STAV UREDNIKA

Nije prijatelj Crne Gore

Dužnost i obaveza ove generacije je da onim velikosrpskim nacionalistima, koji pokušavaju Crnu Goru i Crnogorce poistovijetiti sa kriminalcima i crnogorskim ekskluzivistima, odnosno nacionalistima, obesmisli namjeru. Crnogorski nacionalisti i kriminalci ne smiju da budu simboli crnogorske državne ideje

43571 pregleda43 komentar(a)
Nenad Neno Kaluđerović, Foto: Shutterstock

Jasnije je nego ikada, iako očekivano, ko je najbolji saveznik (veliko)srpskog nacionalizma u Crnoj Gori. Kada kažem najbolji, pod tim ne mislim na odanost ili svjesno savezništvo, već na one grupe i pojedince koji najefikasnije doprinose ostvarenju velikosrpskih ciljeva u Crnoj Gori.

Skaj prepiske pokazuju i dokazuju da je osnovna struktura neokomitskog pokreta u Crnoj Gori duboko kriminalna i u potpunosti oslonjena na kavački klan, na čelu sa odbjeglim Radojem Zvicerom i, po svemu sudeći, glavnim operativcem i “belvederskim herojem” Nenadom Nenom Kaluđerovićem, koji je u pauzama između paljenja tijela, radio i na organizaciji pokreta, gdje je uvezivao političke partije, razne intelektualce, političare, građanske aktiviste, pa čak i obrazovne ustanove, radi zajedničkog djelovanja.

Nije teško identifikovati te grupe i pojedince, jer ih Kaluđerović nabraja poimenice u svojim prepiskama. Dodatno, njihove relacije potvrđuju javne odbrane Kaluđerovićevog lika i djela, nakon što ga je tužilaštvo optužilo za najgnusnija krivična djela. To ni u kom slučaju ne znači da je motivacija građana koji su protestovali zajedno sa njima, ili podržavali taj narativ, to radila iz istih motiva kao nosioci te priče, a što se često pokušava podmetnuti svima koji te silne junake kritikuju.

Nezanemarljivom dijelu crnogorske javnosti je uspješno plasirana priča da je jedini način otpora neskrivenim ambicijama velikosrpskog nacionalizma da se kreira blok koji će promovisati crnogorski nacionalizam i ekskluzivizam, a svakoga ko ne misli da je to najbolja strategija za očuvanje građanskog koncepta države (kojeg oni zapravo ne žele), treba proglasiti za neprijatelja, izdajnika, četnika, te propagatora Vučićeve ili Putinove politike. Naravno, svoju priliku u takvom konceptu prepoznale su i neke političke partije, takođe prepoznate po vezama sa kriminalom, koje su u taj narativ ugradile floskulu o sebi kao jedinim čuvarima zapadnih vrijednosti, a sve sa ciljem aboliranja tridesetogodišnjeg režima i spašavanja kriminalnih poslova. Zaključak je očigledan, toj ekipi Crna Gora je voljena i vječna samo ako direktno služi njihovim privatnim interesima i ciljevima.

Istini za volju, u neformalnim razgovorima sa nekim poslanicima DPS-a, moglo se prepoznati da nisu bili oduševljeni tom idejom, ali su ipak te skupove omasovljavali, davali im legitimitet, te samim tim postali de facto saveznik ove destruktivne pojave. Valja podsjetiti da je jedan od suštinskih problema DPS-a, od samog osnivanja, bila nemoć da proizvede sopstvenu i autentičnu političku ideju, pa su po automatizmu uvijek preuzimali tuđe. Nekada vrlo uspješno, sa idejom nezavisne Crne Gore, sada krajnje neuspješno i pogubno za Crnu Goru, sa idejom crnogorskog nacionalizma i ekskluzivizma. Tu nemoć je najbolje ilustrovao nedavni intervju Mila Đukanovića, koji je priču o svojim uspjesima i zaslugama crpio iz događaja sa kraja prošlog i početka ovog vijeka, ignorišući aktuelno nacionalističko posrtanje sopstvene partije.

Crnogorski nacionalizam je u suštini antipod svemu što bi se moglo podvesti pod crnogorske vrijednosti, utemeljene u slavnoj istoriji crnogorske države. Ne može prijatelj Crne Gore biti onaj koji, od svih slavnih crnogorskih heroja, za simbol otpora odabere ličnost koja je bila dokazani saradnik okupatora ove zemlje. To ne afirmiše crnogorski identitet, već ga kompromituje i od njega distancira znatan dio Crnogoraca. Crnogorski nacionalizam nije učinio ništa da crnogorski identitet učini inkluzivnim, već je u nekim segmentima doprinio čak i novoj “re-plemenizaciji” Crne Gore. Upravo je on promovisao ideju da su, recimo, savremenoj Crnoj Gori Katunjani lojalniji od Kuča ili da “ono što je moguće u ostatku Crne Gore, nije moguće na Cetinju”. Srećom, crnogorski nacionalizam i ekskluzivizam nije isto što i Crna Gora i crnogorstvo, koliko god se njegovi propagatori trudili da dokažu suprotno.

