O jednom drugačijem vremenu
“Mišo je moje ilegalno ime iz rata” - kaže - “jer me u ratu nijesu mogli krstiti, pa su mi pravo ime dali tek po oslobođenju, zato ja često u šali kažem da je to moje partizansko ime”
Piše: Slobodan Vuković
Pri spomenu Tita, njujorški taksista nije mi naplatio vožnju!
Kad je meksički graničar ugledao moj crveni jugoslovenski pasoš, mahnuo je rukom i rekao:
- Prolazi! I čuvaj taj pasoš!
Bilo je to vrijeme Titove Jugoslavije. Za mnoge zemlje, pogotovo istočnoevropske, Jugosloveni su bili “Amerikanci”. Pasoš Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije otvarao je sva vrata svijeta. Mogli smo putovati gdje želimo i kad hoćemo. Imali smo slobodu.
Svi koji izučavaju, ili će izučavati to vrijeme, tragaće za istinom listajući stranice istorije i nauke, ali dušu tog doba može osjetiti samo onaj ko je u tom dobu živio.
Danas je 25. maj, rođendan čovjeka koji je, kako reče profesor dr Radovan Radonjić, od doslovno polufeudalne, izdijeljene balkanske provincije, kakva je Jugoslavija bila prije Drugog svjetskog rata, stvorio relativno modernu, slobodnu, demokratsku, industrijski srednje razvijenu zemlju, kojoj se svijet divio... Toplu kuću za sve njene narode i narodnosti.
Navršile su se stotridesetdvije godine, od kada se u Kumrovcu, na ljupkoj rječici Sutli, od oca Franja, Hrvata, i majke Marije, Slovenke, rodio Josip Broz, jedan iz plejade velikih državnika i ratnih komandanata dvadestog vijeka.
Pobjednik i u ljutim antiblokovskim bitkama za nesvrstanost u svijetu.
Gotovo svaki svoj govor Tito je završavao riječima:
- Čuvajmo bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga!
Znao je dobro što je Balkan.
Nedugo poslije njegove smrti, dobili smo krvavi raspad zemlje...
Utihle su štafete, majski uranci i sletovi, zore majske...
A nekad... Radnik je bio svetinja.
- Moram vam reći da ja i moji saradnici imamo primjedbe da se neki rukovodioci dolje ponekad nepravilno odnose prema narodu, kao i u preduzećima prema radnom čovjeku - upozorio je Tito septembra 1959. u Pljevljima. - Vi ste komunisti i nemojte nikad zaboraviti da treba i sada, kao što ste činili prije rata i u samom ratu, u prvom redu voditi računa o čovjeku i pravilno se odnositi prema njemu...
Bližio se Titov osamdesetsedmi rođendan. Zagreb. Subota, 19. maj 1979. Na metalnoj pločici stana u Ulici Moše Pijade, piše: Broz. Pozvonio sam i vrata mi je otvorio Titov sin, Aleksandar Mišo Broz, diplomirani pravnik, direktor u “Inakomercu”, specijalizovanom za spoljnu trgovinu.
Prostrana dnevna soba. U pletenoj korpi, novine i časopisi. S naslovne strane “Studia” smiješi se Đorđe Balašević.
Slike i tapiserije Rajzera, Ivana Lovrenčića, Eda Murtića, grafike Kuna i Jakca i Mišov uljani portret koji je 1946. izradila Miranda Morić. Na zdjeli buket razglednica iz svjetskih metropola koje Mišo šalje sa svojih službenih putovanja.
I stara pisaća mašina.
- Ta mašina mi je draga uspomena od oca - veli Mišo. - Na njoj je prije Drugog svjetskog rata pisao članke, mislim, za “Proleter”. Sačuvana je kod moje bake tokom rata.
Dva papagaja, Miki i Koki.
- Tata donio djeci - kaže Mišo - a porijeklo vode iz Indonezije. - Miki obožava orahe, a Koki ne.
- Koki voli štapiće - veli Mišov šestogodišnji sin Andrej. (Desetogodišnja Aleksandra Saša, bila je u školi). Tu je i Mišova supruga, Mira, stomatolog.
