"U Patagoniji" Brusa Četvina: Vječiti lutalac koji pripovijeda svijet

“U Patagoniji”, knjiga Brusa Četvina (prevela Iva Topalović) je jedna od najljepših putopisnih knjiga engleske književnosti XX vijeka. Knjiga je puna neuobičajenih događaja, obrta, ali i istinitih podataka do kojih je autor dolazio na svom dugom i nimalo lakom istraživačkom putovanju. Susreti sa zbivanjima sa kakvim se nikad ranije nije susretao, podsticali su Četvana da razgovara sa tamošnjim ljudima, prije svega sa evropskim iseljenicima, ali i sa starosjediocima, Indijancima, umornim istraživačima, pa nerijetko i sa odmetnicima od zakona. Kao svestrani radoznalac razgovarao je o najraznovrsnijim temama, u svakom slučaju i o temama o kojima nijedan istraživač prije njega nije ni sa kim razgovarao. Tako su sagovornici, svaki na svoj način, pružali autoru mogućnost da ovu knjigu obogati mnogim književnim ukrasima, zanimljivim pričama, anegdotama, najnevjerovatnijim podacima, kao i izrekama koje su se kroz vjekove, takoreći: po principu prirodnih zakona, rađale i davale posebne vrste plodova na tamošnjim prostorima. Neskrivenim umjećem i ljepotom svog pripovijedanja, jezgrovitim ali i sjetnim stilom, Brus Četvin vodi čitaoca uzbudljivim stazama beskraja, kakve bi očarale i najzanešenije zaljubljenike u nedovoljno istražene krajeve naše planete o kojima se još uvijek ispredaju neponovljive legende. Knjiga “U Patagoniji” ipak najviše govori o izgnanstvima, lutanjima, o traženjima… O traženju sebe u bezdušnom rascjepu života i smrti, ili o bolnom traženju šanse za kakav-takav život, pa makar on bio i sa nesnošljivim teškoćama.

Knjiga počinje pričom o gušteru brontosaurusu, nepostojećoj vrsti dinosaurusa koju je 1874. godine navodno “pronašao” i “opisao” američki naučnik Čarls Marš, ali ipak se priče, kao i mjesta radnje tih priča, brzo mijenjaju, prebacuju se iz mjesta u mjesto, iz potpune divljine, na primjer, na nešto urbanija područja, na južnoameričke pampase, na ravnice gdje se jašu snažni konji, odvijaju revolucije i često puca, ali, na žalost, i vrlo lako gine.

Ipak, moramo priznati da za putopis, kao književnu vrstu, čitaoci danas sve manje imaju vremena i interesovanja, vjerovatno i zbog lakšeg i bržeg pristupa informacijama na razne druge načine. Zbog lakog pristupa medijima koji su u stanju da nas, u svakom pogledu brzo i na opšteshvatljiv način, informišu o mnogim nepoznanicama, konkretno i o Patagoniji: gdje se nalazi ta oblast, kakva je njena klima, struktura stanovništva i tome slično. Da, može, ali za razliku od medija, knjiga “U Patagoniji” čitaocu nudi još i brojne druge dragulje do kojih je moguće doći jedino na način na koji je dolazio njen autor. Četvin, kao jedan od najpoznatijih putopisaca dvadesetog vijeka, u svom kratkom i sažetom stilu, bez ijedne suvišne i literarno neoblikovane rečenice, o Patagoniji govori sa izvanrednom odmjerenošću i tačnošću; govori originalno i jasno, a opet meko i saosjećajno. Njegov tekst je obogaćen posebnom književničkom strukturom misli i izraza. Dok Četvin putuje, on s osobitom toplinom gleda na svijet i u tom duhu opisuje svoje susrete s drugim ljudima. Zbog tih susreta i priča zastaje, proučava i te ljude i ono o čemu ti ljudi govore. Donosi zaključke, pamti ih i zapisuje. Zahvaljujući tome iz ove knjige saznajemo da je Patagonija dobila ime po španskoj riječi patagones, što bi značilo - veliko stopalo. To zbog toga što su neki raniji istraživači tvrdili da su u Patagoniji svojevremeno živjeli divovi do 10 metara visoki i sa ogromnim stopalama. U knjizi “U Patagoniji” nalazimo i mnoge druge impresivne podatke o ovoj zemlji koje još do danas nigdje nijesu zabilježeni na tako zanimljiv način.

Prema hronici Antonija Pigafetija, jednog od malobrojnih članova iz Magelanove ekspedicije koji su preživjeli, patagonski urođenici u blizini Magelanovog moreuza bili su vrlo visoki tako da su im članovi ekspedicije dosezali jedva do pojasa. Postoje zapisi da su u nekim drugim mjestima Patagonije urođenici bili i još mnogo viši.

