Čovjek koji je pokušao da spasi Izrael od samog sebe

Haško licimjerje, vrištalo je sa naslovnice jednog od najtiražnijih izraelskih listova. “Haška sramota”, glasio je naslov u konkurentskom listu.

Bijes je bio najočiglednija reakcija javnosti u Izraelu kada je tužilac Međunarodnog krivičnog suda Karim Kan, najavio da će tražiti naloge za hapšenje izraelskog premijera Benjamina Netanjahua i ministra odbrane Joava Galanta zbog otpužbi za zločine protiv čovječnosti.

Kanov istovremeni zahtjev za hapšenje trojice lidera Hamasa nije umirio izlive bijesa.

Netanjahu je, kao što se i očekivalo, optužio Kana da podstiče “plamen antisemitizma”. Međutim čak i izraelski pravni eksperti, koji su veoma kritični prema premijeru, bili su uznemireni zbog toga što djeluje da je Kan lidere Hamasa i Izraela stavio u istu kategoriju. “Neprihvatljivo je praviti zakonsku jednakost između napadača (Hamasa) i napadnutog (Izraela)”, napisao je jedan pravni ekspert.

I ja sam obični Izraelac koji dijeli taj refleksni bijes. Zaista, izgleda da svijet posvećuje pretjeranu pažnju postupcima Izraela, a zaboravlja koja je strana počinila zločine 7. oktobra 2023. i izazvala ovaj rat.

Međutim, bijes nije od pomoći prilikom procjene da li Kan zaista ima argumente za slučaj protiv Netanjahua i Galanta. Za mene ključ odgovora na to pitanje je u jednom imenu: Teodor Meron.

Prije nego što je podnio zahtjev, Kan je predočio dokaze odboru vodećih eksperata u oblasti ratnog prava. Oni su se jednoglasno saglasili da “postoji razumna osnova da se povjeruje da su osumnjičeni koje je on identifikovao počinili ratne zločine i zločine protiv čovječnosti u nadležnosti MKS-a”.

Teodor Meron, 94-godišnjak koji je preživio holokaust, sudija i bivši izraelski diplomata je daleko najugledniji od tih eksperata.

Sa imenom “T. Meron” prvi put sam se sreo u Izraelskoj državnoj arhivi prije više od 20 godina dok sam istraživao za moju istorijsku knjigu “Slučajna imperija” o izraelskim naseljima na okupiranoj teritoriji.

Na planeti vjerovatno ne postoji niko kvalifikovaniji od Teodora Merona da procijeni da li tužilac MKS-a Karim Kan ima čvrst slučaj. Smiješno je sugerisati da Meron progoni Izrael. Tvrdnja da je on antisemita je opscena

Njegov potpis se pojavio na dnu stranice dokumenta sa kojeg je skinuta oznaka tajnosti iz kabineta pokojnog premijera Levija Eškola. Na vrhu strane je stajalo “najveća tajna”. Sadržaj tog dokumenta me je podstakao da saznam više o njemu.

Meron je rođen 1930. godine u, kako je sam kazao, “jevrejskoj porodici srednje klase” u Kališu u Poljskoj. Njegovo “srećno, ali kratko djetinstvo” okončala je njemačka invazija kada je imao devet godina. Nekako je preživio holokaust živeći u nacističkom getu i radnim logorima. Većina njegove porodice nije preživjela. Ubrzo nakon rata, kao 15-godišnjak, uspio je da emigrira u grad Haifu u tadašnju Palestinu koja je bila pod britanskom upravom.

Šest godina njegovo jedino obrazovanje je bila patnja. Izgubljene godine obrazovanja “pružile su mi veliku glad za učenjem”, kazao je on kasnije. Završio je srednju školu na novom jeziku, zatim je diplomirao pravo na Hebrejskom univerzitetu, doktorirao na Harvardu a postdoktorske studije iz međunarodnog prava završio na Kembridžu.

Godine 1957. bez akademske pozicije na vidiku, prihvatio je ponudu izraelskog Ministarstva inostranih poslova. Odmah nakon Šestodnevnog rata 1967. godine, imenovan je za pravnog savjetnika - praktično na funkciju najvećeg autoriteta izraelske vlade za međunarodno pravo - kao 37-godišnje čudo od djeteta.

