Tehnizacija mozga putem Neuralinka: Nevolje u elektronskom Edenu

Javili su se prvi problemi u tehnološkom raju (Volstrit džurnal piše), nakon onih sa tehnoizumom robotaxi, Ilon Maskov elektronski Eden ima još jednu, novu nevolju (to jest pacijent): “Implant je u januaru mjesecu ove godine ugrađen u mozak 29-godišnjaka Nolanda Arbaunga. U Neuralniku su tada tvrdili da je ovaj poduhvat izuzetno dobro prošao.”Međutim, iako smo u ovu godinu zakoračili sa prvim ‘čipovanim mozgom’, (mediocentričko, mesijansko obećanje da će se iscijeliti oni sa teškim invaliditetom, te osposobiti da žive dostojno čovjeka) problemi o kojim iscrpno piše “Volstrit džurnal” nastaju pošto su se brojne ultrafine niti počele povlačiti iz pacijentovog mozga, reverzibilno, tako da iako je šah mogao igrati preko kompjutera figure pomjerajući mislima, razmišljalo se o krajnjoj soluciji koja nije odbacivala opciju i ‘uklanjanja’ implanta, što je opet procjenjeno kao ništa manje opasno, možda i fatalno. Neuralink i poduhvat se nalaze u ‘pat poziciji’, ali, ono što je u čitavoj drami užasnije jeste činjenica da se o poziciji pacijenta govori/piše tek usputno, dok se sve usmjerava u pravcu sumnje i podozrenja prema ovoj korporaciji i najbogatijem čovjeku svijeta koji je ozbiljno uzdrman u svojoj božanskoj, kapitalističkoj kreaciji koja se pokazala kao eksperiment sa velikim, u međuvremenu nastajućim propustima.

Moć Maska je nemjerljiva, gazduje platformom gdje se odvijaju javne debate i plasiraju geopolitičke, nerijetko presudne izjave, dakle: ‘X’, ‘Neuralink’, ‘Tesla’, što će reći kako raspolaže realnostima koje mu omogućuju da može uključiti/isključiti bilo koga iz te popularne političke platforme (potpuno je i tako olako zaživjelo ‘iksovanje/tvitovanje’ političkih izjava od strane najvećih političara, ubrajajući tu američkog predsjednika, predsjednike najrazvijenih EU zemalja, do megazvijezda poput Tejlor Svift, Bibera, pa sve do Bezosa, što ukazuje na potrebu da politika bude trenutno i medijski globalno eksponirana), da njegova korporacija radi na interfejsu mozak i mašina, programu ‘užičeni’ mozgovi, implantacija kako bi misao mogla da izdaje komande bez reakcije tijela (‘bez organa’), pa sve do elektromobila, ili autonomnih vozila kojim upravljaju kopiloti, pa ipak, i tu se događaju ‘havarije’, nesreće, udesi, naprosto, koliko god se ubrzano i neisprativo razvijala, tehnologija uvijek već ima neki bag ili falinku, imanentna joj je greška, kao što je, bez daljnjeg, nesumnjivo ‘Ja’ u zbrci, kovitlacu, ilustracija fragmentarnog sopstva, rascjepkanog i neusastavljivog da bi mogao moći funkcionisati bez rascjepa. Utoliko prije, sada je počela postepeno da splašnjava prvobitna euforija a povodom elektronskog Edena, mreže u kojoj bi mozak mogao da telepatski uz pomoć visoke tehnologije sebe obezgraničeno ispoljava, no ipak jedan takav program ozbiljno narušava i briše ultrafine moždane niti, što će reći da ga gasi i stavlja u stanje virtuelne vegetacije, kao što platforma ‘X’ ne zna šta da radi sa moćnicima koji imaju milione sledbenika i radikalnu republikansku retoriku, poput Trampa, jer demokratija ne bi mogla da djeluje selektivno, isto kao što nema želje koja nije interaktivna.

Poslije naslova ‘After God’ (Sloterdijk), dalo bi se spekulisali o - after artifcial intelligence, o mentalnoj mreži u programu novog postojanja (ukrštanje tijela i tehnologije, mreže i misli, anatomije i artificijelnog, zarad testa dokle ljudska vrsta može kognitivno uzrasti, kako bi se eksploatisala informacija o njoj; nije li to oblik - postdarvinističkog evolucionizam u kojem na sceni imamo veliki comeback sinteze metafizike i nauke, biologije i smisla u dolasku do naučne verzije Istine?), koje više nema ništa sa Adamom i padom, praroditeljskim grijehom, jezikom, memorijom, Drugim, mogla bi se zamisliti - izmještena imanencija, Jedno koje u sebi nije ‘podijeljeno’, samosvojno, jer, Spinoza je izložio stav prema kojem svijet nije bio nužan Bogu, ali jeste nama, tako da a beskonačna supstanca u kojoj je svaki atribut beskrajno bitan, može se poput monade sklopiti u sebi ‘nakon sebe’.