Kao oštrooki posmatrač i britki pripovedač Četvin se u ovoj knjizi djelimično bavi ne samo istorijskim podacima pojedinih gradova Patagonije, njihovim kulturološkim institucijama i spomenicima, umjetničkim vrijednostima, već i životima njihovih stanovnika, pogotovo omladine. Prilikom njegovog putovanja vozom u La Platu, poznati univerzitetski grad Argentine, da bi posjetio jedan od njvećih prirodnjačkih muzeja u Južnoj Americi, u kupeu se susreo sa dvije uobičajene žrtve mačizma. Bila je to jedna mršava žena s masncama u predjelu oka i jedna, dosta mlađa osoba, djevojka, koja joj se držala za haljinu. Preko puta nje sjedio je dječak sa vijugavim šarama na košulji zelenkaste boje koje su ustvari predstavljale oštrice noževa.

Na zidovima susjednih zgrada Četvin je u prolazu zapazio mnoge grafite. Bilo ih je neuobičajenih, po autorovom mišljenju datirali su vjerovatno još iz maja 1968. godine, iz doba kada su argentinsko društvo potresali unutrašnji sukobi i previranja, a ekonomija sve više tonula. Pogotovo se isticao grafit: “Isabel Peron, ili smrt”. Isabel je bila Maria Estela Martinez de Peron, mlada Argentinka, nekadašnja plesačica u jednom noćnom klubu dok je bila u egzili u Panami, a poslije udajom za Huana Perona, bila je poznatija kao Isabel, Martinez de Peron, inače treća supruga Huana Perona koja je poslije njegove smrti 1974. godine pa do 1976. bila predsjednica Argentine; prva žena u Argentini koja je bila na tako visokoj funkciji. Četvinovu pažnju privukao je i grafit: “Najbolji intelektualac je mrtav intelektualac”, potom: “Da je Evita živa, rodila bi se kao montonera” i drugi. (Montonera je na španskom bila pripadnica konjičkog gerilskog pokreta u Južnoj Americi. Prim. aut). Oko staze koja je vodila do stepenica muzeja bio je drvored visokog ginko drveća a nedaleko odatle nalazila se i statua meksičkog političara Benita Huareza.

Na samom ulazu u muzej Četvina je zaustavio jedan čovjek i saopštio mu da ne može ući unutra, da je muzej toga dana zatvoren iz više razloga. Tu je bio i jedan peruanski Indijanac koji je iz Lime došao isključivo da bi posjetio taj muzej. Poslije molbi i upornih ubjeđivanja, ljudi uposleni u muzeju, otvorili su vrata tog monumentalnog zdanja i pustili su ih da uđu.

U prvoj, zaista velikoj prostoriji muzeja bili su dinosaurusi. Među njima je dominirao jedan koga je u Patagoniji pronašao Kazimir Slapelič, doseljenik iz Litvanije. Tu su bili i divovski oklopnici, dinosaurusi sa oklopima koji su, kako autor u svojoj knjizi kaže, ličili na oklopna vozila. Da su ti oklopi bili zaista impresivni govori i podatak da je svaka koštana pločica oklopa bila išarana raznim bojama, kao japanska hrizantema. Pored portreta V. H. Hadsona bilo je puno prepariranih ptica sa šireg područja La Plate, glavnog grada provincije Buenos Airesa. Pogotovo ih je bilo puno sa voda koje odvajaju ovaj grad od Montevidea, glavnog grada susjedne džave Urugvaja, sagrađenog na samom ušću rijeke La Plate. Na kraju je tu pronašao i ostatke džinovskog ljenivca.

U knjizi autor kaže da su u vremenima kada su Patagonijom lutali dinosaurusi isto takvi njihovi srodnici živjeli i u drugim krajevima svijeta pa čak i u onima kao što je Mongolija, Vajoming i slično. A kada su izumrli u Patagoniji, izumrli su i na drugim krajevima naše planete i da su na njihova mjesta doselile toplokrvne životinje uglavnom iz sjevernih područja.

Četvin je po napuštanju muzeja u La Platu otputovao u Buenos Ajres za koga kaže da je toga dana grad bio pritisnut smogom, da se posmatraču, dok gleda grad kroz srebrenastu koprenu smoga, činilo da sve okolo treperi, i ulice i zgrade, ali da to omladini nije smetalo da kao i drugim danima obavlja svoje poslove i da šeta. Mladež je bila razdragana i opuštena, puno je i mladića i djevojaka bilo na ulicama, u parkovima, na stazama pored rijeke izuzezno uređenim i prilagođenim za šetnju i neposredni kontakt s prirodom.

