Škotski krst Svetog Andrije

U osnovnoj školi socijalističke Jugoslavije, susretali smo se sa riječima čije značenje niko nije tumačio, a nije ih se moglo izbjeći u planiranom školskom štivu. Tako smo npr. za saobraćajni znak nalik ćiriličnom slovu “X” čuli da se zove “Andrejin krst”, i da služi za pojačani oprez učesnika u saobraćaju, koji se približavaju željezničkoj pruzi. Kako je u mom razredu bila jedna Andrea, pomislio sam: kakvu privilegiju ima djevojčica po kojoj se zove saobraćajni znak! Proći će puno vremena da shvatim kako svaka ličnost nosi svoj sopstveni krst, uz koga, mirne duše može da se stavi i lično ime. Ali mi je trebala teološka škola, kako bih saznao, zašto ova forma krsta nosi ime moje školske drugarice? Odnosno, kako bih njeno ime, i imena tolikih Anderja, Andrija i Andrijana, povezao sa Svetim apostolom Andrijom, koji je svoj misionarski život skončao, razapet na krstu baš takvog oblika.

U zemljama Zapada, čijim standardima težimo, osnovci ta znanja dobijaju u svojim školama, na vjeronauci.

Slično je bilo i sa “jutrenjem” iz naslova pripovjetke Laze Lazarevića. Iako potičem iz tradicionalne hrišćanske porodice, sam pojam “jutrenja” mi je, u tom djetinjem uzrastu, bio nepoznat, i više mi je ličio na odlazak u lov i ribolov, nego na nedjeljno bogosluženje koje prethodi Svetoj liturgiji. Nastavnici u osnovnoj školi su olako pretrčavali preko tog detalja koji se “kazuje sam” tek na samom kraju radnje, i koji nam se, u interpretaciji fabule prezentovao kao manje bitan, gotovo epizodni.

U zemljama Zapada, čijim standardima težimo i o čijim dobrim običajima brujimo, školarci ne samo da znaju šta je jutrenje, nego njemu, po slobodnom izboru, mogu i da prisustvuju. Negdje u sklopu nastave vjeronauke, a negdje u sklopu kućnog reda raznih “katoličkih”, “anglikanskih” i sličnih škola, koja imaju pravo javnosti, i koje mogu, ako (roditelji) hoće, pohađati djeca svih građana neke zapadnoevropske zemlje, bez obzira na njihovu rasu, jezik ili naciju. I mnogi, brojni, to tamo čine.

I tako dalje… Kao Titov pionir, imao sam čitav niz prespajanja u glavi, pa mi se Šantićevo “Pretprazničko veče”, uprkos jasnom pominjanju kandila, ikona i Božića, preplitalo sa zasjedanjem AVNOJ-a, i ostalim događajima koji sa ikonama nijesu imali veze, ali koji su nam ličili na praznike jer zbog njih – za razliku od Božića tada – nijesmo išli u školu. Najljepši stihovi na mom maternjem jeziku, poput onog “puta Bogočovjeka” i “tamo, do Golgote”, od istog Šantića, do Njegoševe slave koja je nadvisila “Vitlejem”, “Atonsku goru” i “sveto Kijevo”, nijesu, i do danas nemaju, primjereno objašnjenje u školskim programima. Ti programi predviđaju čitanje i recitovanje istih, ali ne i njihovo krajnje objašnjenje. Da ne govorim o tolikim biblijskim motivima koji su prisutni u većini velikih svjetski poznatih djela iz književnosti, muzičke i likovne umjetnosti. Mi ovdje nijesmo, ni do danas nemamo, planski i programski predviđeno pojašnjenje i približavanje dječijim glavama, onih tema koje su inspirisale sva ta djela. Djela kojih su prepuni njihovi udžbenici.

Naravno, u zemljama Zapada, čijim standardima težimo, sve je to drugačije.

Ali, vratimo se Svetom apostolu Andriji (bliža mi je ova narodna od starijih i izvornijih, grčkih i staroslovenskih, varijanti njegovog imena). Pomenuti oblik krsta koji nosi njegovo ime, mogao bi se vizuelno prepoznati u mnogim državnim zastavama svijeta. Ipak, koliko je meni poznato, samo je zastava Škotske namjenski koncipirana tako da ukazuje na Svetog Andriju zaštitnika ove zemlje. Kao takva, poslužila je za osnov “crtanja” i zastave Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske (koja je u sebe pored škotskog, ucrtala i engleski i sjeverno-irski barjak). A da to nije samo stilizovano podsjećanje na poznatog sveca u tradicionalno hrišćanskoj zemlji, govori i prizor iz britanskog parlamenta, gdje u jednom od holova stoje mozaici sa likovima četiri hrišćanska sveca, zaštitnika četiri države konstituenta Ujedinjenog Kraljevstva: Sveti Đorđe zaštitnik Engleske; Sveti Patrik zaštitnik (Sjeverne) Irske; Sveti David Velški i Sveti Andrija – zaštitnik Škotske. I sve to naravno, u sekularnom zdanju u kom rade i život provode svi političari ove zemlje, a među mnogima ateisti, agnostici, hindusi, muslimani. Konačno, sve to u zemlji, čiji je trenutni premijer etnički Indijac Riši Sunak.

