Zapis iz Kruševca grada

Jedna od rijetkih varoši u Srbiji sa kojom sam povezan jasnim slikama iz djetinjstva jeste Kruševac. Majčin mlađi brat Duško imao je troje djece iz prvog braka. Tog ljeta, mogao je biti početak sedamdesetih, posjetili smo u Kruševcu ujnu, punačku ženu tužnih očiju, njene dvije ćerke i sina.

Dragan, tako se zvao brat od ujaka, poveo me je jednom sa svojim društvom u bioskop. „Smrt u crvenom jaguaru“, krimić pun akcije, snimljen je u Berlinu, ali je tamo inscenirana američka zapadna obala. Bio je to prvi film koji sam odgledao van sale sa drvenim klupama u domu kulture bosanske kasabe u kojoj sam rastao.

Sada, pola vijeka kasnije, dok ulazimo u Kruševac, zahvalan sam bratu što me tada poveo sa sobom. Magija kruševačkog bioskopa postaće jedan od razloga za moju cjeloživotnu sklonost filmu.

Sjećam se da je jednom i Dragan došao nama u goste u Bosnu. Iza njega je – slučajno ili kao poklon – ostao „skakavac“, nož koji se otvara pritiskom na dugme i jedan gvozdeni krst sa žutim Isusovim tijelom. Nisam nikada naučio da rukujem tim nasljeđem, ali su mi predmeti na neki način bili važni. Nestali su u ratu. Dragana od njegove posjete više nikada nisam vidio. Inače, on je sada posvećenik u Hilandaru.

Bagdala

Za mene je Bagdala bila ime književnog časopisa. Listao sam ga u knjižarama bivše države, tu i tamo bih otkrivao tekst ili pjesmu koji bi mi se dopali. Nikada nisam razmišljao o mjestu tog imena. Sada nas je iznajmljeni apartman odveo u blizini brijega na koji su se uspinjale sve ulice jugozapadno od centra.

Čim smo se smjestili, uputili smo se ka vrhu Bagdale – kruševačkog Košutnjaka.

Iza šumarka koji zaklanja pogled, na samom vrhu je restoran sa prostranom baštom. Očito je dobro posjećen i u prijepodnevnim satima. Odmah iza bašte nalazi se Park minijatura.

Pametan marketinški potez, moglo bi se reći. Na uređenoj površini se od 2019. mogu vidjeti istorijski i kulturno značajne srpske crkve i manastiri – od beogradskog Hrama do Pećke patrijaršije ili Visokih Dečana. Idejni tvorac projekta je Boris Stajkovac iz Beograda. Za vjernost maketa pobrinula se saradnja sa Zavodom za zaštitu spomenika Srbije.

Iza parka se gradi nova crkva. U blizini je i kapelica koja neodoljivo podsjeća na onu lovćensku. Iza nje se se pruža najbolji pogled.

Smatra se da je naziv ovog brda nastao od persijske riječi “Bagd-alah” – “božanski pogled”.

Gledam Kruševac sa Bagdale i razmišljam o riječima koje putuju sa vojskama kroz ogroman prostor, kroz obilje vremena, da bi našle svoj smisao tako daleko od izvora.

Bagdala je bila okupljalište za đurđevdanskih sabora i prvomajskih uranaka. Prvi put su se zanatlije i radnici – njih pedesetak – okupili ovdje za praznik rada još 1896.

Akademski vajar Milivoje Mićić je autor Spomenika radu, postavljenog 1970. Kada sam prvi put ugledao spomenik, moje asocijacije su išle prije u pravcu nekog nepoznatog morskog bića. Tek kasnije sam pročitao šta Mićićev spomenik zapravo predstavlja.

Pošto je podignut na mjestu koje lokalno stanovništvo zove „Orasi“, Mićić je napravio tri bronzana „oraha“ koji se spajaju, a ispod njih se razaznaje grupice radnika u zagrljaju solidarnosti.

Kada se danas osvrnemo na estetski modernizam socijalističke epohe, vidimo da je umjetnost koja je nastajala u tom sistemu ostala relevantna, nadživjevši ideologiju iz koje je dobijala podsticaje.

Spuštamo se ulicom koje se ne bi postidio ni beogradski Senjak. Drvoredi iza kojih su vile. Mada će pretraga u globalnoj elektronskoj mreži dati odgovor da se ulica zove Majke Jugovića, gazdarica, koja nam je preporučila da tim putem siđemo u centar varoši, nazvala ju je „Zakićeva“. Kruševljani nikako da prihvate preimenovanje najpoznatije gradske ulice, iako je prije petnaest godina Ulica Miloja Zakića, narodnog heroja ubijenog 1942. nestala sa zvaničnih mapa.

