kazao sam. “Dobro, ti mi reci. Pokaži mi da sam glupan. Hajde proslavi se”, djelovao je ljutito i rezignirano, kao da je znao šta slijedi. “Uporno je uhodio i maltretirao jednu naučnicu. Ona je tada bila u drugom stanju. Zbog toga je osuđen na osam mjeseci zatvora”. Za Hidinga “zločin” naučnice je bio taj što je učestvovala u otvaranju centra za testiranje na kovid. “Sudija je kazao da je teško zamisliti gori slučaj uhođenja”, kazao sam.

“Da, nisam to znao... Dakle sada ćeš da kažeš, da bih izgledao kao još veći idiot - da je to trebalo da istražim”.

Da, rekao sam, “trebalo je da to bolje istražiš”. Zar ga nije zanimalo zašto se Hidingu sudi. Kazao je da je znao da je maltretirao nekog naučnika. “A imao je dovoljno dokaza da vakcine škode ljudima”.

“I ti misliš da to opravdava maltretiranje naučnice”, upitao sam ga.

Uslijedila je duga pauza. “Pa mislim da da. A opet rekli su da je bila trudna. Džordž, slušaj, mislim da je tvoje ispitivanje nevjerovatno. Trebalo je da budeš advokat”.

Kada sam mu kazao da pokušavam da ga razumijem, rekao je: “Ti si poslat ovdje”. Djelovalo je da i on misli da je žrtva zavjere. Prešao sam na temu koja me je najviše zbunjivala. Zašto većinu fantazera zavjera ne zanimaju prave zavjere?

Sigurno je potreban veliki napor da se vide lažne priče, ali ne i istinite. Na primjer rasprostranjena je izmišljotina da su “kemtrejlovi” - kako nazivaju tragove koje avioni ostavljaju u vazduhu - dio zlobnog plana da nas poprskaju toksičnim metalima kako bi nam promijenili stanje svijesti.

Nema dokaza za takve tvrdnje - ali toksični metali u izduvnim gasovima aviona zaista mogu uticati na naše umove. U Velikoj Britaniji, gorivo koje se koristi u avionima sa klasičnim motorima još uvijek sadrži tetraetil olovo. U dovoljno visokim dozama, olovo smanjuje IQ i mentalne performanse, i može izazvati iracionalno ponašanje, delirijum, noćne more i halucinacije. Članak u časopisu “Public Health Challenges” procjenjuje da je više od 370.000 domaćinstava (oko 900.000 ljudi) koja žive blizu aerodroma u Velikoj Britaniji “pod rizikom od izlaganja štetnim nivoima olova”.

U Evropskoj uniji se tetraetil olovo u gorivu za avione postepeno ukida. Međutim, britanska vlada je nakon bregzita insistirala na stvaranju posebnog sistema regulacije hemikalija. Jedan od rezultata je da nema planova za zaustavljanje korišćenja tetraetil olova.

Snažno vjerujem, ali ne mogu da dokažem, da je to rezultat lobiranja industrije. Nazovite to hipotezom zavjere. Takođe vjerujem da je to jedan od ishoda kojem su se veliki donatori tabora za izlazak iz EU nadali: deregulacija prljavog i antidruštvenog kapitala ključni je cilj neoliberalizma i, kao što smo vidjeli u mnogim slučajevima, bregzit ga je ostvario. Možemo to nazvati delimično potvrđenom hipotezom zavjere. Međutim, još nijesam naišao na zagovornike zavjere o “kemtrejlsima” koji pokazuje i najmanje interesovanje za tetraetil olovo ili prljavi novac uložen u bregzit. Čini se da, ako je priča ili vjerovatna ili dokazana, oni ne žele da znaju za nju.

Prosto, ne mogu ovo

Stoga, pitao sam Liosatosa o skandalima koje sam pomenuo na početku ovog članka: VIP kanal, Kembridž analitika, Panama, Pandora papiri. U svakom slučaju, kazao mi je da ne zna dovoljno o njima. “Djeluje mi da se fokusiraš na stvari koje nijesu istinite, a ne na stvari koje su istinite”, kazao sam mu.

“O Bože”, nasmijao se. “To je nevjerovatno. Zapanjem sam da to kažeš Džordže, zaista jesam... Zašto misliš da nijesam to istražio, Džordže?”

“Ne znam”, odgovorio sam.

“Pa šta insinuiraš...? Reci. Skini taj teret... Kao da pokušavaš da započneš svađu. Baš čudno?”

Odjednom je izgledao kao da je iznemogao.

“Druže, mislim da je bilo dovoljno. Zaista. Bio je ovo dug dan... Prošlih nedjelju i po bio sam sa prijateljem u bolnici... i da budem iskren, drag si mi veoma, zaista. Ne povlačim se jer se osjećam ugroženo... Prosto - ne mogu ovo”.

Djelovao je toliko izbezumljeno i ogorčeno da sam počeo da se pitam da li sam agresivan. Da li sam previše oštar prema ovom zbunjenom i dezorijentisanom čovjeku? Možete li biti previše oštri prema nekome ko širi zlobne antisemitske laži i pokušava da opravda uhođenje i maltretiranje? Još uvijek sam osjećao kako sažaljenje tako i bijes prema njemu, ali do tada su se tim osjećanjima pridružilo još jedno: osjećaj kontaminacije. Imao sam osjećaj kao da mi je potrebno tuširanje.