Deset godina kasnije i nakon jedne ambasadorske pozicije, vratio se akademskom životu. Kao za mnoge izraelske intelektualce, to je podrazumijevalo odlazak u inostranstvo, u Meronovom slučaju na Univerzitet u Njujorku. Za njegove radove iz oblasti prava navodi se da su “pomogli u postavljanju pravnih osnova međunarodnih krivičnih tribunala” počev od onog koji su osnovale Ujedinjene nacije 1993. godine kako bi se bavio zločinima počinjenim nakon raspada Jugoslavije.

Meron, koji je do tada već imao američko državljanstvo, imenovan je za sudiju tog tribunala 2001. godine. Nekoliko godina je bio predsjednik tribunala i radio je u tamošnjem apelacionom sudu.

U jednom intervjuu, kazao je da svoju poziciju smatra “dirljivom” i “zastrašujućom”: Nekadašnje dijete zatvorenik nacista sada predsjedava u donošenju presuda za zločine uključujući i genocid. Naročito je ponosan na presudu kojom su “silovanje i seksualno ropstvo definisani kao zločini protiv čovječnosti”.

Duboko u svojim 90-im godinama, Meron je ponovo profesor prava, ovog puta na Oksfordu - kao i savjetnik Kana, tužioca MKS-a, a nedavno i na slučaju protiv lidera Izraela i Hamasa.

Ključno je imati na umu da Kanov zahtjev za izdavanje naloga za hapšenje nije osuđujuća presuda. Ono što su Meron i drugi eksperti potvrdili jeste da dokazi i zakon pružaju osnovu za suđenje Netanjahuu i Galantu, kao i liderima Hamasa Jahji Sinvaru, Mohamedu Deifu i Ismailu Haniji.

U izvještaju eksperata odbacuje se svaka izraelska tvrdnja da Međunarodni krivični sud nema nadležnost. “Palestina, uključujući Gazu, je Država za svrhe Statuta MKS”, kazali su oni. Za razliku od Izraela, prihvatila je nadležnost tog suda. Sud stoga može odlučivatui o postupcima u Gazi i o postupcima Palestinaca na izraelskoj teritoriji, navodi se u izvještaju.

U zajedničkoj kolumni u “Fajnenšl tajmsu”, Meron i njegove kolege su takođe naglasile da “optužbe nemaju nikakve veze sa razlozima za konflikt”. Da rastumačimo: Izrael se može boriti u opravdanom ratu u samoodbrani - ali određeni Izraelci, uključujući šefa vlade, možda su počinili zločine u načinu na koji su vodili taj rat.

Predložene optužbe protiv Sinvara, Deifa i Hanije uključuju zločin protiv čovječnosti istrebljenja u ubijanju civila u napadu 7. oktobra na Izrael, i na ratne zločine uzimanja talaca i silovanja.

Centralna optužba protiv Netanjahua i Galanta je da su uključeni u “zajednički plan za upotrebu izgladnjivanja i drugih činova nasilja protiv civilnog stanovništva u Gazi” - u cilju istrebljenja Hamasa, oslobađanja izraelskih talaca i kažnjavanje populacije Gaze. Drugim riječima, ometanje humanitarne pomoći nije bilo greška. To je navodno bilo namjerno sredstvo za vođenje rata.

Kan je naveo vrste dokaza koje prikupio - intervjui sa preživjelima, video materijal, satelitski snimci i još mnogo toga. On nije sam objavio dokaze. Za sada, nama je prepušteno da se oslanjamo na jednoglasnu odluku eksperata. A na planeti vjerovatno ne postoji niko kvalifikovaniji od Merona da procijeni da li Kan ima čvrst slučaj. Smiješno je sugerisati da Meron progoni Izrael. Tvrdnja da je on antisemita je opscena.

Ovo nije presuda. To je razlog zašto optužbu treba ozbiljno shvatiti.

Zapravo, Izrael vjerovatno ne bi bio u ovoj situaciji da je njegova vlada mnogo ranije ozbiljnije shvatala Teodora Merona - u septembru 1967. godine kada je napisao memorandum koji sam pronašao u arhivi.