Takođe, nije prijatelj Crne Gore, niti njen patriota, onaj koji je njene institucije podredio kriminalnim grupama i osvjedočenim monstrumima, pa je danas na optužnicama i u Skaj prepiskama više policijskih službenika nego li “običnih” kriminalaca. Niko nema iluziju da ijedna država može da potpuno iskorijeni kriminal, ali je jedno kada je to problem sa kojim se država muči, a potpuno drugo kada država dozvoli da kriminal u potpunosti zarobi institucije. Pitanje povjerenja je jedan od ključnih elemenata odnosa građanina i države. Onaj koji plaća porez i time finansira službe bezbjednosti, to radi, između ostalog, da bi ga te službe štitile od onih koji žele da mu naude. Crna Gora je bila u situaciji u kojoj je teže bilo zamisliti da se otmica dešava tako što, kao u filmovima, automobili bez tablica presretnu metu, nego zamisliti da se to dešava, kao što se naslućuje kroz SKY prepiske, tako što policajac zloupotrebljava i povjerenje i ovlašćenja, zaustavlja auto žrtve, kako bi ga isporučio dželatima.

Nije crnogorski patriota ni onaj koji, pored postojećih državnih ili istorijskih simbola, sa kojima se jednako ili približno identifikuju svi građani, koristi alternative simbole koji promovišu partikularizam i ekskluzivizam, samo zato jer im se tako može. Primjer su neokomitske zastave, korištene u zvaničnim prilikama, ili zeleni dresovi reprezentacije, kojim se demonstrira ideološko-partijska privatizacija javnih dobara i politička mikrotiranija.

Nije prijatelj Crne Gore i njene drevne mitropolitske katedre na koju se pozivaju patriote, onaj koji Srpskoj pravoslavnoj crkvi i njenom etnofiletizmu suprotstavlja drugu nacionalnu crkvu, koja jednako etnofiletistički i nacionalistički djeluje u ambiciji, ali nema moć da proizvede posljedice kao što to može SPC. Sumnjam da je prijatelj Crne Gore i onaj koji zbog navodne odbrane države i nacije, predlaže rezolucije u kojima se brutalno napada novinar, a samim tim i sloboda misli i izražavanja.

Nije prijatelj Crne Gore ni onaj koji promovisanjem crnogorskog nacionalizma osporava drugima pravo da budu Crnogorci, ukoliko se ne uklapaju u njihovu koncepciju ekskluzivnog crnogorstva. Nisu prijatelji Crne Gore ni oni koji redovno siju govor mržnje i nacional-šovinizam putem opskurnog tabloidnog portala Aktuelno.me, a članovi su Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, profesori fakulteta koji se finansiraju iz budžeta i nekadašnji dopisnici prestižnih međunarodnih multimedijalnih stanica.

Nacionalizam ne može biti prijatelj Crne Gore, jer je jedna od osnovnih karakteristika nacionalizma da poraze prikazuje kao pobjede. Ilustrativan je primjer rukometne reprezentacije koja je slavljena samo zbog toga što je savladala Srbiju, i taj je nacionalistički zanos i euforija prikrila činjenicu da je po svim kriterijuma ostvaren loš rezultat na tom prvenstvu. Ta pogrešna slika je sačuvala selektora, koji nas je onda odveo u sramotni poraz od drugorazredne Italije.

Ove lažne prijatelje Crne Gore, moralno vrlo bliske onoj dvojici koji su šverc cigareta pravdali odbranom krsta i pravoslavlja, posebno ističem jer je važno demistifikovati njihovo licemjerje i štetno djelovanje.

Profesor Nikola Šaranović je briljantno primijetio da na crnogorsko pitanje odgovor nijesu dali ni Zakon o slobodi vjeroispovijesti ni Temeljni ugovor, elaborirajući negativne posljedice tzv. inkluzivnog srbijanstva i ekskluzivnog crnogorstva. Kritikujući Temeljni ugovor, on podsjeća da taj dokument svoje izvorište ima u strategiji očuvanja i jačanja odnosa matične države i dijaspore i matične države i Srba u regionu kao zvaničnog dokumenta Republike Srbije u kojem je SPC namijenjena uloga “duhovne misije u funkciji očuvanja nacionalnog identiteta.”

“Koncept inkluzivnog srbijanstva uključuje srpstvo Crnogoraca u, kolokvijalno nazvani, “Srpski svet” u kojem crnogorski Srbi imaju status “Srba u regionu”, čija je matična država Srbija. No, postavlja se pitanje da li bi inkluzivno srbijanstvo imalo svoju grupu u Crnoj Gori da ekskluzivno crnogorstvo, u čijem je temelju nesuđeni Zakon o slobodi vjeroispovijesti, nije isključilo srpstvo Crnogoraca iz crnogorskog nacionalnog bića. Ne djeluju li na taj način ova dva koncepta kao kraci jednih makaza koji prekrajaju istorijske izvore, po svojoj mjeri, pokušavajući da crnogorsko nacionalno biće smjeste u tako skrojene Prokrustove postelje srpskog sveta i antisrpskog svijeta. Na inkluzivno srbijanstvo može se odgovoriti jedino inkluzivnim crnogorstvom. To je identitetski koncept koji se prema srpstvu Crnogoraca odnosi kao prema autentičnom endogenom identitetskom izrazu i konstitutivnom elementu crnogorskog nacionalnog bića. Jedino inkluzivno crnogorstvo može spriječiti da jedna prošlost bude podijeljena na dvije istorije, jedna budućnost na dvije vizije i konačno - jedan narod na dvije nacije. Tek sa inkluzivnim crnogorstvom, crnogorska nacija može disati na oba ključna krila.”

Dakle, dužnost i obaveza ove generacije je da onim velikosrpskim nacionalistima, koji pokušavaju Crnu Goru i Crnogorce poistovijetiti sa kriminalcima i crnogorskim ekskluzivistima, odnosno nacionalistima, obesmisli namjeru. Crnogorski nacionalisti i kriminalci ne smiju biti simboli crnogorske državne ideje. Jer je to najbrži put da se Crna Gora udalji od svojih ustavnih ideala i od svog državnog opstanka.