Jesu li Palestinci bliži državi?

Odluka Španije, Norveške i Irske da priznaju nezavisnu palestinsku državu odražava sve veće nezadovoljstvo Izraelom pod upravom premijera Benjamina Netanjahua, čak i među tradicionalnim prijateljama i sugeriše da će rasti međunarodni pritisak na njega.

Međutim, odluka ne znači da će druge veće evropske države slijediti taj primjer. Ove godine francuski predsjednik Emanuel Makron kazao je da takvo priznanje “nije tabu tema”, što je pozicija koju je u srijedu ponovilo i francusko ministarstvo inostranih poslova. U februaru, britanski šef diplomatije Dejvid Kameron, kazao je da takvo priznanje “ne može doći na početku procesa, ali ne mora da bude ni na samom kraju procesa”.

To su mali koraci, mada krupniji od bilo čega što su govorili ranije, ali su daleko od samog priznanja palestinske države. Da je Evropa ujedinjena, kada bi se velike evropske države pridružile priznanja, usljed čega bi Sjedinjene Države ostale izolovane u odbacivanju tog koraka, onda bi to moglo imati veći uticaj, ali daleko od toga da je došlo do te faze.

“Ova odluka mora biti korisna, odnosno ona mora omogućiti odlučujući korak na političkom nivou”, kazao je francuski šef diplomatije Stefan Sežurne u saopštenju o potencijalnom priznanju. “Francuska smatra da do sada nijesu ispunjeni uslovi da bi ova odluka imala stvarni uticaj na proces”.

Drugim riječima, Francuska će čekati. Isto važi i za Njemačku, čija je podrška Izraelu, ukorijenjena u iskupljenju za holokaust, najveća, odmah poslije Sjedinjenih Država. Odluka Španije, Norveške i Irske je razjasnila jednu stvar: neće biti evropskog jedinstva, ili barem usklađenog vremenskog okvira, po pitanju priznanja palestinske države prije nego što takva država ne bude postojala na terenu.

Niti će doći do dogovora tranatlantskih saveznika. Poput Izraela, Sjedinjene Države ostaju odlučne da palestinska država mora biti osnovana kroz pregovore između dvije strane. U suprotnom sami čin priznanja ne mijenja ništa ne terenu, gdje se uslovi iz dana u dan pogoršavaju.

Životno djelo Netanjahua je u velikoj mjeri izgrađeno na temeljima izbjegavanja dogovora o dvije države, čak do te mjere da je u prošlosti pružana podrška Hamasu u cilju opstrukcije takvog ishoda. Djeluje malo vjerovatno da će se to promijeniti, osim ako Sjedinjene Države ne uspiju na tri fronta: u normalizaciji odnosa Saudijske Arabije sa Izraelom, da izdejstvuju makar blijedu izraelsku verbalnu posvećenost procesu čiji bi krajnji ishod bile dvije države i okončanje rata u Gazi.

Evropljani zaista nemaju uticaja. Priznanje palestinske države je čisto simboličko i ništa ne mijenja. Ukoliko pošalju 30.000 evropskih vojnika u Gazu da okončaju rat, onda bi to bilo drugačije, ali znamo da ukoliko njih 10 tamo pogine oni će smjesta otići, kazao je Rabinovič

“Za svakog premijera osim Netanjahua, američka ponuda je veoma privlačna”, kazao je Itamar Rabinovič, bivši izraelski ambasador u Sjedinjenim Državama, koji je istakao da će kraj rata u Gazi neizbježno dovesti do zvanične istrage o odgovornosti za katastrofu 7. oktobra i suočiti Netanjahua sa optužbama sa prevaru i korupciju. “Međutim, iz svojih ličnih razloga, on reži na svaku značajniju poslijeratnu ulogu Palestinaca u upravljanju Gazom”.

Lideri tri evropske države koje će priznati Palestinu kazali su da su odlučni da održe u životu ideju o dvije države: “Nećemo dozvoliti mogućnost da dvodržavno rješenje bude uništeno silom”, kazao je španski premijer Pedro Sančez.

“To su uzbudljive riječi. Djeluje moguće da će u vrijeme užasne patnje - u ruševinama Gaze i ispod onoga što se uglavnom smatra neefikasnom i koruptivnom vladavinom Palestinske uprave na Zapadnoj obali - priznanje pružiti moralni podsticaj Palestincima koji traže pravo na samoopredjeljenje.

Međutim, u realnosti podijeljena Evropa već izvjesno vrijeme ima malo ili nimalo uticaja na konflikt.

Ona je marginalni igrač otkad su izraelsko-palestinski mirovni pregovori ranih 1990-ih rezultirali Sporazumom iz Osla. Jedini glas koji će Izrael danas poslušati jeste američki - a Netanjahu u posljednje vrijeme prkosi čak i Americi.

“Evropljani zaista nemaju uticaja”, kazao je Rabinovič. “Priznanje palestinske države je čisto simboličko i ništa ne mijenja. Ukoliko pošalju 30 000 evropskih vojnika u Gazu da okončaju rat, onda bi to bilo drugačije, ali znamo da ukoliko njih 10 tamo pogine oni će smjesta otići”.

Priznanje se događa u nedjelji kada je glavni tužilac Međunarodnog krivičnog suda (MKS) zatražio izdavanje naloga za hapšenje za Netanjahua i njegovog ministra odbrane Joava Galanta, zbog navodnih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti u Gazi, kao i za lidere Hamasa.

Sjedinjene Države su odluku tužioca MKS-a nazvale “sramnom”, dok je Francuska saopštila da “podržava Međunarodni krivični sud, njegovu nezavisnost i borbu protiv nekažnjivosti u svim situacijama” - što je još jedan mogući pokazatelj nejedinstva dok rat bijesni. Međutim, francuski ministar Sežurne kazao je da nalozi “ne smiju dovesti do izjednačavanja” Hamasa, koji je nazvao terorističkom grupom, i Izraela.

U odgovoru na slučaj koji je pokrenula Južna Afrika, Međunarodni sud pravde, koji odlučuje u slučajevima između država, ne pojedinaca, naredio je Izraelu da spriječi svoje snage da počine ili podstiču genocidne akcije.

Drugim riječima, pritisak na Izrael raste. Dakle, takođe raste i izolacija. Netanjahuova odluka, u trenutku kada je njegova politička i pravosudna sudbina u pitanju, da produži rat i odbije da iznese plan za dan poslije za Gazu, ima visoku cijenu.

Ostaje suštinsko pitanje: Hoće li ova osuda donijeti promjenu u čvrstom stavu Izraela da mora pobijediti u ratu protiv Hamasa, uključujući i u Rafi? Ili će učvrstitio tu poziciju dok raste ogorčenost zbog onoga što se u Izraelu u velikoj mjeri smatra neoprostivim evropskim moralnim izjednačavanjem između terorista Hamasa i demokratske države Izrael?

Neki žestoki protivnici Netanjahua, čija desničarska koalicija gubi biračko tijelo u Izraelu, bili su toliko bijesni zbog toga što je izgledalo da tužilac MKS izjednačava izraelskog lidera sa Jahjom Sinvarom, liderom Hamasa u Gazi i organizatorom napada 7. oktobra, da su osjetili obavezu da stanu na stranu izraelskog lidera.

“Današanja odluka šalje poruku Palestincima i svijetu: terorizam se isplati”, kazao je izraelski šef diplomatije Izrael Kac u oštroj reakciji na odluku tri države da priznaju državnost Palestine, dodajući da će biti posljedica.

Nema sumnje da je palestinsko pitanje, koje je bilo uspavano do terorističkog nasilja 7. oktobra, sada ponovo u centru pažnje u zapadnim prijestonicama i šire.

Napad na Izrael i razorno bombardovanje Gaze kao odgovor, potresli su svijet iz njegove letargije u vezi sa ovim sukobom. Bajdenova administracija zajedno sa evropskim silama, jedva da je pominjala dvodržavni ishod prethodnih godina, vjerujući da palestinsko pitanje može biti riješeno u nekoj široj bliskoistočnoj normalizaciji odnosa sa Izraelom.

Ispostavilo se da su to samo puste želje.

Dva naroda, Izraelci i Palestinci, koji se bore za isti uski pojas zemlje između Sredozemnog mora i rijeke Jordan, ostaju neotuđiva srž sukoba. Nijedan se ne povlači; svaki vjeruje da je njegovo pravo neosporivo. Sada, dok se čini da je širi regionalni sukob moguć, užurbano se radi na oživljavanju ideje o dvije države, mada se čini da su uslovi za to nepovoljniji nego ikad.

Priznanje palestinske države od strane Španije, Norveške i Irske je dio te žeurbe, a moguće da je došlo prekasno. Ono odražava rasprostranjeni osjećaj “da je prevršena mjera”. To je dio globalnog nezadovoljstva koje bi moglo doprinijeti stvaranju zamajca ukoliko se promijeni više toga - u najmanju ruku smjena aktuelnog izraelskog i palestinskog ruskovodstva, kraj rata i uspostavljanje neke vrste uprave u Gazi koja nema nikakve veze sa Hamasom.

Tekst je preuzet iz “Njujork tajmsa”

Priredila: N. B.

( Rodžer Koen )