Zašto se realisti protive ratu u Gazi

Na prvi pogled pomislili biste da spoljnopolitičke realiste ni na koji način ne zanima što Izrael ratuje u Gazi. Da, to jeste humanitarna katastrofa i mogući genocid, ali da li je brutalno ponašanje rijetka pojava u međunarodnoj politici? Zar nijesu realisti prvi koji ističu da se u svijetu bez centralne vlasti, vlade neće ustručavati od određenih postupaka ukoliko misle da će od toga imati koristi i da ih niko neće zaustaviti. Sjetite se kako su Sjedinjene Države reagovale nakon Perl Harbura ili poslije 11. septembra, kako se Rusija ponaša u Ukrajini, ili kako se suprotstavljene strane ponašaju u Sudanu i shvatićete o čemu pričam.

Ipak, istaknuti spoljnopolitički realisti - uključujući Časa Frimana, Džona Meršajmera i moju malenkost - izuzetno su kritični prema ponašanju Izraela u Gazi i prema podršci koju dobija od Bajdenove administracije. Nije li čudno što sljedbenici tvrdog bezosjećajnog pristupa svjetskoj politici odjednom pričaju o moralu? Nije.

Ta zabuna djelimično proizilazi iz čestog pogrešnog razumijevanja realizma; prvenstveno shvatanja da njegovi zagovornici smatraju da etičke dileme treba da imaju malu ili nikakvu ulogu u spoljnoj politici. To je smiješno, što postaje jasno na prvo čitanje nekog kanona realpolitike.

Hans J. Morgentau je napisao cijelu knjigu istražujući tenzije između političke efikasnosti i moralnih principa, i naglasio je da “moralna pitanja (politike) podižu svoj glas i traže odgovore”. E. H. Kar nije bio pravi realista, ali je napisao jedno klasično djelo realizma i jasno stavio do znanja da se moralna razmatranja ne mogu isključiti iz političkog života. Bukvalno sva djela Keneta Volca o međunarodnoj politici fokusiraju se na problem mira i uslove ili politike koje ga osnažuju ili podrivaju, a uporno je kritikovao tendenciju moćnih država da počine zlo u težnji da ostvare idealističke ciljeve. A istaknuti realisti poput Džordža Kenana, Voltera Lipmana, Morgentaua, Volca, i njihovi intelektualni potomci protivili su se mnogim postupcima Amerike, kako iz stratrateških razloga tako i na moralnoj osnovi.

Kao i sva ljudska bića, i mi koji smatramo da je realizam koristan način razmišljanja o svjetskoj politici takođe imamo moralna načela i željeli bismo da živimo u svijetu u kojem se ti principi dosljednije poštuju. Istina je da realisti vode računa o moralnoj dimenziji međunarodne politike upravo zbog toga što priznaju koliko je lako državama i drugim političkim grupama da postupe nemoralno. Realiste ne iznenađuje ono što se događa u Gazi - kao što sam već istakao, mnoštvo drugih država je počinilo užasne stvari u trenucima kada su vjerovali da su ugroženi njihovi interesi - ali to ne znači da realisti odobravaju ono što rade Izrael i SAD.

Kritike realista prema ratu u Gazi djelimično proizilaze iz njihove posvećenosti granicama vojne moći i važnosti nacionalizma. Oni su akutno svjesni poteškoća sa kojima se strani osvajači obično suočavaju kada pokušavaju da dominiraju ili unište drugi narod oružanom silom, zbog čega su zaključili da je pokušaj Izraela da uništi Hamas bombardovanjem i invazijom na Gazu osuđen na propast. Sve je jasnije da će Hamas preživjeti izraelski napad, a čak i ako ne preživi, nove organizacije otpora će nastati dokgod Palestinci budu okupirani, dokgod im budu uskraćena osnovna politička prava i postepeno im bude oduzimana teritorija.

Jednako je važna i činjenica da se realisti protive postupcima Izraela (i saučesništvu SAD) jer ta kombinacija podriva globalnu poziciju Amerike. Rat u Gazi je jasno pokazao da je američka posvećenost “poretku zasnovanom na pravilima” besmislena; iskreno je teško vjerovati da američki zvaničnici mogu izgovoriti tu frazu ozbiljnog izraza lica.

