Koreograf Aleksandar Saša Ilić za "Vijesti": Pokret je najiskreniji način sporazumijevanja

Proslavljeni srpski koreograf Aleksandar Saša Ilić, koji je radio na svim meridijanima, ove godine treći put se vraća u Muzički centar Crne Gore sa novom produkcijom “Odustajanje”.

Drugo izdanje Jadranskog festivala igre, na sceni Između crkava, u petak veče je otvarila ova vrlo ambiciozna plesna predstava u režiji Marija Pavla del Monaka i po djelu kompozitora Dejana Božovića koji potpisuje Muzički centar Crne Gore.

Gospodine Iliću, ove godine Vaš komad je otvorio JFI u Budvi te time Muzički centar već drugu godinu zaredom ima čast da bude prvak najvećeg crnogorskog baletskog projekta na otvorenom. Kakav je osjećaj raditi komad za otvaranje festivala i to u ambijentu?

Velika je čast i povjerenje, te ću se pored organizatora ovogodišnjeg JFI i lično zahvaliti umjetničkoj selektorki Maši Kolar, na prilici da otvorimo ove godine festival i započnemo slavljenje igre baletom “Odustajanje”. Ambijent može da bude i zamka ali i izazov, otvarajući nova kreativna rješenja. Najvažnije je potruditi se da ambijent za publiku bude uzbuđujuć, i po mom osjećaju svaki put izmijenjen u odnosu na djelo/predstavu. U posljednjih nekoliko godina veliki broj produkcija počele su da (s)liče jedna drugoj, minimalnom upotrebom scenografije, rekvizite ili gotovo bez kostima koji pripada nekoj vremenskoj ili društvenoj odrednici. Jedino biste po naslovu predstave mogli da zaključite “kojoj tematici je posvećena”, a nešto kasnije shvatite da je moglo da bude bilo šta drugo nevezano od naslova. To je opasna zamka savremenih igračkih komada, uslovno koristiti isti model dramaturgije predstave, ili pak kopirati neke druge produkcije. To naravno ne umanjuje odlične igrače koji su na ovim prostorima sve prisutniji i nude nam vrhunsku igru, bez obzira na ponekad zbunjujući koreografski stil.

Bilo bi interesantno koketirati sa idejom da se i naredni festival(i) otvara(ju) sa crnogorskim projektima i potencijalno uz podršku produkciju festivala, bez obzira na prirodu igre klasičan balet, savremena igra ili neki drugi eksperiment iz polja umjetničke igre. Ne bih imao ništa protiv da to postane neko nepisano pravilo festivala na Jadranu.

Jadranski festival igre u Budvi u svom drugom izdanju, priprema za publiku čak pet svjetskih premijera. Budva je pored toga koproducent na četiri predstave. To, čini nam se, Budvu svrstava u najveće produkcione centre modernog baleta u regionu. Koliko iz Vašeg iskustva ima publike koju zanima i koja može da razumije ovu vrstu umjetnosti?

Pohvale za misiju kojom ostvarujete koprodukcione projekte. Jer u tome i jeste suština, iznaći model saradnje i podrške umjetnicima, koji će ipak na neki način blisko slijediti vašu ideju ili ideju koncepta festivala. Tim činom sredstva koja ulažete kao da imaju neku višu ili značajniju vrijednosti. Ne uvozite gotov proizvod, poput nekih drugih festivala, nego zajednički gradite repertoarske cjeline, koje se kasnije i vraćaju na festival ili gostujuću na drugim manifestacijama pronose ime zajedničkog rada. To su rijetke ali hrabre prakse, jer umjetnicima, trupama, autorima dajete vjetar u leđa i podršku koja u današnje vrijeme često izostane. Igra će uvijek imati publiku, a rezultat uspjeha sumiraćete kada svedete brojke posjećenih predstava i prodatih karata. Budva je magičan grad koji ne spava, a gosti su željni svakojakih sadržaja. Jadranski festival igre im nudi nešto uzvišeno, elegantno i drugačije. Nadam se da će i uz ovogodišnji program svojom ponudim publici prikazati različite, inovativne produkcije, koje kao što sam već naveo jedino ako su iskrene, kvalitetne i smislene sa razumevanjima će ih publika prihvatiti.

Konceptualno Jadranski festival igre 2024. povezan je sa temom migracija kao planetarnog fenomena koji je objasnio i kao festivalsku temu ustanovio docent dr Predrag Zenović. Kako Vi gledate na objedinjavanje kompletnog programa u jednu ovakvu tematiku, naročito kada je ona i sociološki i politički i na svaki drugi način tako aktuelna i važna?