Sjetim se da su sportski reporteri, kada bi prenosili utakmice „Napretka“ iz Kruševca znali reći da se javljaju iz „grada ispod Bagdale“. To pokazuje do koje mjere je ovaj toponim srastao sa gradom.

Kuća Simića i kosovski junaci

„Zakićeva“ se kao tobogan spušta u pješačku zonu. Kafići i restorančići, drvored sa bujnim krošnjama i opuštena atmosfera daju varoši nešto od mediteranskog štimunga. Na kraju pješačke ulice se nalazi Simića kuća. Knez Miloš ju je 1833. otkupio od begovske porodice Vrančevića, a onda poklonio kumu Stojanu Simiću.

To je jedno od rijetkih svjedočanstava o turskim vremenima u Aladža Hisaru, kako su Turci zvali Kruševac. Na osnovu lomljenog kamena u donjem dijelu i bondručke konstrukcije te kuće možemo naslutiti orijentalni duh bivše čaršije. Sada su u kući smješteni etnološka muzejska zbirka, informacioni turistički punkt i suvenirnica.

Kada se pored Kuće Simića izbije na centralni kruševački plato sa desne strane, na ulazu u Kosančićevu ulicu nalazi se spomenik Stanislavu Biničkom, čovjeku koji je komponovao Marš na Drinu. On je odavde, sa razlogom mu odaju počast. Pod spomenikom se sjetim da je ovaj marš Ivo Andrić ponio u Stokholm na dodjelu Nobelove nagrade, a da je britanski legendarni sastav „The Shadows“ 1966. napravio svoju verziju ove melodije: March to Drina.

A tu, gdje se široka Vidovdanska ulica razudi, ostavljajući široko pješačko ostrvo, zapravo trg, da bi se kasnije opet spojila u Gazimestansku, nalazi se vjerovatno najpoznatiji spomenik grada – Spomenik kosovskim junacima.

Vajar i akademik Đorđe Jovanović, čovjek koji je zavještao i Vukov spomenik u Beogradu, autor je ovog neoklasicističkog artefakta punog nacionalne simbolike. Na vrhu šestometarskog spomenika barjaktar srpske vojske u Boju na Kosovu, Boško Jugović, sa slomljenim mačem nastavlja borbu i ne pušta barjak. Njega preuzima vila koja ga ovjenčava lovorovim vijencem. Na spomeniku su mjesto našli grbovi kneza Lazara, Nemanjića i kraljevske Srbije, epsko pričešće kneževe vojske, ubistvo sultana Murata i Filip Višnjić koji o svemu tome pjeva. Djevojka koja ka jugu pruža ruke simbolizuje Srbiju i njenu težnju za oslobođenjem svoje sabraće.

Lazarica

Prolazimo pored impozantne zgrade u kojoj je smještena gradska uprava. Isti građevinski rukopis kao u kragujevačkoj zgradi Okružnog načelstva. Podignuta sa istom namjenom 1904. ova kruševačka zgrada simboliše okretanje još uvijek poluorijentalne Kraljevine Srbije evropskim obrascima gradnje. Kao i u kragujevačkom slučaju, zgradu je projektovao Nikola Nestorović. Ova građevina bi priličila i mnogo većim gradovima. Iza nje skrećemo lijevo i spuštamo se ka području gdje se nalazio Lazarev grad. Najprije prođemo kroz park sa spomenikom koji predstavlja knjeginju Milicu. Pitam se zašto su je postavili tako daleko od muža Lazara. Možda da naglase njenu usamljenost poslije njegove pogibije.

Naspram zgrade Narodnog muzeja, zapravo prve zgrade gimnazije iz 1863. na blagom uzvišenju, okružena raskošnim krošnjama, nalazi se Lazareva kneževska zadužbina, crkva Svetog Stefana, mnogo poznatija kao Lazarica.

Lazar ju je najvjerovatnije podigao jednu deceniju prije Boja na Kosovu, jer je odlučio da svoj vladarski dvor utvrdi u Kruševcu. Zato istoričari kažu da se radi o pridvornoj crkvi. Materijali odaju vizantijske uzore – red tesanika pa tri reda crvene opeke. Istoričari umjetnosti smatraju da ova crkva stoji na početku Moravskog stila.