Dakle, po pravilima zemlje čije standarde treba da dosegnemo, zemlje sekularne, multinacionalne i građanske, hrišćanski svetitelji i apostoli posvuda, u školama i u parlamentu – i to ne smeta nikome. Ovdje se jednodimenzionalna i jednopartijska svijest sprdala sa slikovitim iskazima premijera Zdravka Krivokapića, da su mu ministri nalik “apostolima”. Iako je, i u jednom i u drugom slučaju, riječ o dvije države koje su u gotovo jednakom istorijskom trajanju obilježene hrišćanskom tradicijom, i koje su simbole te tradicije zadržale na svojim državnim obilježjima. Samo, na Zapadu djecu uče odmalena šta znači njihova tradicija, a mi ovdje tek treba djeci da objasnimo šta npr. predstavlja lav na našem grbu i na kog hrišćanskog svetitelja ukazuje. Ali to je valjda razlika između tradicije Ostrva i tradicije “golog otoka”.

Pomenuta Škotska, u odnosu na nas ovdje u Crnoj Gori, ima veće čudo od čudovišta iz Loh Nesa. Ima, naime, referendum o nezavisnosti koji se zbio prije tačno deset godina, i gdje je omjer “za” i “protiv” izlaska iz UK, bio sličan onim rezultatima referenduma u Crnoj Gori. 55,3% protiv nezavisnosti, a 44,7 % za nezavisnost. Pitaćete, pa kakvo je to čudo? Pa takvo što uprkos tijesnoj razlici o ovako vrlo važnom pitanju niko nikome tamo “oči ne vadi”, niti ikome pada na pamet da ljude koji su bili protiv nezavisnosti Škotske proglasi neprijateljima države ili izdajnicima. Građani Škotske žive u mnogo većoj međusobnoj ljubavi i jedinstvu poslije toga referenduma nego mi ovdje, iako je, odavde gledano, razloga za nezavisnost bilo neuporedivo više tamo nego ovdje, s obzirom na razliku između Škota i ostatka kraljevstva (jezičku, kulturnu, duhovnu, etničku) i brojne krvave ratove do istrebljenja, između Škota i Engleza. Dakle, kad se porede Škotska i Crna Gora: puno veće kulturne i etničke razlike u odnosu na spolja – tamo nego ovdje; slične političke razlike iznutra – tamo i ovdje; slično isticanje ponosa, tradicije, državnog trajanja, te visokih brda i morala – i tamo i ovdje; a puno manje tenzija u ovoj sjevernoj britanskoj zemlji, nego kod nas na Mediteranu. Zašto?

Donedavno, nije bilo tako. I pored svih velikih istorijskih potresa i dioba, nikada se, U Crnoj Gori, nije ovoliko forsirao jezik podijeljenosti. Pa šta se to onda, koliko juče, desilo? Svi akteri društvenog i političkog života Crne Gore, u posljednjih pola vijeka, manje- više su isti, i po imenima i po učenjima i programima koje zastupaju i po svojoj retorici. Ništa se, u iskazu i ponašanju, nije toliko promijenilo da bi pravdalo priču o uzroku “najvećih podjela do sada” među crnogorskim građanima. Niti je Crkva, cijelo to vrijeme, mijenjala svoje ime i strukturu, niti je mijenjala svoje učenje; niti je svojevremeno referendumsko grupisanje i argumentacija dvije opcije tada prouzrokovala animozitet među grupama građana, kakvim neko hoće da ga prikaže danas. Jedina jasna i nedvosmislena promjena, najprije u obliku najave i slutnje, a od prije četiri godine i u konkretnom činu, jeste – promjena ključnih ljudi na vlasti. A samim tim i promjena u držanju brojnih društvenih monopola. Za taj fenomen naša zemlja ne zna u milenijumu svog istorijskog trajanja, a da ga nijesu pratile ratne nesreće i muke. Prvi put se to desilo mirno i demokratski. Međutim, Zlo ne miruje. Zla avet podjela i mržnje kao da u sadašnjoj (dobrim dijelom medijski fabrikovanoj) omrazi i priviđanju novih “četnika” i “partizana”, želi da ispostavi cijenu za čin, koji se u zemljama čijim standardima težimo, smatra najnormalnijim, najprirodnijim. Čin demokratske smjene vlasti i čin civilizovanog, zakonskog uređenja života crkava i vjerskih zajednica unutar jedne države.

Naravno, sve su to, kod nas, posljedice jednopartijskog jednoumlja, i do maksimuma razvijenog modela “država to sam ja”, - iz koga se jedino može izaći usvajanjem tradicionalnih evropskih normi i standarda društvenog života, o kojima sam pisao na početku ovog teksta, i za koje se ovdje, jednim djelom znalo i koje smo živjeli onda kad se nijesmo ponašali kao da smo “od juče”.

( Gojko Perović )