Štrpci

"Čovjek koji nije mogao šutjeti” N. Slijepčevića osvojio je Zlatnu palmu za kratki film u Kanu. Iako je film međunarodna koprodukcija, CG nije među zemljama koje su podržale ovaj film. Zašto je to loše, odnosno sramno?

Prije svega nagrada u Kanu govori o umjetničkim razlozima - jer je film prepoznat kao vrijedan i nagrađen na najslavnijem festivalu. Ali, nisu samo tzv. umjetnički razlozi u pitanju. Crna Gora je tada bila dio Miloševićeve države i Miloševićevog rata. Imala je i sramni žig jednog sličnog zločina - govorim o deportacijama, kada su odavde izbjegli nevoljnici vraćani pod kamu Karadžićevih zločinaca.

Ipak, neki pametnjakovići su smatrali da danas, više od trideset godina nakon ovog strašnog zločina, CG treba da se pravi da “nije odavde”, da je ovo jedna priča koja nema veze sa nama.

Ovo bi mogao biti lijep primjer zašto ovakvi događaji traže pamćenje, i zašto je nedavno, povodom genocida u Srebrenici, u rezoluciji UN naglašen momenat sjećanja. Sa takvom kulturom sjećanja, vjerovatno se ne bi moglo desiti da CG ovako padne na ispitu.

Ovdje je kultura zaborava mnogo prisutnija i mnogo cjenjenija. I može mnogo više donijeti čovjeku.

Sjajni tekst Borisa Dežulovića iz 2014. poslužio je kao predložak. Taj tekst je jedan od ubjedljivih dokaza da novinsko pisanje ima smisla čak i danas...

Sjećam se tada, u ondašnjoj Podgorici, čim smo pročitali šturu novinsku vijest o otmici iz voza, svi smo dobro znali što se desilo. I kakav ishod slijedi. Opskuran je to žanr i predvidljiv isuviše.

I naravno da se sjećam tog jednog imena, jedinog koje nije zvučalo kao muslimansko ime. Tomo Buzov. Neki su govorili da je Bugarin, neki da je Hrvat, ali, bilo je jasno da se, na neki način, jasno deklarisao. Ne nacionalno, već - moralno. I to platio glavom.

Crnogorska vlast na žalost, iz ovih ili onih razloga, nije sprečavala ovakve događaje. Ipak, nije teško dokučiti prave razloge - ta CG je bila saglasna sa svim gadostima koje su rađene. Crna Gora jedinstvenog DPS (Bulatović-Đukanović) na tom saglasju je i napravljena.

Ne mogu da odolim da vam ne ispričam još nešto...

Par godina nakon otmice u Štrpcima, išao sam u Beograd da za Monitor ispratim gostovanje Đerđa Konrada. Povratak odmah, poslovnim vozom. U kupeu srijećem dvojicu Podgoričana, jednoga znam, moja generacija (R.P.) a drugi je nešto mlađi (M.N.). U neko doba, pojavio se i relativno mlad sveštenik, od nas stariji ne više od pet-šest godina, visok i mršav, i sjeo u naš kupe.

I krenula je priča, kao u vozu...

Da bi se položio diplomski ispit na Svjetskoj književnosti, morali ste Bibliju poznavati vraški dobro. Tako da je bilo materijala za zanimljivu, pa i netipičnu priču. Pokazivao je ovaj sveštenik i volju i radoznalost za razgovor sa jednim “nekrstom” (rekao sam da nisam kršten), a priča je bila zanimljiva i ostalima. Siguran sam da je taj razgovor bio znatno normalniji nego vrijeme u kojem je vođen.

Negdje oko polovine puta, vladala je prijatna atmosfera u kupeu, naišli smo na stanicu “Štrpci” u kojoj poslovni voz nije stajao. Ipak, pokazao sam prema tabli sa napisom “Štpci”, i rekao svešteniku: “Moram nešto da vas pitam.” Htio sam da mu postavim samo jedno pitanje, i da čujem samo jedan mogući odgovor. I kod mene bi položio ispit. “Da je neko sada, u Štrpcima, zaustavio ovaj voz, i da su ušli neki ljudi da legitimišu i izvode putnike, je li tako da vi ne biste dozvolili da izvedu nekoga od nas?” Bio sam siguran da će naći formu u kojoj će se saglasiti sa onim što sam kazao.

Međutim, sveštenik je rekao: “Nemojte tako, ne znamo mi ko je i koga izvodio...” Nisam mogao vjerovati što čujem. “Mislite li da su žrtve izvele dželate?”, pitao sam.

Tako sam upoznao sadašnjeg cetinjskog mitropolita SPC Joanikija. Savršeno. Eto, jedna rečenica je bila dovoljna...

( Balša Brković )