Nažalost, tema migracije je bezvremena, kao i samo čovječanstvo. Koferi se iznova na različitim djelovima naše planete pakuju, ali ne uvijek iz istih namjera. U skorije vrijeme se sadržaji kofera pune u nadi da se pobjegne od strahota koje neminovno sukobi nameću. Nekoliko sitnica, jedna fotografija ili album slika i karta u jednom pravcu, nešto je čemu svjedočimo i mi na ovim prostorima. Iako, zbog ne tako daleke istorije, trebali bi imati snažniju empatiju prema kolonama izbjeglica, koji tumaraju uz i niz ograde auto-puteva, a mi s prezirom kao neke sudije i vladaoci sopstvenog mira gledamo na te “svjetske” putnike kojima je dolazak u nove gradove sve samo ne turistička destinacija.

Želja je, bar iskreno vjerujem, svakog čestitog bića, da ratovi zauvijek utihnu i ne ponove se razaranja gradova, čovječanstva, života, iako zlo nema vremensku odrednicu, pa su migracije iznova prisutne, aktuelne kao posljedice društva koje raznorazni konflikti neminovno urušavaju.

Na samom kraju predstave, Del Monako i ja se preispitujemo i postavljamo pitanje, da li je i naš glavni akter odustao (Nikolaj Rjepnin igra ga Emanuele Maskiti), ili nestao u svjetlima velikog grada.

Uz taktove valcera, sjetna balalajka nostalgično nas ispraća sa stanice, dok vozovi neumorno nastavljaju da razvoze kofere nekih tuđih i neispričanih života, sa jednog na drugi kraj svijeta. Neminovno životno putovanje, do silaska na peron.

Kao podsjetnik, tema ovogodišnjeg Jadranskog festivala je preispitujuća i opominjuća, gdje i kako vidimo sopstvenu budućnost, budućnost svoje djece, zemlje i vjere. Dijeleći isti prostor, obavezujuće je da pamtimo svoju istoriju, ali da društvo pojedinačno ili zajednički učinimo sigurnijim, sa više dobrote i sigurnosti u kojoj ćemo koračati Vi, ja, moja porodica, prijatelji, komšije i cjelokupni živi svijet.

Iako dolazite iz Srbije Vaša angažovanost i veliki broj kvalitetnih projekata Vas kod mnogih svrstava u domaće, dakle crnogorske umjetnike. JFI već drugu godinu svečano otvaranje radi sa Muzičkim centrom Crne Gore jer smatra da je to pravo i obaveza koja se mora pružiti našim umjetnicima. Koliko Vi mislite da je važan takav stav da se najveća šansa i neko tzv “preče pravo” daje umjetnicima iz Crne Gore, jer je to nešto što se ostalim festivalima u Crnoj Gori zamjeralo u prošlosti?

Misija festivala mora, između ostalog, da preispituje svoju publiku, tržište i stalno meandrira između tanke linije misije, namjere, menadžmenta, podrške umjetnicima i publike. Festivalski okvir ne mora uslovno biti zatvorena forma koja vremenom ne treba da se mijenja i rekapitulira dosadašnje rezultate, a svakom novom edicijom unapređuje i opravdava svrhu svog postojanja.

Trudio sam se da svoje projekte (balete, savremene plesne forme, opere, minijature) realizujem bez opterećenja da se umiljavaju publici. Daleko od toga. I tu sam imao svakako brojnih zamerki i pojedinih dobronamjernih kritičkih analiza. Na ovom našem prostoru nekadašnje Jugoslavije, Balkana i šireg regiona u posljednji dvije deceniji pozicionirao se određeni broj koreografa koji su svaki na svoj način ostavili trag svojom posebnošću. Kada tokom rada osjetim da se priklanjam klišeu, shvatam da sam popustio i da treba da se zaustavim. Tokom karijere, baš u jednoj kreativnoj stvaralačkoj krizi - pozvao sam koreografa Stašu Zurovca, i upitao ga “šta sad?..da počnem iznova?” Zurovac se samo nasmijao i rekao: “Obuci kaput, evo kao ja sada, i šetaj. Ne gledaj ništa, samo udahni i diši, i zapitaj se se zašto žuriš da završiš kraj. Kao da ništa između ne postoji, a kroz koji dan se vrati u baletsku salu i pogledaj stvoreni materijal iznova, možda krene, a i ako ne krene, vidjećeš opet da nije vrijeme za tu dionicu ili kraj. Zato ne muči sopstvenu kreativnost i potcjenjuješ talenat”. Mnogo godina kasnije, jedna studentkinja mi je rekla “ovako je već tri nedjelje, i ništa, ni napred ni nazad, hoće li biti lakše?” Odgovorio sam da nikad u procesu nije lakše, i da ma koliko imali iskustva ili bili zreli, stvaralački put umije da bude iscrpljujuć, ali na kraju, da je to jedno posebno i nezaboravno kreativno putovanje. Upravo zbog toga uvijek iznova počinjemo, jer adrenalin koji vas obuzme s novim početkom, neopisiv je sa bilo kojim drugim iskustvom.

