Petra Valentić za "Vijesti": Vrijeme je za institucionalizovanje savremenog plesa

Umjetnička direktorica Zagrebačkog plesnog ansambla Petra Valentić vodeća je balerina u modernom baletu Hrvatske. Radeći sa vodećim koreografima Zapadne Evrope stekla je iskustvo koje u posljednjoj deceniji sa velikom energijom prenosila na mlade generacije u Hrvatskoj. Za taj rad je pobrala niz najvećih nagrada za stvaralaštvo te zemlje. Ove godine u Budvi njen ansambl ZPA predstavlja novi balet “Tamo, gdje sve duše idu” koja je imala premijeru 10. juna na Jadranskom festivalu igre.

Zagrebački plesni ansambl je od svojih početaka nezaobilazan faktor u svijetu igre i plesa Hravatske. Vi ste njegov neodvojivi dio već, možemo reći jako dugo. Koliko je rad ZPA važan za kulturnu a naročito baletsku scenu Hrvatske?

Tako je, dio sam Zagrebačkog plesnog ansambla od 2012. godine, prvo kao plesačica, a kasnije sve više uključivanjem u produkciju i umjetničko vođstvo ansambla. ZPA, kao jedan od dva velika ansambla u Hrvatskoj je definitivno nezaobilazan za savremenu plesnu scene u Hrvatskoj. Osim što promoviše savremeni ples u Hrvatskoj i u inostranstvu, od svojeg osnivanja radi na profesionalizaciji savremenog plesa kroz konstantan rad i edukaciju svojih članova, profesionalnih plesača. Svojim kontinuiranim djelovanjem ZPA godinama senzibilizuje publiku na savremeni ples, ostvaruje interkulturalni dijalog, potiče kreativnost i mobilnost umjetnika i umjetničkih radova, te stvara uslove za umjetnički razvoj. Još 2000. godine ZPA je pokrenuo Festival plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat koji se uspješno profilirao u najznačajniji ljetnji plesni događaj u regiji. Godine 2011. ZPA je ustanovio Mediteranski plesni centar kojem je cilj da postane jedinstveni regionalni centar za rezidencije, edukaciju i kreaciju u plesnoj i srodnim umjetnostima. Za doprinos razvoju hrvatskog kazališta Zagrebački plesni ansambl nagrađen je Nagradama hrvatskog glumišta u kategoriji najbolje koreografije (2004, 2012, 2018. godine), najbolje plesačice (2004, 2016, 2022), najboljeg plesača (2004, 2006, 2012), najbolje scenografije (2006), te najbolje plesne predstave u cjelini (2008. i 2012. godine).

Radili ste, mogu reći, po najvažnijim centrima Evrope, i dosta ste vremena proveli na scenama Holandije i Nemačke. Koliko se razlikuje rad na baletskim projektima u Hrvatskoj u odnosu na Vaša iskustva u Zapadnoj Evropi?

Ono što se najviše osjeti kao razlika je koliko je savremeni ples podcijenjen kod nas. I dalje ne postoji zaposlenje za savremenog plesača iako plesna akademija postoji već 10 godina. ZPA, koji ima tri velika projekta unutar svojeg naziva (ansambl koji djeluje tokom cijele godine, festival koji je jedan od najcjenjenijih festivala u regiji te Mediteranski plesni centar koji takođe djeluje tokom cijele godine kao rezidencijalni centar za umjetnke) djeluje kao umjetnička organizacija.

Ulaže se jako puno truda, a malo se dobija natrag. Osim povećanja sredstava svakako smatram da se trebaju dogoditi promjene u smislu institucionalizovanja savremenog plesa.

Bili ste i nominovana, a i dobitnica važnih nagrada. Istakao bih nagradu Hrvatskog glumišta za predstavu “Revel Revel” od prije dvije godine. Koliko su takve nagrade i prepoznavanje stručne javnosti važne za napredak i generalno stasavanje jednog umjetnika?

