Večeras otvaranje izložbe "Slijepi putnici" Gorana Ćetkovića: Zatočenici sudbine i egzistencijalnog beznađa

Slijepi putnici putuju kroz prostor i vrijeme, pronoseći snažnu poruku ovom ludom svijetu, da se dozove pameti...

Tako akademski slikar Goran Ćetković odgovara na pitanje: “Ko su i kuda idu Slijepi putnici?”... Nakon brojnih gradova i galerija, Ćetkovićevi “Slijepi putnici” posjetiće i Herceg Novi gdje će izložba biti otvorena u četvrtak, 30. maja, u galeriji “Josip Bepo Benković”, u 19 časova.

Likovnoj publici u Herceg Novom Ćetković će se predstaviti sa 30 slika iz ovog popularnog ciklusa koji nastaje posljednjih nekoliko godina, a koji je za kratko vrijeme postao prepoznatljiv i atraktivan, čime se Ćetković dodatno izdvojio na crnogorskoj likovnoj sceni. U ovom ciklusu kod Ćetkovića dominiraju motivi čovjeka u formi portreta i figure.

“Slijepi putnici su od samog početka simbol jednog vremena u kom su nastali i, po prirodi stvari, glavni junaci su zatočenici svoje sudbine, oni koji na ovom svijetu nemaju ništa drugo do svog života”, kazao je Ćetković.

Slike iz ciklusa “Slijepi putnici” uglavnom govore o otuđenosti savremenog čovjeka, kao i o prolaznosti života. Evidentan je ples motiva poput rađanja i umiranja, a izrazi na licima “Putnika” kao da predstavljaju ono između - proživljeno i preživljeno, razne emocije i različita psihološka stanja.

“Oni su slika i prilika čovjeka današnjice, izgubljenog i zapetljanog u egzistencijalnom beznađu. Međutim, Slijepi putnici su se kroz vrijeme transformisali i značajno osnažili i sada kroz najnovije radove ispoljavaju i neka druga stanja, koja promovišu i neke druge životne vrijednosti. To je jedan novi svijet koji karakteriše izuzetna dinamika, ekspresivnost sa elementima fantastike”, istakao je Ćetković Vijestima.

Mistika ljudskog postojanja i života na Zemlji otkad je ljudi na njoj neprekidno dovodi do brojnih pitanja, a neka od vječitih ostaju ona koja se tiču nas samih i naše funkcije - ko smo, šta smo, kuda idemo, to je pitanje života i smrti, ali i onoga puta između - međuvrijeme. To međuvrijeme rezervisano je za pronalaženje vlastitog izraza u jednokratnom životu koji se iznova i iznova ponavlja... Sve to se ogleda i u “Slijepim putnicima” koji su, svaki na svoj način, istovremeno i izgubljeni ili zalutali, ali i vođe i primjeri narednim putnicima...

Djeluje da umjetnik svojim djelima, osluškujući “Slijepe putnike” i šireći dalje njihove po(r)uke, pokušava da dokuči odgovore na ta pitanja o čovjeku, njegovom postojanju, ljudskim stanjima uma i duha, ali i novom dobu i svim prilikama i prilagođavanjima, napuštanju i odsustvu... Gest, ekspresija, kontrasti, dinamika kreiraju dramaturgiju, ali i priču na Ćetkovićevim platnima. Njegova djela pružaju niz mogućnosti za različita tumačenje i interpretacije, jer, može biti da konačni odgovore i ne postoje, već se igraju (u) kosmičkim stazama, uvijek na ivici apstraktnog, avangardnog, nerealnog, nadrealnog...

Eminentni crnogorski umjetnik Dimitrije Popović u pratećem katalogu postavke zapisao je da je Goran Ćetković slikar koji svoj izraz temelji na “prožimanju snage ekspresivne geste i rafiniranog kolorita čije dinamično jedinstvo sa chiaroscuro efektima i lazurama kao i strukturama površina stvara koherentnost likovno estetske cjeline djela”.

“Treba naglasiti karakteristično vibrantno prožimanje virtuozno nanesenih gotovo apstraktnih elemenata kolorističkih mrlja i poteza te njihovih sugestivnih asocijacija, odnosno konkretizacija u figurativno, na čovjekovo lice i tijelo. U pluralizmu likovne savremene scene djela Gorana Ćetkovića pokazuju kako se osjećanje svijeta i vremena može izraziti klasičnim medijem slike i takođe kako se vraća povjerenje u slikarstvo što je istovremeno dokaz i kod nas i u svijetu kako klasični medij slike ostaje kao trajna i vitalna mogućnost umjetničkog izražavanja”, istakao je Popović.

Ćetkovićeva djela iz ovog ciklusa kao da hode u nepoznato dok izranjaju iz univerzalnog, opšteg mjesta današnjice koje posmatraču, svakidašnjem čovjeku, izaziva uzdah, vapaj, krik, potrebu da se izmjesti, otputuje, potrebu da promijeni sebe i svoje okruženje u želji da (o)vlada situacijom i (u)vidi pravi put ka samome sebi, ka sopstvenoj duši, ali i put izvan usamljenosti, ka boljem društvu i svijetu...

Popović je dodao da u slikarstvu ovog umjetnika dominira izuzetna ekspresivnost stvaralačkog izraza koja se podjednako ogleda u slikanju čovjekovog lica i tijela, a posebno se osvrnuo i na nazive radova.

“Sve je dato na način da se u dinamičnom pokretu naslikane materije nastale iz preobražene konvencionalne anatomije ljudskog korpusa stvara utisak orazarajućoj energiji koja se, paradoksalno kazano istovremeno i poništava i potvrđuje. Takav utisak upravo sugerišu nazivi koje svojim djelima daje umjetnik. Od ‘Stvaranja svijeta”, ‘Mučnine’, ‘Prolaznosti’ do ‘Nojeve arke’ ili ‘Feniksa’. Sve postoji da bi nestalo i ponovo se vitalnošću energije obnovilo u prepoznatljiv antropomorfni oblik. U tom slikarskom panoptikumu ljudske drame posebno se izdvaja cijela galerija ‘portreta’, tih neobičnih glava koje su najčešće prikazane kao dekapitirane od tijela da bi samostalno živjele sopstveno ništavilo”, istakao je Popović.

( Jelena Kontić )