Neko vrijeme sam se divio skladu ove sakralne građevine. Napio sam se vode na dvorišnoj česmi i umio se. Hladna tečnost iz zemljine utrobe djelovala je blagorodno po vrelom danu. Nedjelja je dan za crkvena vjenčanja, oko Lazarice je gužva. Neko vrijeme čekamo u hladu, naslonjeni na zid crkve, da svatovi izađu. Onda shvatimo da jedni izlaze, a drugi ulaze. Tri vjenčanja tog dana. Neka im je sa srećom.

Pomislim da život ipak pobjeđuje. Prema predanju, Lazar i njegovi vitezovi pričestili su se baš u ovoj crkvi prije nego što su pošli u susret Muratovoj vojsci.

Zavirio sam u crkvu krcatu ljudima. Iznutra je mlađa nego spolja.

Pentranje na kulu

Iza crkve se nalazi spomenik posvećen Lazaru Hrebeljanoviću, knezu koji je od svoje smrti na Kosovu pretvoren u mitskog vladara. I crkva i narodna epika nisu se previše brinule o istorijskim nijansama. Hristolikost i mučeništvo Lazarevo upisani su u istorijski identitet Srba.

Beogradski vajar Nebojša Mitrić je autor spomenika koji je podignut 1971. Ta godina se računala kao jubilarna, jer se na osnovu nekih izvora pretpostavlja da je knez Lazar počeo da gradi Kruševac 1371. i to od šarenog rječnog kamena krušca, pa se smatra da je grad po tome i dobio ime.

Interesantno je da je skulptura inspirisana figurama srednjovjekovnih srpskih vladara sa kovanog novca – sjedjeli su sa mačem u krilu. A sam lik je urađen prema ktitorskoj fresci kneza Lazara iz Ravanice.

Iza spomenika čeka me još jedna uspomena iz djetinjstva. Brat Dragan me je prije pola vijeka odveo do jedine sačuvane kule iz Lazarevog utvrđenog grada. Dižon kula je sada uredno označena na staklenoj tabli. U mom djetinjstvu je to bila tek zagonetna ruševina. Brat se nasmijan vješto uspentrao po kamenju sve do vrha – kao da to radi svaki dan. I odozgo me pozvao da uradim isto. Sada mi je žao što se nisam usudio da se upustim u tu vratolomiju. Mogao bih da zapišem da sam jednom svijet gledao sa Lazareve kule.

Vraćamo se glavnom ulicom bulevarskog karaktera. Kruševac je u svojoj arhitekturi i atmosferi mnogo veća varoš od one koja formalno nema ni 70 000 stanovnika.

Toliko istorijskih i mitoloških slojeva na tako malo prostora. U ova dva dana neću stići da posjetim Slobodište, spomenički kompleks na mjestu gdje su njemački okupatori ubili preko hiljadu ljudi. Prvoborac Rasinskog partizanskog odreda Dobrica Ćosić je predložio da se obilježi to mjesto stradanja, a Bogdan Bogdanović je napravio jedan od svojih najpoznatijih memorijalnih kompleksa. Bio sam tamo kao klinac, onog ljeta kojem se u sjećanju stalno vraćam. Dospio sam tada čak i da odem na izlet na planinu Jastrebac, omiljeno izletište Kruševljana, okupao sam se na jezeru. A jedno ljeto prije toga proveo sam u selu Pakašnici kod Kruševca, kod porodičnih prijatelja, družeći se sa vučjakom Džonijem.

Kruševac za hedoniste

Sada nas glad tjera da se bavimo proučavanjem lokalne gastronomske scene. „Čarapanska meana“ zvuči odlično, ali je podalje od centra. U Obilićevoj navratimo u kulinarsku instituciju grada – „Prerovo“. Konobar nam kaže da je za vikend sve rezervisano unaprijed. Sa žaljenjem konstatujemo da u velikoj bašti zaista nema mjesta.

Nešto dalje, u istoj ulici, imamo sreće pa sjednemo u restoran narodskog imena „Kod Krleta“.

Nismo očekivali najbolju škembe-čorbu Srbije, a iznio ju je pred nas Krletov sin. On nam priča da je otac počeo da radi kao privatnik na Željezničkoj stanici, u bifeu istog imena. Otac i majka su se dogovarali oko menija. Otac je navijao za „škembiće u saftu“, a majka se pitala ko će to da jede. Sada, nekoliko decenija poslije te rasprave, ispade da je Krle bio u pravu.