Koliko se razlikuje rad na baletskim projektima u Srbiji i regionu u odnosu na rad u Crnoj Gori?

Rad na svakom projektu zahtijeva potpuno posvećenost, znanje i spremnost, bez obzira na geografsku odrednicu. Potrebno je spoznati prirodu ansambla i steći povjerenje igrača sa kojima ćete podijeliti svoju ideju, a oni je kreativno otjelotvoriti i ispričati tijelom. Pokret je najiskrenij način sporazumijevanja ili komunikacije, posebno dijeljenje najiskrenijih emocija. Nije ustaljeno pravilo da je lakše sarađivati sa ansamblom koji iza sebe ima repertoar, a svojim tijelom su spremni da pomjeraju granice koreografskog vokabulara ili tehničkih inovacija, pa se i vaša misao na lakše sjedinjuje sa njima tokom procesa. Sa druge strane, imate ansamble sa manje iskustva, koji su željni znanja i napretka. Danas su mladi umjetnici izuzetno znatiželjni, ali osviješćeni jer imaju mogućnost da posredstvom brojnih platformi pogledaju kako se razvija i napreduje umjetnička igra u svakom dijelu svijeta. Današnji igrači su inteligentni, i znaju na koji način da formulišu pitanja kako da se tijelo “slomi” u doslovnom značenju i pretvori u mekoću koja poput vazduha lebdi. Igrači moraju da budu hrabri i da stalno pomjeraju granice.

Pored toga što ste baletski igrač i koreograf, Vi ste i vrlo cijenjen pedagog. Osnivač ste prvog akreditovanog Fakulteta za umjetničku igru u Srbiji. Koliko mislite da je taj pedagoški rad važan za ozbiljno utemeljenje baleta, ali i umjetničke igre na nekom prostoru?

Volio bih da istaknem da sam ja samo jedan u tom pobrojanom timu i društvu veličanstvenih profesora koji čine Institut za umetničku igru, a koji već deset godina prenose svoja znanja i prakse poput Snežane Arnautović Stjepanović, Miomira Petrovića, Dijane Milošević, Ognjena Vučinića, Dušice Pejić, Milice Bezmarević, Katarine Bućić, Tadije Miletia, Ane Spremić, Mile Stijak, Žorža Draušnika, Tijane Malek, a sve zahvaljujući onom, koji je i prije nas vjerovao u ideju osnivanja Fakulteta profesoru Vladimiru Tomaševiću. Zvuči ovo malo rogobatno “akreditovan”, ali svojim programom i radom sa lakoćom smo uspjeli da se pozicioniramo svojim kvalitetom u regionu i akreditujemo osnovne, master i doktorske studije iz svih polja umjetničke igre. Ne samo da je važno permanentno usavršavanje u bilo kojoj profesiji, a iznad sve u polju umjetnosti. Umjetnička igra je grana koja se najbrže razvija, i treba je sustići u svojim preobražajima. Samo tom vizijom, stvorićemo dobre temelje za našu profesiju i svojim okruženjima ponuditi najbolje predstavnike. Jako me ljuti kada pojedini igrači, pa pedagozi smatraju da igračima nije neophodno visoko akademsko obrazovanje, a pogotovo kada ih usmjeravaju na neke druge fakultete koji nemaju veze sa igrom. Ti svršeni učenici srednjih škola dolaze iznevjereni imajući utisak da su svoja obrazovanja protraćili, samo zato što pojedini pedagozi ne žele da sjutra budu ugroženi - obrazovanijim učenicima od sebe. A zar to nije upravo i jedini cilj nas profesora, da nas prestignu i postanu još kvalitetniji u svojoj branši. Danas su ljudi bez fakulteta, neka mi niko ne zamjeri skoro nepismeni. Pogledajte kako se umjetnička igra kao brend nameće u brojnim zemljama koji su prepoznali potencijal i mogućnost nje kao nove privredne grane, a između ostalih i vi kao festival. Tržišta će se uvijek otvarati i tražiti nove kandidate koji će morati biti opremljeni svim alatima znanja, a ne samo da se zavrte oko svoje ose. Vrijeme neće pobjeći niti oduzeti scenu mladim igračima, ako se paralelno usavršavaju, ali vrijeme može i da isklizne kada smo samozadovoljni svojim talentom. Raduje me da se ta slika ipak mijenja, i da je sve veći broj igrača koji imaju potrebu za novim znanjem i nastavkom svog školovanja.