Na komodi Titov portret u crvenom kožnom ramu. Na fotografiji piše: “Mirici, Tito, 12. 9.1978. godine”.
Mira mi kaže, uz osmjeh, da obratim pažnju na ovo “Mirici”. Dugo mi je pričala o Titovoj povezanosti s djecom, s unučadima i praunučadima...
Mišo Broz rođen je u Zagrebu 1941. godine. Ime mu je, Aleksandar, a dobio ga je tek 1949. godine!
- Mišo je moje ilegalno ime iz rata - kaže - jer me u ratu nijesu mogli krstiti, pa su mi pravo ime dali tek po oslobođenju, zato ja često u šali kažem da je to moje partizansko ime...
Rat je proveo u ilegali, u jednoj porodici u Zagrebu. Kad se rat završio, došao je u Beograd gdje je prvi put vidio oca. Obraćao mu se “Hej, ti”... “Hej, ti”...
Po završetku gimnazije u Beogradu (bivša deseta), otac mu je sugerisao da bi trebalo da se osamostali i ode na studije u Zagreb. Diplomirao je na Pravnom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta.
- Što se tiče studentskog doba, moj otac sa mnom nije imao nikakvih problema - pričao mi je Mišo Broz. - Niti sam se ja postavljao kao sin velikog oca; niti su me tako tretirali. Zatim je došla vojska (Zadar, Zagreb). Zagreb sam dobio kao Beograđanin. Poslije vojske zaposlio sam se u metalskoj struci, u kojoj je nekad radio i moj otac. U “Prvomajsku” sam otišao baš zbog toga što me je interesovala mašinogradnja, a pravo je, opet, usko vezano s međunarodnom trgovinom, tako da nijesam daleko od svoje struke. Nije bilo dana a da nijesam bio u pogonima. Sve što se radilo bilo je vezano za proizvodnju. Možda sam bio u prilici da u struci postignem više, ali sam otišao u “Prvomajsku”, u privredu.
Zatim je prešao u “Inu”.
Dok razgovaramo, mali Andrej pokazuje mi knjige, crta na tabli.
- Ne može niko da ode iz kuće a da mu Andrej ne pokaže tu svoju tablu - veli majka mu Mira. - Pogledajte što je naučio.
Na tabli je Andrej kredom ispisao: Tito.
Primjetno je da Mišo želi više da govori o svom poslu, o privrednoj problematici. A kad se sastanu, o čemu najčešće razgovaraju otac i sin?
- Samo o “Ini”, poslovnim problemima, privredi - veli Mišova supruga Mira, Slavonka iz Pakraca. - Mislim da oni imaju jedan prekrasan odnos. Tata mu nikad nije rekao, e, Mišo, ti to moraš. On mu je uvijek govorio, ja bih ti savjetovao to i to, a ti porazmisli...
U razgovor se uključuje Mišo.
- To usmjeravanje na vlastite rezultate i snage upravo i jeste ono što vas uputi na pravac kojim treba ići - kaže Mišo. - Ono što mene kod tate najviše iznenađuje jeste to što niko ne zna napraviti štimung u društvu kao on. Gdje god se nađe, on će uvijek stvoriti atmosferu. Nikad nije držao pridike kakav čovjek treba da bude. Ali u svakom razgovoru je bila neka poruka, pouka, njegovo viđenje onoga što bi trebalo da bude, a to je uvijek predstavljalo, ne bih rekao obavezu da se to izvrši, ali dobru osnovu da čovjek o tome razmisli i da kasnije to prihvati. Nikad on meni nije naređivao: moraš napraviti ovo, moraš uraditi ono. Iznosio je svoje mišljenje, ostavljajući meni da procijenim što je u određenom trenutku najbolje...
Bio je esteta. Svirao je klavir?
