Otvoreni prema apokalipsi

Nakon što je na jugu pojasa Gaze, Rafi došlo do “tragične greške” u kojoj je ubijeno preko, zasad pišu zvanični podaci, 46 civila, zbog čega će, kaže premijer Izraela, doći do istrage, vojni advokat-majorka, Jifat Tmomer Jerušalmk obraćajući se javnosti, dodala je da se takvi incidenti događaju u ratovima takvog intenziteta i razmjera. Istoga dana, dakle, 27. maja, Zelenski je odbio ponude Kine i Brazila (uz Indiju, oni čine pored Rusije novi svjetski blok), objašnjavajući kako neprijatelj hoće da ih potpuno uništi. I priroda pokazuje svoje drugo, ili, ipak, lice koje pozni kapitalizam stvara (kao Džoker masku ispod koje oslobađa stvarnog, ili Artura Fleka kojeg je napravio sistem, od majke do društva): u Bangladešu evakuisano gotovo 800.000 ljudi pred dolazak jakog ciklona (piše “Euro News”), koji se formira iznad Bengalskog zaliva, saopštilo je Ministarstvo za vanredne situacije.

Ovakvi podaci približavajuće propasti, zastrašujuće činjenice današnjeg svijeta čija je istina nešto što je nepodnošljivo - svaka vijest je na svoj način crna hronika, biti informisan u ovom preobaviještenom svijetu nosi dvostruki rizik: ili postajemo ingorantski nastrojeni (mehanizam odbrane), ili, pak, nestajemo u narastajućoj anksioznosti - zahtijevaju, možda, upravo i baš formiranje svjetskog Ministarstva za vanredne stvari, obzirom na golu činjenicu da je vanrednost stanje modernosti, da se iz nje, naprosto, ne može izaći/iskoračiti, taj presing progresa generiše pozni kapitalizam, nakon zatvaranja svijeta usljed pandemije kovid19, sada smo otvoreni prema apokalipsi, šok je stanje u kojem se svijet nalazi, jedino iskustvo za koje znamo. Tako će Nobelovka Olga Tokarčuk, gostujući u Budvi prošloga ljeta, govoriti u krajnje potresnom, ličnom tonu, kako se kasno noću budi, duboko uznemirena, jer prati ono što nauka govori o promjeni klime, klimatskim zagrijavanjima, o ‘ekopokalipsi’, što je čini ispunjenom strahom, zebnjom, tjeskobom. Ovakva osjećanja, krajnje uznemirujuća, u kojima se miješa briga i anksioznost prouzrokovana razmišljanjem o svršetku svijeta, najdublja su kontrola koja formira naša bića, duboko iznutra, bez ostatka, zahvatajući naše misli, koje ne želimo ali ne možemo da odbacimo, planeta je jedino s čim smo ‘ukorenjeni’, ona je izvor sveg sjećanja, naš početak, ono u međuvremenu što je život sačinjen od par trenutaka, i kraj.

“Republikanski predsednik Predstavničkog doma, Majk Džonson, predložio je da se račun o pomoći od 95 milijardi dolara koji je prvobitno usvojio Senat na dvopartijskom glasanju u februaru, podelio (uključujući 60 milijardi dolara za Ukrajinu, 14 milijardi dolara za Izrael i 5 milijardi dolara za pacifičke saveznike, uključujući Tajvan) u četiri odvojena računa. Svako od njih bi išlo na pojedinačno glasanje.” (Guardian) Finansije se usmjeravaju u nastavak sukoba, u, dakle - zagrijevanje oružja, u trening tehnologije kao super-oružja, novac budi i podiže oružje u pripravnost, iz ovoga podatka nije teško zaključiti da se - politički diskurs koji povlači presudne globalne poteze militarizuje, banke su druga strana bunkera, frontovi se otvaraju i prekrivaju hiljade kilometara zauvijek izgubljene teritorije, na kojima osim sukoba do smrti, stvaraju se tektonski udari, poremećaji, što sve izaziva prirodu da reaguje naknadno, poremećajem klime. Na društvenim mrežama, nedavno je jedan komentar postao viralan, koji ponajbolje objašnjava u kakvoj smo situaciji: “Živim u betonskom bloku gdje nema dreveta! Makar sam spašen od alergija!”