Tada, premijer Eškol je razmatrao da li Izrael treba da pravi nasilja na teritoriji koju je osvojio u neočekivanom ratu tri mjeseca ranije. Eškol je naginjao ka ponovnom uspostavljanju Kfar Etziona, kibuca koji su pregazile arapske snage 1948. To mjesto se nalazi između Hebrona i Vitlejema na Zapadnoj obali, kojim je u međuvremenu upravljao Jordan.

Eškol je takođe bio zainteresovan za naselja na Golanskoj visoravni, sirijskoj teritoriji koje je takođe osvojio Izrael.

Ipak, na sastanku kabineta ministar pravde je upozorio da bi naseljavanje civila na teritorijama “pod upravom” - vladin izraz za okupiranu zemlju - predstavljalo kršenje zakona. Šef kabineta Eškola je tražio od pravnog savjetnika ministarstva inostranih poslova da iznese stav.

Meronov odgovor je bio kategoričan: “Moj zaključak je da su civilna naselja u teritorijama pod upravom u suprotnosti sa eksplicitnim odredbama Četvrte ženevske konvencije”. Konvencija iz 1949. godine o zaštiti civila u vremenima rata, objasnio je on, zabranjuje okupacionoj sili da premješta dio svoje populacije na okupiranu zemlju. Odredba, napisao je, ima “za cilj sprečavanje kolonizacije” od strane države osvajača.

Devet dana kasnije, grupa mladih Izraelaca naselila se u Kfar Etzionu, uz podršku vlade. U početku, naselje je javno predstavljeno kao vojna ispostava jer kao što je sam Meron primijetio, bilo je zakonito izgraditi privremene vojne baze na okupiranoj teritoriji. Međutim, to je bila obmana, koja je brzo razotkrivena jer je civilni karatker novih naselja postao očigledan.

Stoga vlada se ubrzo umjesto toga oslonila na argument dvoje istaknutih izraelskih pravnika, Jehude Bluma i Meira Šamgara. Oni su tvrdili da se Četvrta ženevska konvencija ne primjenjuje na Zapadnu obalu. Od proglašenja suvereniteta Jordana ona je skoro u potpunosti nepriznata na međunarodnom nivou, stoga to, prema njihovim tvrdnjama, nije bila okupirana teritorija.

Kao što je sam Meron napisao 2017, 50 godina nakon njegovog prvobitnog memoranduma, ova teorija ne pije vodu. Cilj konvencije nije zaštita država i tvrdnje o suverenitetu. Ona štiti ljude koji žive pod okupacijom od postupaka okupacione sile.

Netanjahu bi želio da iskoristi refleksni bijes javnosti zbog Kanovog zahtjeva za nalog za hapšenje kako bi povratio izgubljenu podršku. Međutim, racionalna reakcija je upravo suprotna: Mogući slučaj MKS-a je još jedan razlog za okončanje Netanjahuove vladavine i istraživanje svih aspekata rata

Dakle postavlja se pitanje: Šta bi se dogodilo da je Eškolova vlada stisnula zube 1967. godine i prihvatila mišljenje sopstvenog pravnika?

Za početak, ne bi bilo naselja na okupiranoj teritoriji. Cijela mreža velikih izraelskih predgrađa, manjih ograđenih naselja i malih ispostava ne bi postojala. Izraelska vojska ne bi morala da čuva te zajednice, i Izrael ne bi uložio ogromne resurse vezujući sebe za okupiranu teritoriju.

Ne možemo znati da li bi danas postojala palestinska država pored Izraela, ili možda mir u nekom drugom formatu. Naselja nijesu jedina prepreka za mirovni sporazum. Ali su najveća. Štaviše, dio tih naselja - ideološka isturena naselja - uporište izraelske radikalne religiozne desnice, žestoko se protivi odricanju od te zemlje. Dvije najekstremnije partije u Netanjahuovoj vladi predvode naseljenici i njihova biračka baza su naselja.

Bez tih naselja, šanse da Izrael izbjegne sadašnju nevolju bile bi bolje.

Prihvatanje Meronovog mišljenja tada takođe je moglo dovesti do različitog stava prema međunarodnom pravu među izraelskim političarima i vojnim liderima, prvenstveno poštovanje.