Sve ostale kafanske ambicije moraćemo da odgodimo za drugu priliku. Još neko vrijeme se vrzmamo po gradu. Zadržimo se na piću u lokalu originalnog imena – Republika besne gliste. Prijatna bašta i ljubazni ljudi. Tu nas hvata veče. Već je kasno i penjemo se „Zakićevom“ na Bagdalu. Red je da u snu posložimo doživljene trenutke.

Od Čkalje do Taška

Sjutradan šetamo glavnim gradskim ulicama u potrazi za dobrim mjestom za gustiranje prijepodnevne kafe. Hodajući parkom Kosturnica pored spomenika još jednom čuvenom Kruševljaninu, despotu Stefanu Lazareviću, zapitao sam se koliko ima istine u priči da stanovnike ovog kraja zovu Čarapani zato što su se za srpskih ustanaka u vunenim čarapama kao na mačjim šapama prikradali turskim položajima da bi izvršili prepad.

Dositejevom se vraćamo prema centru. Pažnju nam privlače markantni zvonik i kupola.

Crkva Svetog Đorđa građena je dugo – od 1885. do 1904. Na njoj je čitljiv isti stilski rukopis kao na kragujevačkom Sabornom hramu. Živopisana je u mnogo vedrijim bojama nego neke njene vršnjakinje. I glavna gradska crkva svjedoči o samosvijesti ovdašnjih žitelja.

Potom šetnju nastavljamo Vidovdanskom. U njoj se ne može previdjeti zgrada Narodnog pozorišta. Ono je jedan od temelja gradske kulture. A taj temelj je udario Bora Mihailović.

Skrećemo u Čolak-Antinu i zastajemo pred muralom na kojem se lako prepoznaju Bata Stojković i Kruševljanin Taško Načić, i to u filmu „Ko to tamo peva“. Taško Načić je imao ulogu lovca kojem puška ničim izazvana opaljuje.

Grad je iznjedrio najpopularnijeg srpskog komičara 20. vijeka Miodraga Petrovića Čkalju. Valja zabilježiti i to da je Bata Paskaljević, glumac kojeg pamtim iz Boljeg života i Otpisanih rođen kao Mihajlo Zojić, sin predratnog vlasnika kruševačkog hotela Pariz. I legendarni glumac Đuza Stojiljković, čije sam emisije na Radio Beogradu u prošlom vijeku rado slušao, kruševački je gimnazijalac. Naravno, spisak je mnogo duži. Primjer je i Ljubinka Bobić, upečatljiva Gospođa ministarka Beogradskog narodnog pozorišta između dva svjetska rata. Ali i njena nasljednica Radmila Živković.

Rođeni glumci

Da su ovdašnji ljudi rođeni glumci uvjerili smo se na zelenoj pijaci, na kojoj sve vrvi od života. Aleksa prodaje povrće i pritom zabavlja cijelu pijacu.

Poklanja nam dva paradajza i krastavac, uz bujicu riječi i osmijeh. Kaže da je potomak čovjeka koji drži čuvenu pečenjaru na ćošku.

Nisu svi Kruševljani zaslužili da ih spomenem u zapisu o ovom gradu. Naročito ne onaj koji voli novinarke kada kleče ili onaj koji ne voli beogradsko drveće. Ali ne spomenuti pjesnikinju Radmilu Lazić bio bi grijeh. Ovi dani u Kruševcu bili su puni svjetlosti i krcati svjedočanstvima prošlosti. A Radmila Lazić u pjesmi Jutarnji bluz kaže:

Svakog jutra isto pitanje, ista potreba,

Urasla u mene kao nokat,

Da mi se prošlost kao iznošena suknja

Ne vuče za petama od sabajle,

Da me svetlost ne ranjava

Svojim puščanim cevima

Ostaje mi još samo da se sjetim da je tekst za nezvaničnu himnu ovog grada i ovog kraja napisao Rade Vučković. On je doduše iz Kuršumlije, ali je muziku komponovala harmonikašica Radojka Živković. A ona je iz Kruševca: Odakle si, sele, devojano mlada? Iz Srbije, brale, iz Kruševca grada! Doduše, nije baš u maniru Radmile Lazić, ali to nije ni potrebno za narodnjake.

U ovoj lijepoj i značajnoj varoši nigdje nisam vidio odjevne predmete koji se pominju u pjesmi, pa na odlasku moram da se zapitam gdje se djedoše – jelek, anterija i opanci. Ali jedno je pjesma, drugo etnološki muzej, a treće živi grad.

( Dragoslav Dedović )