Četvin je imao u planu da toga dana posjeti Bila Filipa, unuka jednog od prvih naseljenika u Patagoniji gdje je on i dalje imao brojnu rodbinu i potomke svojih davnošnjih prijatelja. Filip je živio u brdima četrdesetak kilometara izvan grada i dok je taksista pripremao svoj automobila da odveze Četvina kod njega, Filip se iznenada pojavio na ulici nedaleko od njih. Iako se ranije nijesu nikad vidjali, susret ova dva čovjeka bio je vrlo srdačan. Sa trga, nedaleko od njih, počinjao je gradski park a pored njegove glavne staze stajala je bronzana bista San Martina Oslobodioca, argentinskog generala čije su vojne kampanje bile presudne za pobjedu pobornika nezavisnosti u Argentini, Čileu i Peruu. Zajedno sa Bolivarom, San Martin Oslobodioc smatra se najvažnijim borcem protiv španske kolonijalne vlasti u Južnoj Americi. Filip je gosta odvezao svojoj kući u brda gdje su živjeli ovčari, vlasnici sitne stoke, dok su niži, ravničarski predjeli, bili isključivo u vlasništvu milionera, kako je Filip nazivao vlasnike velikih farmi krava i volova. Najbliži susjedi Bila Filipa bili su Italijani, doseljenici iz Ankone, sa kojima se Četvinov domaćin nije najbolje slagao. Neki od tih Italijana bili su i u međusobnom krvnom srodstvu, pa su u svemu bili veoma složni i svi do jednoga bili su zagriženi peronisti.

Tog popodneva Bil je svoga gosta upoznao s puno ljudi, svojih prijatelja iz komšiluka i razgovarali su o svemu pa i o svakodnevnom životu. Većina njih žalila se na niske cijene poljoprivrednih proizvoda, na agrarnu reformu koja im nimalo nije odgovarala.

Četvin u ovoj knjizi putopisa opisuje svoje dalje putovanje, prije svega njegov dolazak u varošicu Baija Blanka, posljednje mjesto prije početka patagonske pustinje. Tu su u svojim kolibama sklepanim od sanduka za pakovanje, najlona, kartona i raznih džakova, živjeli uglavnom Indijanci, radnici, doseljenici iz južnog dijela Čilea, a zvali su se Areukanskim Indijancima. Govorili su jezicima svojih plemena i bili su podijeljeni na tri velike grane. Ranije se školovanje njihovih dječaka sastojalo od hokeja, jahanja, alkohola, arogancije i slično, pa su ih se Španci puno plašili. Nekad su Areukanci bili veoma moćni, žilavi, jaki i složni ljudi. U šesnaestom vijeku Alonso de Erkilja, poznati španski pjesnik i vojnik, spjevao je ep, njima u čast, i nazvao ga “La Araucana”.

Na toj strani Patagonije bila je rijeka Rio Negro i u doba otapanja snijega na Andima, korito rijeka nije bilo uvije dovoljno veliko da u sebe primi svu nadošlu vodu. Ali, bez te rijeke lokolno stanovništvo Patagonije imali bi mnogo teži život, jer su sa nje, sistemom mnogih kanala, navodnjavali svoje plantaže kukuruza i tikava, prostrane parcele zasađene višnjama i kajsijama.

Šezdesetih godina devetnaestog vijeka Vilijam Hanri Hadson, poznati britanski književnik, prirodnjak i ornitolog, čiji je portret Četvin već vidio u prirodnjačkom muzeju, došao je u provinciju Rio Negro u potrazi za pticama selicama koje zimuju u blizini njegove kuće u La Plati. U svome djelu “Dani dokolice u Patagoniji” Hadson je pokušao da odgovori na neke postavke Čarlsa Darvina sa kojima se on nije najbolje slagao.

S druge strane sela i plantaža podignutih zahvaljujući obimnoj vodi rijeke Rio Negro, uzdizale su se stijene i visoke litice na kojima su brojne ptice svijale gnijezda da bi podizale svoje potomstvo. Dalje od njih počinjala je patagonska pustinja, ali ne onakva pustinja kakve su pustinje na dugim krajevima svijeta, prekrivene pijeskom i šljunkom. Četvin piše kako se patagonijska pustinja razlikuje od drugih pustinja i po tome što je prekrivena sitnim trnovitim šipražjem sivog lišća koje, kada se zdrobi, odaje gorak miris.

Za pisca Brusa Četvina kritičari znaju reći da je bio vječita lutalica, oštrooki posmatrač i britki pripovedač svijeta. Brus Četvin (1940-1989) je književnu slavu stekao posthumno, a kritika ga danas po vrijednosti objavljenih djela svrstava u red sa njegovim bliskim prijateljima Salmanom Rušdijem i V. G. Zebaldom.

Velšanin po porijeklu, poticao je iz bogate porodice, a kao istoričar umjetnosti po obrazovanju, imao je prilično udobnu poziciju u čuvenoj aukcijskoj kući “Sotbi”. Njegov posao je bio da procjenjuje vrijednosti umjetničkih djela. U jednom trenutku napravio je potpuni preokret u životu, otisnuvši se na putovanja širom svijeta, a iskustva koja je sticao na putu pretvarao je u čudesne romane i putopise. Status kultnog pisca Četvim ima i među našim čitaocima, kojima su na našem jeziku dostupne tri Četvinove knjige: “U Patagoniji” (2006), “Vicekralj Uide” (2006) i “Uc” (2007).

( Vujica Ognjenović )