Irena Rašović: Slikarstvo pruža veću slobodu

Više od dvije decenije novinarka Javnog servisa Irena Rašović gaji ljubav prema slikarstvu. Počelo je kao bijeg od stresa, a dalo joj je nevjerovatnu slobodu, pa je to i razlog što se posljednjih godina aktivnije posvetila istom. Svoje radove predstavila je u petak veče podgoričkoj publici na izložbi “Snoviđenje” koja je otvorena u galeriji hotela CUE.

Osim slika na platnu na kojima se, pored nadrealnog i apstraktnog, miješaju i elementi realnog, Irena radi i murale, a sve u želji da umjetnost postane dio našeg življenja. Za nju su detalji srž umjetnosti, a svojim slikama trudi se da podstiče lijepe emocije. Zato su njeni radovi puni boja kojima širi optimizam. Dok stvara kombinuje razne tehnike i njima odražava trenutno stanje i emocije, a o svemu tome Rašović priča za “Vijesti”...

Koji je bio prelomni momenat da svoj slikarski talenat napokon pokažete široj javnosti?

Slikam intenzivno posljednjih nekoliko godina, to je postao dio mog života i izražavanja, tako da je logičan slijed događaja bio da to podijelim s drugima. Više je momenata koji bi se mogli nazvati “ključnim”, ali smatram da su to sastavni elementi jednog umjetničkog sazrijevanja. Važno je da umjetnost nađe svoj put, kako ka umjetniku, tako i ka publici. I to, “licem u lice” i “srcem u srce”, kao što je rekao moj kolega Vanja Kovačević na otvaranju izložbe.

Nedavno je otvorena Vaša prva samostalna izložba nazvana “Snoviđenje”. Koliko je bilo teško da sve ono o čemu budni sanjate prenesete kroz svoje radove?

U tome je ljepota umjetnosti, da sanja, mašta, mijenja, dodaje… Nekad je teško uhvatiti suštinu vizija, nekad se tokom stvaranja one mijenjaju, ali to je ono što umjetnost čini posebnom… Transformacije ideja na putu do slike pomažu da se proniknu i spoznaju unutrašnji svjetovi, a to djelo i čini živim i dinamičnim. Zanimljivo je da baš ti detalji čine srž umjetničkog putovanja i glavni su most ka posmatraču, most između ljudskih duša.

Kroz svoje slike preplićete riječi i boje i stvarate potpuno nove svjetove. Jesu li ti novi svjetovi nekad bijeg od svakodnevnih obaveza i stresa koji nosi novinarski posao?

Nisam sigurna da li je sve počelo kao svojevrsni “bijeg” ili je prosto moralo da se desi. Često razmišljam o tome. Na momenat mi se učini da je moje slikanje moje “ostrvo” i da se tu sklanjam kao u svoju “sigurnu luku”, a onda opet shvatam da slikanje postoji nezavisno od svega. Da je uvijek postojalo, da je čekalo i tražilo svoj put. Upečatljiva je knjiga Andreja Makina “Muzika mog života” koja priča o mladiću koji bježeći od rata i smrti, bježi od sebe i svog imena. Ali ono od čega ne može da se sakrije jeste - muzika, ona nalazi njega. Tako i umjetnost, uvijek nađe svoj put, postoji zato što mora da postoji, u ovim našim malim prolaznim životima.

Nadrealno i apstraktno miješate sa elementima realnog. S obzirom na to da se nekad ove stvari i u stvarnom životu miješaju, kako u radovima uspostavljate njihovu ravnotežu i je li taj proces lakši u odnosu na stvarni život?

Posebna karakteristika umjetnosti je što nijedno pravilo ne mora da važi. Tako ni ta ravnoteža nije neophodna. Umjetnost dopušta slobodu izraza i baš ta sloboda je čini posebnom. Nastojim da istražujem, da pomjeram svoje zanatske mogućnosti, da kombinujem što više i tehnika i ideja, pa tako i apstraktno i nadrealno, sa realnim. Važno mi je da slike iskreno odražavaju moje stanje i unutrašnje vizije, u datom momentu, da snove prenesem na platno. Ostalo nije važno. Niti fizika, niti matematika, samo - suština i estetika.

Umjetnici kroz svoja djela prenose i određene emocije koje su ih obuzimale dok su stvarale neko djelo. Koliko su se radovi dok ste ih stvarali mijenjali upravo zato što su se i emocije tokom slikanja mijenjale? Da li emocije izražavate isključivo kroz boje ili postoje i druge tehnike?

Volim sam proces stvaranja. Kreće od suočavanja sa praznim platnom, straha kako da se zamisao prenese, a onda kako slika odmiče nastaje čitav vrtlog i ideja i emocija. Taj dio najviše volim, jer je to taj prostor slobode gdje zapravo nastaje slika i gdje se osjećaji oslobađaju i transformišu u vizuelni doživljaj. U svojim slikama insistiram na svjetlu, na živim bojama i optimizmu. Ne dozvoljavam da sjenke i negativni nemiri prevladaju. Želim da slika ima snagu, ali i da širi lijepe emocije. Na mojim platnima voda je sveprisutna, ali ona ne potapa, nego budi život i simboliše snove. Vrtlozi takođe.