Prisustvujemo narastajućem nepovjerenju u demokratiju, i to upravo u zemljama koje su joj kolijevka, jer taj najbolji od svih najgorih sistema (izbor između dva scenarija od kojih su podjednako oba loša s tom razlikom što je jedan lošiji, nije nikakav izbor i onda ne treba da biramo, naprosto, ljevica ne može više politički pretrajavati na petparačkoj demonizaciji desnice, tim prije što ovdje treba da uvedemo jedan lakanovski preokret: ako desnica zaista potrebuje da bude demonizovana, to ne znači da je ljevica patološki neučinkovita!), biva suočen sa sužavanjem prostora za manevar u kojim bi da se diskurzivno izvuče pred pitanjem: koja je, dakle, cijena demokratije? S tim u vezi, je li ovo jedini način da se demokratija održi/sačuva, od siromaštva trećeg svijeta do eksplozije ratova, od prijetnje uništenja Ukrajine do juga Gaze, Rafe gdje su civili izloženi sigurnoj smrti, do čega dolazi usled rata takvih razmjera i inteziteta koji treba li reći - podrazumijeva, uključuje u sebi, koji implicira “tragične greške”. Od nekad vojno-administrativne kovanice “preventivni rat” do “tragične greške,” to je raspon u kojem se odvija realnost kolateralnih žrtava, tako da, ovi sukobi, ovako predstavljeni, ne mogu isključiti i pojave terorističkih napada, kao što smo, sad već poprilično udaljene 2016. godine čitali o sljedećem, nestvarnom fenomenu: “Decembra mjeseca 2016, smog je toliko suspendovao/obustavio život u kineskim gradovima, pa su oni bogatiji i imućniji, sjedajući u avione, odlazili na selo gdje je stanje vazduha umnogome manje zagađeno.” Paradoks savremene, brze i neorganizovane centralizacije/urbanizacije, možemo olako prepoznati i po sljedećem: dok sve više zadivljavaju i odumiru sela, postaju neprohodna i zarasla u vegetaciji tako da nalikuju scenama iz filmova naučne-fantastike koji nam ilustruju stanje svijeta nakon nas, gradovi su nemogući za život, prenaseljeni administrativni, bankarski i trgovinski centri okolo sebe šire periferije, ili ono što Virilio precizno prepoznaje kao “megaperiferije”, prostori prepušteni sebi, destruktivne deponije, razbacani prostori pored brzih infrastruktura koja povezuju dva centra. Identično je sa tehnologijom, sa njenim `iredentizmom` i imerzijom svijeta kao objekta, tako da, ono što ona ne obuhvata, nad čime nije izvršila apsorpciju, biva istisnuto, ontološki odgurnuto, osuđeno na siromaštvo i život koji nema osnovne, elementarne uslove za to, u potpunosti zaviseći od pomoći razvijenih zemalja, još unutar sebe trpeći nastrašnija nasilja bandi koje se stalno formiraju u različite, međusobom zaraćene frakcije. (Te bande pljačkaju ono što pristiže kao humanitarna pomoć, i s time vrše trgovinu, ucjenjuju porodice i tako mobilišu nove kriminalce, dječake koji se moraju odmetnuti jer je to jedini preostali način da prehrane i izdrže porodice.)

Sve ovo ne dolazi prekonoć, sjetimo se da je Hajdeger već naše doba prepoznao kao ono “najopasnije”, zatim Adorno i Horkhajmer su “dijalektiku prosvetiteljstva” vidjeli kako nestaje u “upravljačkom društvu” (verwaltete Welt), dok je Đorđo Agmben u logoru prepoznao prostor političkog moderniteta koji dostiže svoj vrhunac tokom 20. vijeka. Utoliko biva jasnije da je primarni zadatak društva da razumije tehnologiju kao kontrolu, ono - opasno gdje ne prebiva spasonosno - što nas već drži u logoru na otvorenom, i da je pobunu teško pokrenuti tim prije što - mi sami sebe špijuniramo, sasvim dobrovoljno se izlažući aparatu koji nas formira (formatira) i oblikuje, ne uviđajući, pritom, tako prostu stvar: eko-pokalipsa, ratovi do istrebljenja, glad do smrti od koje se bježi u kriminal i prostituciju, ništa i nikad od svega toga ne dodiruje, nije realnost ultra-neto-teškaša, tih scenarista vještakog strašnog suda.

( Vuk Vuković )