- Tata je volio lijepo: bio je veliki esteta, kako kažete. To je bila jedna kombinacija širokog interesovanja, memoriranja stvari sa estetikom i smislom za određena područja; sve to zajedno stvara ipak jedan rezultat koji nije svakodnevni - pričao mi je Mišo Broz. - Tata je za mene predstavljao dvije osobe: jedna je bio moj otac, a druga predsjednik Republike. Naučio me odmalena: jedno je što čovjek napravi svojim radom, a drugo što je neko drugi napravio. Njegova interesovanja su bila jako široka. Gotovo da nije bilo stvari koja ga nije interesovala. Često smo razgovarali dok sam bio u “Prvomajskoj”, o strojevima, na primjer. Dobro, kazaćemo, strojevi su, nekako, bili njegova profesija, pa ih je zbog toga poznavao. Ali i kasnije, o “Ini” kad se govorilo, o nafti, bio je bolje informisan od mene što se dešavalo u određenom momentu. Dok sam bio na studijama, interesovao se o svim tim studentskim pitanjima, ali ne samo o informaciji nego i o analizi te informacije...
Tito je umro 4. maja 1980. u Kliničkom centru u Ljubljani.
Velika sahrana, kojoj je u Kući cvijeća u Beogradu, prisustvovao ogroman broj državnika. Bio je to svojevrstan “samit” čovječanstva.
A velike smrti, reče crnogorski pisac Čedo Vuković, neugaslo svijetle u vremenu.
...Zagreb. Četvrtak, 29. april 1981. Skromna kancelarija u staroj baroknoj palači na Radićevom trgu. (Mišo je zamjenik predsjednika Komiteta za odnose s inostranstvom Socijalističke Republike Hrvatske). Konfekcijsko odijelo; rolka boje trule višnje. Na zidu Titov portret iz 1945. godine. Kalendar “Ine” i fotografija na kojoj su sinovi Žarko i Mišo u posjeti ocu u Kliničkom centru u Ljubljani...
- Meni je taj period cio zgužvan - veli Mišo komentarišući pomenutu fotografiju. - Sjećam se da je atmosfera bila dobra. Bio je to vedar razgovor. Tata je volio svoje probleme sam da rješava, nije ih nikad prenosio na druge. Sam je konstatovao da smo znali za ovu njegovu tešku operaciju, nije tražio odgovor. To nije bio naš posljednji susret. Vidjeli smo se i kasnije...
Priča mi i o svom diplomatskom poslu.
- Naš Komitet pokriva ekonomske i diplomatsko-konzularne odnose s inostranstvom, tako da je to jako širok dijapazon - naglašava Mišo Broz. - Cijela ekipa kod nas je relativno mlada i gotovo svi su dio svog staža radili u privredi. Prema tome, nijesmo opterećeni onim klasičnim šemama administracije. Nemam previše vremena. Ja ovako kad me neko pita kako su tvoji kod kuće, malo u šali kažem: koliko sam sinoć po ceduljici vidio, sve je u redu. Radi se stvarno od jutra do mraka, kako bi se privredni odnosi pokrenuli, usmjerili u pravcu u kome se želi...
Kao i otac mu, Mišo je volio fotografiju. Pohvalio mi se da je kupio novi fotoaparat “pentaks”.
- Od dvanaeste godine razvijao sam filmove, nešto mućkao. Sada najčešće radim u koloru - veli. - Fotografija može biti odraz momenta, a može davati i nešto više od toga. Meni su, nekako, najdraže fotografije moje ćerkice Aleksandre, snimljene prije nekoliko godina na Brionima. Bilo nas je više na ručku. Stari i moja ćerka su dugo razgovarali. O čemu? To samo oni znaju...
Kasnije je Mišo službovao kao diplomata u ambasadama Republike Hrvatske u Moskvi, Džakarti, Kairu. Osamdesettrogodišnji Titov sin živi u Zagrebu, u istoj ulici, sada drukčijeg naziva; katkad boravi i u svojoj vikendici u obližnjem Samoboru...
Tito je sretan čovjek! - kazao je Miroslav Krleža. - Ni jednog trenutka nije posumnjao u svoje ideale, a ostvario ih je više od svega o čemu su pokoljenja naših pjesnika, političara, vladara i vojskovođa maštala vjekovima.
( Slobodan Vuković )