Ove godine obilježavamo značajan jubilej proslave deset godina kontinuiranog trajanja Instituta za umjetničku igru, pa kao zaključak bih dodao - izgleda da nam ipak polazi za rukom obrazovati nove umjetnike i stvarati novu umjetničku sliku umjetničke igre u Srbiji.

Vaša profesionalna karijera baletskog igrača, koreografa i baletskog pedagoga se proteže na period duži od četvrt vijeka. U tom periodu igrali ste u najvećim komadima koji su producirani na Balkanu. Koliko je, po vašem mišljenju, napredovao balet, razumijevanje baletske publike, a naročito pitamo za moderni balet?

Ne bih želio da započnem rečenicu “u moje vrijeme”, jer svako vrijeme je naše vrijeme. Imam utisak da je vladala veća disciplina i red u ansamblu u kom sam sazreo i igrao repertoar. Repertoarski, balet Narodnog pozorišta je bio izuzetno bogat i raznovrstan. Imali smo nedjeljno po jednu klasičnu baletsku predstavu, te jednu savremenu (ili modernu kako vi formulišete u pitanju), otvarale su se duge i naporne turneje. Odnos kolega, a posebno autoritet direktora prema zaposlenima je bio neprikosnoven, za puno poštovanja. Ali svako vrijeme ima svoje aktere, i ne bih bio etičan, da dajem sebi za pravo da govorim o sadašnjim uređenjima pozorišta u Srbiji. I sam sam obavljao funkciju direktora, te znam koji su izazovi pred svakim rukovodiocem. Ipak, mi smo umjetnici, treba imati balans između umjetničkog pogleda na budućnost ansambla i administrativnih obaveza. Treba rizikovati, ali ne po cijenu zapostavljanja svoje istorije i prošlosti. Tokom svoje karijere, nije moglo da se dogodi da ne znam ime gotovo svih kolega i aktivnih i u penziji, garderobera, tehničara iza scene, blagajnika koji izdaje karte i dr. Danas je malo drugačiji kodeks i ponašanja i poštovanja unutar institucije.

Srećan sam da sam imao priliku da igram uloge o kojima sam maštao kao dječak u školi. Srećan sam da sam imao priliku da igram u baletu “Ko to tamo peva” i proputujem skoro pa cijeli svet. Srećan sam da je moj debitantski balet “Viva la vida!” upravo izveden u mom pozorištu na Velikoj sceni prije 15 godina.

Klasičan balet treba da pripada nacionalnim teatrima kao glavna repertoarska linija, bez ustupaka drugim žanrovima. To ne znači da se prostor ukida nauštrb savremenog igračkog izraza, naprotiv sve ima svoju publiku, ali i vrijeme i mjesto.

Volim da se borim za bolji status kulture

Posebno je interesantno u Vašoj biografiji to što ste vrlo uspješan pisac, ali i menadžer u ustanovama kulture. To je nešto što je do sada nezapamćeno, kada je u pitanju balet.

Volim izazove, volim da utičem na kulturnu scenu i da se borim za bolji status veće vidljivost umjetnika u oblasti umjetničke igre. Iz tog razloga sam prije 13 godina, uz stalnu podršku Ministarstva kulture Republike Srbije ustanovio nagradu Terpsihora, koja se na godišnjem nivou dodjeljuje umjetnicima iz oblasti umjetničke igre, a koji su svojim radom obilježili pozorišnu sezonu. Važno je da o nagradi odlučuju odabrani članovi žirija iz profesija (klasičan balet, savremena igra i narodna igra), te je svake godine rad žirija izuzetno zahtjevan, čiji je zadatak da isprati sve predstave koje se tokom godine izvode repertoarski na svim scenama i nepristrasno ih rangira po kvalitetu.

Određeni ljudi su prepoznali moj talenat za organizaciju, komunikaciju, brzinu ili kako vi kažete menadžerstvo. Na svakoj od svojih pozicija sam se trudio da opravdan njihove povjerenje, ali i unaprijedim ustanovu koju vodim. Iako sam već na pragu 50-tih, nemam osjećaj da me ja napustila strast ili pokretačka energija prema poslu, koji u surovom tempu ne prihvata slobodne dane, vikende i porodična okupljanja. Svakako dolaze i neki novi mladi ljudi, kojima želim da iznad svega da podijelim samo jedan sjavet “strastveno volite to što radite i ne pristajete na kompromis”.

A za sebe ne bih rekao da sam pisac, ja sam samo zaljubljenik u poeziju, “ponekad se izrodi neki stih, koji zaliči na neko vreme kao da je proleće, ulice mirišu na lipe a u dlanu vam je ruka osobe koju obožavate” i tako se to zapiše i otrgne od nekog zaborava.

( Vuk Lajović )