Njemačka kultura sjećanja - više od Holokausta?

Njemačka kultura sjećanja ili odnos Njemačke prema sopstvenoj prošlosti, na međunarodnom nivou decenijama se smatra mjerilom za suočavanje s mračnom prošlošću i za sjećanje na žrtve nacističke vladavine.

Međutim, već neko vrijeme raste pritisak da se u njemačku kulturu sjećanja integriše i njemačka kolonijalna prošlost, kao i istorija migracija.

Kada je vlada Olafa Šolca došla na vlast 2021, koalicionim sporazumom je propisano da bi trebalo reformisati kulturu sjećanja, kako bi uključila kolonijalnu istoriju kao i istoriju ljudi koji su imigrirali u Njemačku. U februaru je kancelarija savezne povjerenice za kulturu Klaudije Rot (Zeleni) objavio nacrt na s predlozima reforme. Naslov: “Okvirni koncept za kulturu sjećanja”. Prema ovom nacrtu, reformisano pamćenje trebalo bi da u budućnosti obuhvati pet područja, a to su istorija nacionalsocijalizma, istorija nepravednog režima Socijalističke partije jedinstva (SED) u doba DDR-a, kolonijalna prošlost, istorija demokratije i useljavanja.

Međutim, kada se za ovaj nacrt pročulo, kritika je bila sve glasnija. Posebno su rukovodstva memorijalnih centara posvećenih Holokaustu kritikovala planove Klaudije Rot.

Trebalo bi da se izbjegne "konkurencija žrtava"

Predstavnici ovih institucija potpisali su pismo u kojem se navodi da će novi okvir pokrenuti "promenu paradigme koja će dovesti do temeljnog slabljenja kulture sjećanja" te da će "odstupiti od dugogodišnjeg konsenzusa da ne smiju da se relativizuju nacionalsocijalistički zločini“.

Za potpisnike pisma, sugestije Klaudije Rot ne pojašnjavaju centralnu važnost "zločina protiv čovječnosti, Šoe" za Njemačku i stoga bi mogle da se "shvate kao istorijsko-revizionističke u smislu trivijalizacije nacističkih zločina". Kritika je bila toliko jaka da je kancelarija vladine povjerenice uklonila tekst nacrta sa svog sajta.

Tahir Dela je glasnogovornik Inicijative crnci u Njemačkoj (ISD), nevladine organizacije koja zastupa interese crnaca u Njemačkoj i koju je Savezna kancelarija za kulturu pozvala da komentariše prve predloge.

Dela je pozdravio uključivanje kolonijalne istorijije u širu kulturu sjećanja, ali je istakao da se ne radi o "takmičenju žrtava". Njegova inicijativa želi da bude dio razmjene između memorijalnih centara Holokaustu, spomenika za Sinte i Rome i ustanova koje podsećaju na nepravdu istočnonjemačkog režima, kako bi se jasno pokazalo "da bi moralo i trebalo da se istorijska iskustva, priče o progonu, i pojedine istorijske epohe posmatraju kao isprepletene priče".

„Radi se o tome da govorimo o kolonijalnom kontinuitetu koji se proteže izvan kolonijalnog razdoblja u nacističku eru, da su postojale preteče, da tako kažem, prije nego što je Njemačka uopšte zvanično postala kolonijalna sila, da je Njemačka bila umešana u kolonijalne zločine i porobljavanje", kaže Dela za DW.

Dela vidi trenutne izazove klimatskih promjena, migracija, raseljavanja, stalnih ekonomskih nejednakosti i rasizma, uključujući netrpeljivost protiv crnaca, kao dirketne posljedice evropskog kolonijalnog razdoblja. "Bojim se da je ova reakcija djelimično posljedica činjenice da moramo 'obraditi' istoriju koja nije posebno pozitivna za njemačku istoriografiju i za njemačku sliku o sebi. Mnogo građana teško razume te aspekte njemačke istorije", dodaje Dela.

Kultura sjećanja u globalizovanom svijetu

Sebastijan Konrad, profesor globalne i postkolonijalne istorije na Slobodnom univerzitetu u Berlinu, takođe ne vidi nikakvu trivijalizaciju nacističke ere u predlozima Savezne kancelarije za kulturu.

"Ne dijelim premisu kritike koja ide u smjeru zaključka da čim se sjetimo nečeg drugog, to relativizijemo ", rekao je za DW. Za Konrada, rasprava o kulturi sjećanja odražava šira društvena pitanja; posebno pitanje migracija u Njemačku od 2015. Po njegovom mišljenju, o tome mora da se razgovara i na nivou politike sjećanja, jer se to kako se sjećamo prošlosti mijenja sa stalnim promjenama u njemačkom društvu.

"Svake godine novi Njemci dolaze, novi Njemci se rađaju, novi Njemci dolaze u zemlju, tako da jednostavno ne bi bilo realno da se misli kako je sjećanje nešto stabilno i fiksno oko čega je sve dogovoreno i oko čega postoji konsenzus koji ostaje", kaže on.

"Globalizovani svijet u kojem živimo ima dužu istoriju, a ta je istorija ona u kojoj je kolonijalizam odigrao presudnu ulogu", dodaje Konrad. "Dakle, ako hoćemo da razumijemo kako smo došli do naše globalizovane sadašnjosti, takođe moramo da razumijemo istoriju imperijalizma, imperija i kolonijalizma."

Prošlost koja je još uvijek prisutna

Hening Melber, njemačko-namibijski politikolog, antikolonijalni aktivista i autor knjige o nasleđu njemačke kolonijalne vladavine koja će uskoro biti objavljena, opisuje reakciju na predloge povjerenice za kulturu kao "žalosnu".

"Čini se da je to skoro refleksna reakcija, jer se strahuje da bi dodavanje još dva stuba uz spomen na Holokaust i DDR režim oduzelo pažnju i možda finansiranje njihovih aktivnosti", rekao je on za DW.

Holokaust se često opisuje kao "civilizacijski prekid". Ali postkolonijalna kritika tvrdi da su evropske kolonijalne sile, čak i prije Holokausta, u ime civilizacije uspostavile rasističku i nasilnu vladavinu, koja je uključivala i genocid. Nasilna kolonijalna istorija Njemačke uključuje genocid nad narodima Herero i Nama (1904.-1908) u današnjoj Namibiji.

"Svi oni koji zahtijevaju primjereno suočavanje s kolonijalnim zločinima nikada nisu dovodili u pitanje to da je Holokaust kulminirao jedinstvenim oblikom planiranog, sistematskog, industrijskog masovnog istrebljenja određene grupe, odnosno pojedinih grupa", kaže Melber.

Dok Njemačku često hvale zbog kulture sjećanja u vezi sa Holokaustom, kada je u pitanju nasilna istorija Njemačkog Carstva u kolonijama ona je, prema Melberu, "potpuno podbacila". Djelimično i zato, kako kaže, što su bivše kolonijalne sile još uvijek korisnici sistema koji se temelji na eksploatisanju, podjarmljivanju i ugnjetavanju.

“Ako smo voljni da priznamo istoriju i njene posljedice za nas kao korisnike i za one koji su je iskusili, pojavljuje se ogroman moralni problem,” kaže Melber. "Kako se stvarno možemo baviti tom prošlošću u sadašnjosti, jer ona nije prošlost, to je sadašnjost. U osnovi, to znači: Koliko toga smo spremni da se odreknemo?"

( Deutsche Welle )