Mislim da je to dosta individualno. Meni je lično puno važnija nagrada koju vidim u kontinuiranom radu što kroz ansambla na različitim instancama, što kroz druge vrste djelovanja. Drago mi je da sam dobitnica Nagrade, no ne mislim da je to nužno, a ono što mogu reći iz iskustva je da se nije puno promijenilo nakon dobijanja nagrade.

U vezi s prethodnim pitanjem mogu reći da ste imali i priliku i čast da radite sa najvećim koreografima i pedagozima današnje Evrope kakvi su Anouk van Dijk, Jack Gallagher, Krisztina de Chatel, te ste sarađivali sa ansamblom Meekres Uitgesproken Dans. Da li se može uz talenat i bez saradnje sa najvećim imenima tog doba postati veliki umjetnik i koliko je po vašem mišljenju to bitno?

Mislim da je svakako talenat bitan, no ipak je najbitniji rad na sebi i želja za učestvovanjem i napredovanjem. Uvijek treba imati i malo sreće, ali bez truda nema napretka. Puno mi je značilo što sam živjela u Holandiji i imala prilike sarađivati sa velikim imenima u sklopu školovanja i nakon. U vrijeme kada sam odlučila da upišem akademiju, nije postojala akademija u Zagrebu. Zato sam morala otići van, ako sam to htjela završiti. Mislim da i taj čin odlaska od kuće te studiranja vani, utiče na razvoj osobe ne samo na umjetničkom nivou, već i ljudskom. Svakako bih svima preporučila.

Ove godine prvi put Zagrebački plesni ansambl sarađuje sa jednim pozorištem iz Crne Gore na koprodukciji, i to na poziv budvanskog festivala i umjetnika Miloša Isailovića. Iz Budve poručuju da je, pored početnih i uobičajenih poteškoća, sve teklo onako kako su samo mogli poželjeti. Kako Vi vidite ovaj projekat u smislu saradnje sa Budvom?

Tako je, na poziv Miloša Isailovića smo se upustili u ovu saradnju. Smatram da je sve teklo poprilično glatko osim što je bilo malo vremena za proces, no s druge strane ne sjećam se da je ijedan umjetnički proces protekao da nije bilo nikakvih problema.

Drago nam je da smo se uspjeli dogovoriti za ovu saradnju jer su i sami dogovori krenuli već kada smo mi sa strane ZPA već ugovorili projekte za 2024. godinu. Radujem se premijeri i verujem da će ova saradnja otvoriti neka nova vrata ZPA, a i neka nova vrata Milošu Isailoviću.

Program Jadranskog festivala igre Budva povezan je sa migracijama - seobama. Mnoge seobe su iznuđene, rođene iz nepodnošljivosti života ili rata, potraga za boljim životom. Seoba je i lični proces transformacije: unutrašnja transformacija i transformacija svijeta izvan nas i paleta mogućnosti koja proizlazi iz to dvoje. Mistična tranzicija identiteta, ko smo mi, ko želimo da budemo, ko smo bili, kako nas je svijet promijenio. Seoba je put kojim želimo da idemo, putovanje kroz vrijeme, ne samo kroz prostor. Vi ste sa svojim projektom postali dio te priče. Kakav je Vaš doživljaj i doživljaj trupe ZPA svega toga što je današnji koncept festivala?

Seobe ili migracije postale su ključni fenomen našeg doba, preoblikujući društvene, ekonomske i političke pejzaže širom svijeta. Trenutna situacija je obilježena velikim brojem ljudi koji napuštaju svoje domove zbog sukoba, siromaštva, klimatskih promjena i potrage za boljim životom. Ratovi u svijetu doveli su do masovnog izbjeglištva, dok klimatske promjene prisiljavaju ljude da napuste područja pogođena sušama, poplavama i drugim ekstremnim vremenskim uslovima.

Trenutna globalna situacija dodatno naglašava relevantnost ovih tema. