Kako je Danska postala zemlja povjerenja

Tokom godina Danska je postala svjetska prijestonica dobre vjere. Skoro 74 odsto Danaca smatra da se “većini ljudi može vjerovati” - više nego građani bilo koje druge države. Što se tiče širih pokazatelja, kao što su društveno povjerenje (vjerovanje strancu) i građansko povjerenje (povjerenje u autoritet), Danska takođe ima najviše ocjene u svijetu, a slijede druge nordijske zemlje.

Politikolog Gert Tingard Svendsen tvrdi da povjerenje čini 25 odsto inače neobjašnjivog bogatstva Danske. Po njegovoj računici, četvrtina tog bogatstva potiče od fizičkog kapitala (sredstva za proizvodnju i infrastruktura), polovina od ljudskog kapitala (nivo obrazovanja i inovativnosti stanovništva), a neobjašnjiva posljednja četvrtina je povjerenje: ne tuže se međusobno, ne rasipaju novac na protivprovalne alarme, preduzeća često sklapaju obavezujuće usmene sporazume bez angažovanja podugovarača. Ljudima koji imaju vlast u danskim institucijama - vladi, policiji, pravosuđu, zdravstvenim službama - vjeruje se da djeluju u najboljem interesu društva, a korupcije je vrlo malo.

Čak je i danska zvanična veb stranica naziva “zemljom povjerenja”, koristeći kao primjer garderobu u operi bez nadzora. Bolji koji sam vidjela je dobrotvorna radnja Crvenog krsta u Kopenhagenu, koja ima QR kod na vratima. Ako je prodavnica zatvorena, možete preuzeti aplikaciju, ući unutra, izabrati šta želite i ostaviti novac na šalteru.

Kliše koji je postao globalan, naravno, je da su Danci toliko povjerljivi da rutinski ostavljaju bebe da spavaju u kolicima ispred kafića i restorana. “Ne šalite se?” Pitam Almu (21), koja radi u kafiću u Kopenhagenu. “Ozbiljno tamo ima beba koje spavaju?” Ona klima glavom, smješkajući se. Stranci je to često pitaju. “Što da ne? Ako beba plače napolju, ljudi će proviriti unutra i reći: ‘Je li ovo nečija beba?”

Monika (28) je zapravo uvela svog osmomjesečnog sina unutra jer je gladan. Ona je odrasla pola u Danskoj pola u SAD i sa njom je prijateljica Džuli (30), koja je iz SAD. “Trenutno je na slobodi kradljivac kolica”, šali se Monika. “Čitala sam o tome na Fejsbuku. Ali zaključala bih ih samo ako su prazna. Lopov možda želi kolica, ali definitivno ne želi bebu”.

Na pitanje da li ikada imalo strepi, odgovorila je: “Ponekad brinem da bi neka starica mogla skinuti pokrivač da bi se pozdravila. Valjda je moj najveći strah za njega neželjena društvena interakcija”.

Džuli jaže ne bi, da je ima, ostavila svoju bebu napolju u Bronksu, na primjer, ali ne samo zbog tamošnje stope nasilnog kriminala (4.839 incidenata na svakih 100.000 ljudi; u Danskoj je oko devet puta manje); nego djelimično i zbog straha da će biti uhapšena zbog toga, kao što je bila jedna Dankinja u SAD 1997.

Odrasli koji vjeruju jedni drugima da neće krasti bebe takođe imaju međusobno povjerenje kada se starija djeca igraju bez nadzora. Ovo je djelimično zahvaljujući onome što Džesi Šapins, preduzetnik u oblasti urbane ekologije koji se preselio u Dansku iz Kolorada, naziva “tipologijom blokova - nizom stambenih zgrada izgrađenih oko zajedničkog dvorišta”.

Ovaj stil ima dugu istoriju u Danskoj, a njegove društvene koristi su pojačane tokom proteklih 30 godina velikim lokalnim investicijama: rušenjem betonskih konstrukcija, sadnjom drveća, oplemenjivanjem javnog prostora zajedničkom atmosferom kako bi se ljudi odnosili i ponašali u njemu kao u svojim privatnim domovima.

Šapins i njegov partner su živjeli širom SAD i Evrope, ali su sada nastanjeni u Kopenhagenu. “Osjetio sam najveći stepen slobode da omogućim svom djetetu da se kreće i funkcioniše samostalno”, kaže on. Šapinsova ćerka ima osam godina i sama vozi bicikl od svoje šeste godine. “Izgrađeno okruženje je zaista važno - mnogo je manje zavisnosti od automobila i prostora u kojima dominiraju automobili. Ali je bitno i društveno povjerenje”.

Kada danska djeca napune 14 godina mogu da izaberu da pohađaju efterskole, tj. internat, između jedne i tri godine - gdje se plaćaju smješaj, hrana i sredstva za rad, ali to subvencionira država. To je zaostavština pjesnika, sveštenika i političara iz 19. vijeka NFS Grundtviga, koji je osnovao i srednju narodnu školu (koja se plaća, ali je školarina dostupna za porodice sa niskim primanjima), u koju Danci mogu da idu šest mjeseci prije nego što krenu na fakultet.

Trećina Danaca se opredijeli da ode i živi u jednoj od ovih intelektualnih zajednica u stilu kibuca, gdje se srijeću urbano i ruralno, a društveni slojevi se miješaju. “Gradite svoj karakter, praktikujete demokratiju, učite društvo”, kaže Lea Korsgard, glavna urednica i suosnivačica internet novina Zetland (išla je u srednju narodnu školu, a sada je udata za direktora jedne). Njen 14-godišnji sin, ujedno i najstariji, uskoro će krenuti u efterskole. Tokom kovida, kada su ljudi zajedno pjevali sa svojih balkona, to je bilo iz pjesmarice srednje narodne škole.

Fakultet dolazi na red, a nema školarine. Takođe dobijate podršku od 693 funte mjesečno; i ako radite honorarno, možete zaraditi stanarinu koja u Kopenhagenu iznosi 450 do 600 funti mjesečno za sobu u zajedničkoj kući. Na periferiji grada to bi bilo oko 150 funti. Pitam svog fotografa, Valdemara Rena, koji ima 27 godina, šta sprečava ljude da zauvijek uče. Nasmijao me je njegov odgovor: “Ti imaš pravo samo šest godina”.

Srijećemo još jednog 27-godišnjaka, koji se takođe zove Valdemar, dok igra košarku na pauzi za ručak sa dva prijatelja i pokušava, iz nepoznatih razloga, da napravi fotografiju lopte koja leti kroz koš. Valdemar leži sa licem i telefonom, direktno ispod obruča. “Zar se ne bojiš da ćeš dobiti udarac u lice?”, pitam ga. “Malo sam zabrinut, ali vjerujem mu.” O životu u Kopenhagenu kaže: “Imate osjećaj da ljudi imaju dobru volju. Mislim da je to reakcija odozgo nadolje. Imamo sistem koji podržava i koji stvara osnovu za naše međusobno povjerenje”.

“Naše društvo blagostanja, kao sistem, bila je veoma ambiciozna ideja prije 50 ili 60 godina, kada je bila na vrhuncu”, kaže Franciska Rozenkilde, liderka progresivne/zelene stranke Alternativa. Nju je 2013. godine osnovao Ufe Elbek, koji je, prije breksita, držao magistarski govor o tome koliko o jednom društvu govori to da li će ljudi podići ili ne bicikl koji leži prevrnut na trotoaru. Vjerovatno biste cijelu priču o povjerenju u Danskoj mogli da opišete kroz njen odnos prema biciklu: vjera ljudi da njihova djeca neće biti povrijeđena; činjenica da niko zaista ne zaključava svoje bicikle - oni samo stave bravicu na točak i nadaju se najboljem; “značajne prednosti bicikla u pogledu kvaliteta života i održivosti”, kaže Šapins, “što nije neka altruistička stvar. To je zato što smo ga učinili najlakšim i najjeftinijim načinom za kretanje gradom”.

U svakom slučaju, da se vratimo na državu blagostanja: “To je u velikoj mjeri zasnovano na međusobnom povjerenju”, kaže Rozenkilde. Danska ima univerzalni model blagostanja, koji predviđa da svi građani imaju pravo na određene osnovne beneficije i usluge. U Velikoj Britaniji i SAD imamo “rezidualni model”: minimalne beneficije za najsiromašnije i osnovne usluge za sve osim za najbogatije.

“Mislim da cijela ideja da ljudi budu što je moguće ravnopravniji u velikoj mjeri podupire ovo povjerenje”, nastavlja Rozenkilde. “Imamo ovu povezanost jer nemate mnogo ljudi koji su veoma siromašni ili veoma bogati. Jednakost se, kaže Rozenkilde, smanjila u protekle tri decenije, pošto je Danska upala u neoliberalni tok globalizacije: njen džini koeficijent je porastao, ali je po tom mjerilu i dalje šesta najravnopravnija zemlja u OECD-u.

“Nacija je zamišljena zajednica”, kaže Korsgaad. “Šta to znači? To znači da mogu da sebe zamislim kao dio zajednice sa nekim koga ne poznajem. A da bih to mogla, oni moraju da izgledaju manje-više kao ja. Ne mogu biti suviše različiti kada je u pitanju stalež”.

Da li je samo klasna homogenost ta koja učvršćuje društvene veze? Ili svi takođe moraju biti otprilike isti i na druge načine? “Faktor koji morate priznati u ovoj temi povjerenja, a koji može biti pomalo neprijatan, jeste da Danska ima pet miliona stanovnika. Do relativno nedavno, bila je prilično homogena, i mnogi Danci imaju duboko ukorijenjene veze od vrlo ranog uzrasta.

“Svi su išli u istu školu, što kasnije formiranje veza čini većim izazovom. Zemlja se stvarno borila s tim kako pronaći smisao danskog identiteta i dostupnosti tog identiteta nekome ko nije rođen u Danskoj”.

Bijoe (50) i Kris (29), piju pivo u anarhičnom “slobodnom gradu” Kristijaniji, usred Kopenhagena. Obojica su porijeklom iz Nepala. “Danci uopšte nisu rasisti”, kaže Bijoe, “ali danska politika je vrlo rasistička.” Osnovni primjer je tzv. “geto lita”, koja je počela 2010. godine, i postavila prag od 50 odsto migranata (prve ili druge generacije) koji mogu da žive u nekoj oblasti, iznad kojeg se klasifikuje kao “geto”, što je pokrenulo masovna iseljavanja i regeneraciju (košarkaški teren na kojem je Valdemar igrao je u Mjelnerparkenu, koji je označen kao geto 2020. godine, a sada, nakon iseljavanja i regeneracije, pun je bijelaca koji igraju košarku).

Korsgaard to jasno kaže: “Navikli smo na ideju o sebi kao naciji: bili smo hrišćani, bili smo bijelci, bili smo ravnopravni, govorili smo danski.” Čitav ovaj vijek je obilježen pitanjima inkluzije i integracije, i mnogi Danci će predstaviti politiku geta kao pitanje perspektive: iz jednog ugla, nema sumnje, ona izgleda nevjerovatno rasistički; iz drugog, pokušava da eliminiše džepove siromaštva. Drugi kriterijumi za geto su natprosječne stope nezaposlenosti i kriminala, i obrazovna dostignuća niža od prosjeka. Nijedna osoba nije postala beskućnik kao rezultat ove regeneracije.

Da li predanost jednakosti mora značiti postojanje unutrašnje i spoljne grupe? “Svakako treba priznati neizvjesnost u vezi sa narednim decenijama razvoja povjerenja u Danskoj, dok se nastavlja razvoj migracija i osjećaja pripadnosti”, kaže Šapins.

Danska je imala, kaže Korsgaard, “bolan period u nedavnoj istoriji, gdje smo morali da ponovo pregovaramo, ‘OK, možete biti dio ove zajednice, iako niste bijelac, iako vaš maternji jezik nije danski,’ i srećom, mislim da je to više-manje riješeno”.

Šta god da je to rješenje, ono se odvijalo tokom pandemije, kada je Danska imala pravila da se ostane kod kuće, ali bez policijskog časa, malo antivaksera, nisku političku polarizaciju oko upravljanja zdravstvenom krizom, malo dezinformacija i visok ”samfundssind” (duh zajednice). Bila je jedna od rijetkih zemalja na svijetu gdje se očekivani životni vijek produžio 2020. godine. Mnogi vide pozitivne strane nakon toga: restorani i barovi su puniji; Monika kaže da je period izolacije učinio ljude društvenijim.

Prisutan je čudni politički mamurluk nakon odstrjela kuna, koji je uticao na mnogo kuna (15 miliona), mada ne na mnogo poljoprivrednika (oko 1.000), ali je doveo do burne rasprave o demokratskom deficitu. Odluka o odstrjelu je donijeta u roku od nekoliko dana, i “neke kune su svakako imale kovid”, kaže košarkaš Valdemar, “ali za druge nismo sigurni.” Ovo izgleda kao zemlja koja, uprkos svim svojim teškim i tekućim razgovorima o pripadnosti, uspijeva da funkcioniše.

Pokušavajući da proniknem u ta ukorijenjena prijateljstva, pitam Valdemara (fotografa) da li su svi zaista poznavali jedni druge iz škole. “Ne, naravno da ne”, kaže, prekidajući razgovor da pozdravi momka koji prolazi pored nas. “Odakle ga poznaješ?”, pitam. “Zar ga ne poznaješ?”, kaže on. “Ne, zašto bih?” “On je sin Stivena Kinoka.” Kinok je, naravno, u braku sa Helen Torning-Šmit, socijaldemokratskom premijerkom Danske od 2011. do 2015. “Ali kako ste se upoznali?”, ne odustajem. “Bili smo zajedno u školi”.

Valdemar je sin rumunskog imigranta, koji je obavljao mnogo poslova, i dansko-švedske učiteljice. Išao je u državnu školu sa sinom premijera. Ovo je zaista nevjerovatno ravnopravna zemlja, i dok je povjerenje stanje o kojem se stalno pregovara, čini se da je to dobro mjesto za početak.

Članak je preuzet iz “Gardijana”

Priredila: A.Š.

( Zoi Vilijams )