Nedavna rezolucija u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija kojom se pružaju nova “prava i privilegije” Palestini - koja je usvojena sa 143 glasa za i 9 protiv dok je 25 bilo uzdržano - pokazala je rastuću izolaciju Amerike kao i uporni američki veto na rezolucije Savjeta bezbjednosti UN koje pozivaju na prekid vatre. Glavni tužilac Međunarodnog krivičnog suda zahtijeva izdavanje naloga za hapšenje izraelskog premijera Benjamina Netanjahua i ministra odbrane Joava Galanta zbog ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (zajedno sa liderima Hamasa Jahjom Sinvarom, Ismailom Hanijom i Mohamedom Diab Ibrahim al-Masrijem). Vašington će nesumnjivo to odbaciti, i dodatno pokazati koliko je neusklađen sa većim dijelom svijeta.

Vrijeme koje su američki lideri posvetili konfliktu između otprilike 15 miliona ljudi u Izraelu i Palestini je vrijeme koje su mogli potrošiti u posjeti drugim ključnim saveznicima, osmišljavajući bolje politike u Ukrajini, razvijajući efikasne ekonomske strategije za Aziju, usmjeravajući globalnu podršku kako bi se pozabavili klimatskim promjenama ili na niz drugih daleko važnijih tema

Istraživanja takođe sugerišu da je popularnost SAD naglo opala na Bliskom istoku i blago u Evropi, dok je podrška Kini, Rusiji i Iranu porasla. Manje od mjesec dana nakon početka rata, u izvještaju proizraelskog Instituta za politiku Bliskog istoka u Vašingtonu upozorava se: “Amerika gubi u poređenju sa svojim protivnicima zbog rata u Gazi. Procenat Arapa koji vjeruju da Amerika ima pozitivnu ulogu u ratu iznosi samo 7 procenata, sa ciframa od svega 2 odsto u zemljama poput Jordana. Nasuprot tome, procenat Arapa koji kažu da Kina ima pozitivnu ulogu u sukobu uključuje 46 procenata u Egiptu, 34 procenata u Iraku i 27 procenata u Jordanu. Štaviše, čini se da Iran ima velike koristi od ovog rata. Prosječni procenat onih koji kažu da je Iran imao pozitivan uticaj u ratu je 40 procenata, u poređenju sa 21 procenat onih koji kažu da je imao negativan uticaj. U zemljama poput Egipta i Sirije, procenat onih koji kažu da Iran ima pozitivan uticaj u Gazi je još veći, i dostiže čak 50 procenata i 52 procenta”.

Takođe, rat nije jeftin. Američki Kongres je odobrio milijarde i milijarde dolara dodatne pomoći kako bi pomogao Izraelu da uništi Gazu, zajedno sa 320 miliona dolara za plutajući pristan koji su Sjedinjene Države morale da izgrade jer “saveznik” kojeg podržavamo nije dozvolio humanitarnim agencijama da pošalju kamione sa humanitarnom pomoći. Američke vojne snage su potrošile skupe rakete i bombe protiv Huta u Jemenu, koji su počeli da terorišu brodove u i oko Crvenog mora u znak protesta protiv onoga što Izrael radi. Znam da ovi iznosi nijesu toliko veliki za zemlju sa ekonomijom od 25 biliona dolara, ali bilo bi lijepo potrošiti ove pare da se pomogne Amerikancima umjesto što se pomaže u ubijanju Palestinaca u Gazi. Sljedeći put kada budući budžetski “jastrebovi” u Kongresu kažu da moraju da smanje neke domaće programe, podsjetite ih koliko su bili spremni da plate za rat Izraela.