Počeo je da ustaje. Pitao sam ga možemo li da razgovaramo samo o još jednoj temi. Djelovalo mi je da Liosatos iskreno želi da stvori bolji svijet. Kako put do boljeg svijeta može uključivati širenje antisemitizma i odbranu nasilnika?

“Ja dajem sve od sebe”, kazao je. “Ako je nekome potrebna pomoć, ja pokušavam da mu pomognem. U isto vrijeme, moguće je da, kao što si rekao, pravim užasne greške... Možeš da napišeš što želiš o meni, to me ne brine... Zaista ne. Nemam šta da izgubim”.

Kada smo izašli u mahovinom obraslo dvorište, djelovao je iscrpljeno. Rekao je: “Neću ovo više da radim. Ja od ovoga nemam ništa. Vraćam se duhovnoj viziji”. Rekao sam mu da mislim da je to dobra ideja.

“Hajde da se zagrlimo”, kazao je.

U svojoj izvanrednoj knjizi “ Doppelganger”, Naomi Klajn objašnjava kako su današnje izmišljotine zavjere iskrivljeni odgovor na nekažnjivost moći. Znamo da nas lažu, znamo da nema pravde, vidimo ogromno gomilanje bogatstva i nedemokratsku moć. Teoretičari zavjere su možda pogrešno shvatili činjenice. “ali su im osjećanja često na pravom mjestu”.

Fikcije zavjere kao utjeha

Ja bi još nešto dodao. Ja fikcije zavjere vidim kao jednu vrstu utjehe.Ovo može zvučati čudno: one tvrde da otkrivaju “zastrašujuću istinu”. Ali pogledajte šta zapravo govore. Klimatske promjene? Prevara. Kovid? Sve je lažno. Moć? Samo mala kabala Jevreja. Drugim riječima, naši najdublji strahovi su neosnovani.

Ove fikcije su izuzetno konzervativne. Neke od tvrdnji Harija Voksa naišle bi na dobar prijem u Engleskoj prije 800 godina. Sumnja u nauku i tehnologiju, sudeći po široko rasprostranjenoj povezanosti kovačkog zanata sa mračnim umjetnostima, seže do gvozdenog doba. Antivakserski mitovi u Evropi stari su koliko i vakcinacija. Fikcije zavjere nam govore da se ništa nije promijenilo, isti gadovi su na vlasti, ovo je zlo koje poznajemo. Možda je to razlog zašto neki teoretičari zavjere postaju toliko vezani za svoje priče: one su sigurno mjesto.

Fikcije zavjere nam takođe poručuju da ne moramo da djelujemo. Ukoliko je problem dalek i i malo vjerovatan. Zatim - umjesto sistema koji je duboko ukorijenjen, koji zahtijeva demokratsku kampanju otpora i rekonstrukcije - možete oprati ruke i nastaviti sa svojim životom. Oslobađaju nas od građanske odgovornosti. To je možda razlog zašto one koje zanimaju fikcije zavjere tako rijetko zanimaju prave zavjere.

Kada sam stupio u kontakt sa Liosatosom nakon što sam napisao nacrt ovog članka, on je tražio da izbrišem rečenica koje su se odnosila na lična pitanja, što sam prihvatio, ali je uglavnom odobrio članak. Rekao mi je da, iako “ovo definitivno nije osveta za tvoje metaforičko ubistvo moje ličnosti”, on želi da znam da je dok je bio sa mnom, osjetio duboku duhovnu prazninu i tugu u meni, mada dobro sakrivene. “Za mene je prilično tužno da vidim i osjetim bol ljudi koji ga tako dobro skrivaju”., kazao je. Zatim je, podsjećajući me na svoju toplinu i nedostatak ogorčenosti, i nemir koji mi je ovo uzrokovalo od početka, napisao: “Hvala ti još jednom što si me pozvao na naš sastanak, i želim ti sve najbolje, ljubav i prosperitet”.

Teško je procijeniti sopstveno duhovno blagostanje, ali sve što mogu reći kao odgovor je da me je iznenadila, kako sam stariji, snažna i rastuća sreća. Osjećam se neobično pomiren sa životom i krajem života, više me ne progone demoni moje mladosti niti me plaši mogućnost slabosti i smrti.

Ili se možda zavaravam. Možda svi pokleklenmo pred fikcijom koju sami izaberemo.

Meni i Džejsonu Liosatosu zajednička je želja za boljim svijetom, isti bijes prema onima koji to sprečavaju. Ono po čemu se razlikujemo je po mom mišljenju rigoroznost. Mislim da on nije dovoljno rigorozan prilikom odabira u što će da vjeruje. Usljed toga, njegov instinkt za pravdu i njegov snažni osjećaj sopstvenog progona odvode ga na veoma mračno mjesto. Zbog toga neko ko pokušava da bude dobar nanosi veliku štetu. To je upozorenje za sve nas.

Članak je preuzet iz “Gardijana”

Priredila: N.Bogetić

( Džordž Monbio )