Kako gledate na umjetnost u današnjem društvu, koliko ona može doprinijeti boljem razumijevanju svijeta?

Umjetnost je važna, prije svega, za razumijevanje sebe, a onda i odnosa u društvu oko nas. Bez harmonije unutar pojedinca, ne može biti šire harmonije. U današnje vrijeme brzog življenja, neuspjelih komunikacija, promašenih ciljeva i sistema vrijednosti, umjetnost je važnija nego ikad. Potrebna je da zaustavi i zamisli, da postavi pitanje. Zato mi je žao što se dobre knjige sve manje čitaju, što se sluša loša muzika, što dozvoljavamo da nam umjetnost preuzme pseudokultura.

Umjetnost je ujedno tu da opominje, krtikuje... Čini mi se da je u muzici ili pozorištu, filmu ovaj proces lakši zbog riječi. Šta je sa likovnim radovima, da li i koliko kroz njih možemo kritikovati aktuelna dešavanja?

Mislim da se i kroz vizuelnu umjetnost može jako uspješno ukazati na anomalije društva, poslati ciljana poruka, i to mnogo efektnije nego kroz druge vidove umjetnosti. Posebno kroz neke formate kao što su karikature ili grafiti i murali. Tada poruka u samo jednom pogledu nalazi put do cilja. Može da bude, i najčešće jeste, društveno angažovana i ima značajnu ulogu u odnosu između politike, društva i umjetnosti. Ipak, kroz moje slike ne želim da šaljem društveno-aktuelne poruke, niti da ukazujem na taj sloj stvarnosti, jer smatram da smo time i previše pritisnuti. S, druge strane, to činim kroz moj primarni posao, a to je novinarstvo.

Zahvaljujući novinarstvu naučili ste da jednu temu morate sagledati iz više uglova, čuti sve strane, nekad otvoriti sagovornika i iz njega izvući ono što nije planirao da Vam ispriča. Koliko Vam to iskustvo pomaže da temeljnije pristupate svom radu kad je umjetnost u pitanju, i držite li se, kao u novinarstvu, teme koju ste sebi zadali ili je upravo slikarstvo to koje vam daje prostora da lutate iz teme u temu?

I u novinarstvu i u slikarstvu volim slobodu, dinamiku koju nose i mogućnost istraživanja do krajnjih granica. Novinarstvo me je naučilo da je važno sagledati što više različitih perspektiva, razumjeti kontekst i različite tačke gledišta, kako bi se priča ispričala objektivno i sveobuhvatno. To mi pomaže da u slikarstvu dobro uvežem različite aspekte motiva sa emocijama i da kreiram slojevitije i dublje radove. Ipak, sve što mora u novinarstvu, u slikarsvu ne mora. Slikarstvo pruža veću slobodu. Dok je u novinarstvu važno držati se činjenica i teme, slikarstvo dozvoljava kreativnost bez ograničenja, može se lutati kroz ideje, emocije i tehnike, što nastojim da iskoristim. Takođe, u novinarstvu se “nema vremena”, mora se biti tačan, brz i aktuelan. U slikarstvu nema žurbe. Ono je tu i strpljivo čeka. Tako me je čekalo više od dvije decenije.

Murali približavaju umjetnost građanima

Pored radova na platnu stvarate i murale. Ova kultura kod nas tek posljednjih godina dobija prefiks umjetnosti, dugo vremena smo je doživljavali kao vandalizam. Koji motivi preovlađuju kad slikate murale i imate li za njih skice ili direktno nastaju?

Srećna sam što murali kao vid umjetnosti polako dobijaju prostor kod nas. Iako se mnogo kasni u odnosu na razvijenije sredine, voljela bih da preuzmu primat u odnosu na izraze vandalizma i grafite pune mržnje kojima smo preplavljeni. Tim prije što murali kao posebno sredstvo komunikacije sa širom javnošću, približavaju umjetnost građanima i ljude čine svjesnijim njenog prisustva. Oni su fantastičan ukras, mogu biti turistička atrakcija koja, zavisno od veličine i motiva, privlači turiste. O porukama koje šalju, da i ne govorim. Tako sam nedavno, kao dio tima NVO Mozaik, učestvovala u izradi murala Fride kalo i Džudit Hjuman, koja sada krasi jednu veliku fasadu u centru Nikšića. Iako je mural nastao s ciljem osnaživanja žena s invaliditetom, on je privukao pažnju i kao način promocije urbane umjetnosti, a kao svojevrsni ukras grada već privlači brojne posjetioce.

( Marija Vasić )