U jednom intervju tokom kojeg pokriva polja rata, katastrofe, arhitekture, urbanizma i bunkerizma, Virilio podsjeća kako treba da se uvaži napor koji je izuzetna filozofkinja Hana Arent uložila u nastojanju da dokaže kako su - “katastrofa i napredak, dvije strane iste medalje’, dakle: ovakav progres put je u propast, razulareni kapitalizam neprestano iz svega profitira, međutim, proporcijalano njegovom rastu narastaju neredi: u gradu Ruenu, francuska policija biva prisiljena ubiti lice koje je pokušalo da zapali Sinagogu (akumulacija antisemitizma može dovesti do globalnog građanskog rata, uvažimo li postojanje ‘svjetskog globalnog društva’, Weltbürgergesellschaft), atentat na slovačkog premijera Fica, destruktivna djeca dekontekstualizovanog digitalnog doba: previranja, nagomilavanja neizvjesnosti, narastajući neredi, plus povrh i iznad svega: tehnologija koja pobacuje, programi sa previdom, mreža koja ne može sve pohvatati, tako da ono što ostaje izvan nje, trpi posljedice katastrofe koja na rubovima i periferijama ispoljava svoj poguban potencijal, razorljiv po (ne)rentabilnu realnost.

Samo malo kad se povratimo, pošto se poprilično istrošio taj zao i nezvani gost nihilizam (koji doživljava uspon u tehnizaciji svijeta i inerciji društva globalnog događaja ispraznog sadržaja, prepuštajući se obesmišljenom načinu života zadojenim hedonizmom), sjetimo se da je već postmodernizam proklamovao vrijeme u kojem se ostvaruje - ‘smrt uma’, i to nije prošlo bez itekakvih posledica, nakon tolikih - krajeva i smrti, subjekta koji je prepoznat viškom (u poznoj psihoanalizi koja tvrdi da realnost postoji ali da smo mi iluzija, što će onda reći ili ispada kako smo - uzurpatori praznine), gdje pronaći ‘mjesto’ ili kakav takav ontološki oslonac, da li je ni u čemu utemeljena sloboda jedino što je oduvijek ono na šta možemo računati? Kakogod, isporučeni smo dobu statistike, naučne objektivnosti, istine koja se izvodi iz nepogrešive operativnosti, do nje se sada ne dolazi naporom mišljenja koje razvija klicu zla (okrenuto protiv sebe, u sukobu sa sobom i nepomirljivo u traženju ni samo ne zna čega, jer se uvijek već uzrok želje udaljava što se kroz želju nastojimo bliže primaći), prije radom tehnonauke koja u usponu dostiže i ovu činjeničnost o kojoj se piše sledeće: “Neuralink je ovo rješenje nazvao Thelepaty, dizajnirano je da se hirurški implantira unutar lobanje. Čip sadrži više od 1000 mikroskopskih elektroda koje se povezuju sa neuronima u mozgu. Putem tih elektroda čitaju se električni signali iz mozga, odnoso pretvaraju u podatke koji se mogu interpretirati.” Kad ovo interpretiramo, dobijamo zaključak: čip se dizajnira u lobanju(sic!), kako bi prikupljao moždane električne signale/impulse iste prevodeći u podatke koji se čitaju i interpretiraju, pomoću tehnološke transparentnosti Istina postaje dostupna, u vidu materijalizovanih znakova na ekranu, tih čitača i budućih korektora, te trase za transfer koji će kružiti samo i jedino unutar tehnocentričnog univerzuma.

Interaktivni odnos prerastao je u čvrsto, nerazdvojivo sljubljivanje tehnologije i tijela, biopolitika je penetrirala do kraja, sav ovaj globalno podržan od naučnika i eksperata, stručnjaka, projekat teži eksploatisati - mozak kao organ koji je za tehnonauku agalma, centar, gdje se učitalo svo iskustvo i znanje ljudske vrste koje se treba pohraniti u tehnoaparatu, u robotiku, u humanoidnu mašinu.

( Vuk Vuković )