Rat takođe odnosi ogromne količine vremena, energije i pažnje najviših zvaničnika. Državni sekretar Entoni Blinken i direktor CIA Vilijam Berns u više navrata su putovali u region i potrošili bezbroj sati hvatajući se u koštac sa ovim temama. Isto važi i za druge visoke zvaničnike, uključujući i predsjednika Džoa Bajdena. Vrijeme koje su američki lideri posvetili konfliktu između otprilike 15 miliona ljudi u Izraelu i Palestini je vrijeme koje su mogli potrošiti u posjeti drugim ključnim saveznicima, osmišljavajući bolje politike u Ukrajini, razvijajući efikasne ekonomske strategije za Aziju, usmjeravajući globalnu podršku kako bi se pozabavili klimatskim promjenama ili na niz drugih daleko važnijih tema.

Sljedeći put kada budući budžetski "jastrebovi" u Kongresu kažu da moraju da smanje neke domaće programe, podsjetite ih koliko su bili spremni da plate za rat Izraela

Veliki pobjednici u ovoj priči su naravno Rusija i Kina. Za mnoge ljude širom svijeta - a naročito za veći dio globalnog juga - pokolj u Gazi daje vjerodostojnost tvrdnjama ruskog predsjednika Vladimira Putina i kineskog lidera Sija Đinpinga da globalno američko “vođstvo” sije konflikte i patnju i da bi svijetu bilo bolje u multipolarnom poretku gdje je moć raspodijeljena ravnopravnije. Možda se ne slažete sa tim argumentom, ali milioni ljudi se slažu, a naša aktuelna politika mu daje kredibilitet. U međuvremenu kineski lideri ne gube vrijeme u posjetama Izraelu i ne pružaju šansu Netanjahuu da ih javno ponizi; oni imaju pune ruka posla gradeći ekonomske veze i učvršćujući partnerstvo “bez granica” sa Rusijom. Sigurno da svakog dana zahvaljuju za skupu distrakciju koju rat u Gazi predstavlja za Sjedinjene Države.

I na kraju, realisti prigovaraju na ono što Izrael radi jer to ne donosi apsolutno nikakve strateške koristi Sjedinjenim Državama. Mada se njegova vrijednost ponekad preuveličava, za vrijeme Hladnog rata moglo se tvrditi da je Izrael koristan balans protiv sovjetskog uticaja na Bliskom istoku. Međutim Hladni rat se završio prije više od 30 godina, a bezuslovna podrška Izraelu danas ne čini Amerikance bezbjednijim. Pojedini branitelji Izraela sada tvrde da je to moćna protivteža Iranu i vrijedan partner protiv terorizma; ali oni ne pominju da je naš odnos sa Izraelom jedan od razloga zašto Sjedinjene Države imaju loš odnos sa Iranom i jedan od razloga zašto su teroristi poput Al Kaide odlučili da napadnu SAD.

Jasna činjenica je da bombardovanje Gaze dok od nje ne ostane ništa neće učiniti Amerikance bezbjednijim ili prosperitetnijim i u potpunoj je suprotnosti sa vrijednostima koje Amerikanci vole da propagiraju. Čak bi moglo učiniti Sjedinjene Države manje sigurnim, ukoliko inspiriše novu generaciju antiameričkih terorista poput pokojnog Osame bin Ladena. Niti će ta politika učiniti Izrael bezbjednijim, to može učiniti samo političko rješenje konflikta.

I zbog toga realisti poput mene odmahuju glavom zbog onoga što čine SAD i Izrael danas. U rijetkim i predivnim prilikama, države mogu sprovoditi politiku koja istovremeno zastupa njihove strateške interese i moralne vrijednosti. U drugim slučajevima, oni moraju da biraju između to dvoje i izbor je težak (naročito kada je u korist drugog). Međutim, u ovom slučaju, SAD aktivno podrivaju svoje strateške interese i podržavaju masovno ubistvo nevinog naroda, uglavnom zato što su američki lideri zarobljeni u zastarjelom viđenju tog konflikta i previše pokorni jednoj moćnoj interesnoj grupi. Za svakog dobrog realistu, činiti loše bez dobre svrhe je najgori grijeh od svih.

Autor je kolumnista časopisa Forin polisi

Prevod: N.B.

( Stiven M. Volt )