Infantilnost i mračno naličje spektakla

Grad Svjetlosti čini sve da blještavilo ovogodišnjih XXXIII Olimpijskih igara zasjeni sva dosadašnja spektakularna otvorenja ovog najmasovnijeg svjetskog natjecanja. Ne vidi li se i u tome, u toj ambiciji natjecateljski duh među gradovima odnosno državama u dugom kontinuitetu održavanja igara. Jer i politički je aspekt ovakvog spektakla uvijek imao svoju značajnu ulogu. Francuska je prijestolnica do sada bila dva put domaćin Olimpijskih igara, 1900. i 1924. godine te u toj činjenici opravdano nalazi vlastiti izazov da ovogodišnje igre u svim pojedinostima složenog i zahtjevnog zadatka nadiđu prethodne.

Ne treba reći koliko su propagandna sredstva za ovakve manifestacije posebno važna. U tom smislu interes za predstojeći događaj 26. jula pridonio je u stanovitoj mjeri plakat kao likovni medij u službi afirmacije ovog svjetskog sportskog spektakla. Osnovni cilj plakata kao likovne discipline za masovnu komunikaciju jest privući pažnju ili, kako se kolokvijalno kaže, “navući” konzumenta informacije kako bi se zainteresirao za ono što mu se nudi tim medijem javnog općenja. Sudeći po reakcijama javnosti autor plakata ovogodišnjih Olimpijskih igara, francuski ilustrator Ugo Gattoni je uopćeno kazano uspješno obavio svoj zadatak. Svrha plakata je ostvarena. Pobuđen je veliki interes. Ali to je samo ona površinska dimenzija kompleksne teme koju je trebalo vizualizirati.

Javnost, ona stručna i ona laička se podijelila suprostavljajući mišljenja pro et contra likovnog rješenja odnosno koncepta odobrenih plakata i njihovih verzija od strane Organizacionog Odbora Olimpijskih igara. Autor plakata je, čini se, pomalo nemušto branio svoj koncept, svoju slobodu likovne interpretacije ove velike teme. Naravno legitimno pravo jest svakog umjetnika da se slobodno izražava u mediju kojim se bavi. Gattoni u odbrani svog koncepta ističe kako je “komponirao dva plakata u jednom, tako da oba djeluju samostalno, ali radi se o cjelokupnom kompozicijskom djelu.” Možda se radi o lošem prijevodu s francuskog jezika umjetnikove izjave ali se može naslutiti što je Gattoni želio reći. Precizniji je kada kaže da mu “cilj nije bio prikazati objektivno građevine onakve kakve jesu, da budu vjerne originalu, već da ih na prvi pogled možemo zamisliti dok ih projiciramo u nadrealni svečani svemir”. Oni koji brane likovno rješenje plakata ističu između ostalog autorovu “zaigranu umjetničku interpretaciju” dok drugi vide nedopustivo vrijeđanje hrišćanske tradicije eliminiranjem krsta s kupole Doma invalida i jednog od najvrednijih simbola Pariza katedrale Notr Dam te također izostavljanja francuske zastave. Uvažavajući pravo na mišljenja i stavove obje suprotstavljene strane smatram da plakat nije realiziran na razini zadane teme.

Šarenilo kompozicija zasićenih usitnjenim figurativnim elementima, povijesnih zdanja kao simbola prepoznatljivog ambijenta u vedrom koloritu u cjelini pruža dojam kao da se radi o igri u najpovršnijem značenju te riječi. Pariz je postao diznilend u šarenom olimpijskom ruhu. Kao da je autor plakata Olimpijske igre shvatio doslovno u smislu igara za zabavu u urbanoj sredini. Čini se da je grad važniji od onoga što će se u njemu događati. Ta poetika infantilne imaginacije daleko je od bitne karakteristike onoga što Olimpijske igre trebaju biti, što one danas ustvari i jesu. Dakle, ono što se dešava u natjecateljskim disciplinama daleko je od pojma i značenja riječi “igra”. Stari slogan Olimpijskih igara “Brže, više, jače” obogaćen naknadnim dodatkom riječi “zajedno” u suštini je surovi imperativ koji se nameće svim natjecateljskim skupinama. Ciljevi su visoko zadani. Tjelesne i psihičke granice natjecatelja se napinju do krajnje izdržljivosti. Pojam igre je daleko od onog kantovskog oslobođenja od ciljeva, igarnja radi puke zabave za milionski auditorij “globalnog sela” kako to sugeriraju plakati uglednog dizajnera. Naličje slogana “Citius, Altius, Fortius - Comminus” ima i mračno naličje spektakla sportskih disciplina. Da bi se nadmašili ranije ostvareni rekordi drugih ili osobnih postignuća natjecatelji su koristili stimulativna sredstva, takozvani doping. Premda su u takvim slučajevima pojedinci adekvatno sankcionirani, oduzimanjem dobivenih odličja, ta potreba da se dosegne zadani cilj imala je kobne posljedice za organizam.

Ozbiljnost ovakvog problema posebna je kod sportašica koje konzumiranjem opasnih supstanci poput stanozola rizikuju rađanje malformirane djece, kakvi su, nažalost, zabilježeni slučajevi. Organizam se natjecatelja žrtvuje da bi snagom i ljepotom korpusa manifestirajući moć tjelesne izdržljivosti i psihičke postojanosti kroz spektakularne prizore elegancije, brzine, vještine, snage i vitalnosti zadivili svijet vrhunskim rezultatima. Naravno, ima pozitivnog osnova u prirodi ovakvog natjecanja koje je možda ranije egzistiralo spomenutim sloganom “Brže, više, jače”, davalo primjer i generalno stimuliralo čovjekovo biće kroz simboliku sportskih nadmetanja da se u svakodnevnom životu treba boriti, bita aktivan, imati motiv za ostvarivanje željenog cilja. Ali ne izgledaju li danas pomalo naivno riječi Pierre de Coubertina, osnivača Međunarodnog olimpijskog komiteta, napisane kao načelo igara: “Nije najvažnije pobijediti nego sudjelovati, nije važan trijumf nego borba” nije stvar “pobijediti nego se boriti”? Ovi slogani danas usprkos svojoj pozitivnoj osnovi ipak zvuče neuvjerljivo. Jer sve je podređeno trijumfu, borbi za olimpijsku slavu. Jedinom i najvažnijem cilju i ambiciji svakog učesnika olimpijskog natjecanja. Pojam igre poprima naivno značenje, gubi nekadašnji smisao. Zato mi se čini da su plakati za ovogodišnje XXXIII Olimpijske igre u Parizu uz svu njihovu kultiviranu i razigranu likovnost naivna prezentacija koja je više primjerena benignoj sportskoj zabavi nego natjecateljskoj strogosti i neumoljivoj ambiciji za novim rekordima.

Na kraju ovako sažetog mišljenja na kontroverzne plakate Uga Gottonia koji su, kako je pisano i svojevrsna posveta jubilarnoj stogodišnjici “Prvog nadrealističkog manifesta” želim reći kako nisam siguran koliko bi duhovni otac nadrealizma bio oduševljen ovakvim omažom ako se ima u vidu da je Andre Breton predbacivao Joanu Mirou infantilnost njegovog slikarskog izraza ili još prije kako je autor “Nađe” često naglašavao da “Ljepota mora biti grčevita ili je neće biti”. Zato je pojam igre odnosno sportskih igara kako nam ih sugeriraju odabrani plakati suprotan od onoga što jest istinsko olimpijsko natjecanje - istovremeno i lijepo i grčevito.

( Dimitrije Popović )