Možda bi takav stav naveo Netanjahua i Galanta da vode aktuelni rat na jedan drugačiji način, izbjegavajući postupke koje sada navodi tužilac MKS-a.

Ipak, ključna riječ je navodi. Ključni elemenat zločina koje Kan navodi jeste da su bili namjerni - da su izgladnjivanje i drugi razlozi stradanja civila bili politika.

Zaista je moguće da su izraelski lideri namjerno spriječili da hrana i druge osnovne potrepštine stignu do naroda u Gazi - da je ta pomoć blokirana kao sredstvo pritiska na Hamas da oslobodi taoce ili da se čak odrekne vlasti u Gazi. Hamas je koristio civile u Gazi kao ljudski štit, možda je Netanjahu pokušao da njihovu patnju koristi kao oružje protiv Hamasa.

Takođe je moguće da je neuspjeh da se dostavi hrana stanovnicima u Gazi rezultat višestrukih faktora: haosa borbe, egipatskih grešaka, postupaka Hamasa, izraelskih vojnika koji greškom pucaju na humanitarne radnike isto kao što ponekad greškom pucaju na druge Izraelce, i nesposobnosti izraelske vlade - nastavak tragične nesposobnosti zbog koje je Izrael bio nepripremljen 7. oktobra.

Izgleda da je previše ljudi u svijetu već uvjereno u to koja je od ovih mogućnosti istinita, na osnovu uglavnom njihovih ranijih pretpostavki ili cunamiju medijskih izvještaja. Ukoliko Kan ikada uspije da izvede Netanjahua ili Galanta pred sud on će morati da ustanovi namjeru i potkrijepi je čvrstim dokazima.

Postoji još jedna lekcija koju sam naučio iz Meronovog memoranduma 1967. godine: najbolji dokazi o namjeri vlade često se nalaze u dokumentima koja decenijama budu tajna. To je čak i više istinito u slučajevima odlučivanja u uslovima rata i nadovezuje se na argumente da sam Izrael treba da sprovede istragu o onome šta se događa u Gazi.

Malo je vjerovatno da će Međunarodni krivični sud imati pristup povjerljivim izraelskim dokumentima. Sa druge strane, izraelska državna istražna komisija o cjelokupom ponašanju tokom rata - počev od katastrofalnog obavještajnog propusta 7. oktobra pa nadalje - mogla bi da traži pristup, i da pozove vodeće zvaničnike i oficire da svjedoče.

Kan je u saopštenju izričito kazao da bi se povukao u korist Izraela ako bi on sproveo sopstvenu “nezavisnu i nepristrasnu” istragu navodnih zločina. Ovo je princip “komplementarnosti”: Jurisdikcija Međunarodnog krivičnog suda primenjuje se samo kada nacionalni pravosudni sistemi ne preduzimaju mjere.

Istražna komisija ne vodi krivični postupak. Ali ako bi Izrael sam sprovodio istragu, Kan bi imao dobar razlog da obustavi ili okonča sopstvenu istragu.

Međutim, u Izraelu je poznato da Netanjahuova vlada neće pokrenuti istragu sa potrebnom nepristasnošću i širokim mandatom. Do toga može doći samo ukoliko intenzivna politička kriza u zemlji dovede do pada vlade i novih izbora.

Netanjahu bi želio da iskoristi refleksni bijes javnosti zbog Kanovog zahtjeva za nalog za hapšenje kako bi povratio izgubljenu podršku. Međutim, racionalna reakcija je upravo suprotna: Mogući slučaj MKS-a je još jedan razlog za okončanje Netanjahuove vladavine i istraživanje svih aspekata rata.

Ili drugim riječima: 1967. godine, na početku okupacije, jedna izraelska vlada ignorisala je upozorenje izuzetno mladog savjetnika za međunarodno pravo. Danas, Izrael treba da posluša novo upozorenje izuzetno starog autoriteta o zakonima ratovanja - istog čovjeka.

Tekst je preuzet iz časopisa “Forin polisi”.

Autor je izraelski novinar i istoričar.

Prevod: N.B.

( Geršom Gorenberg )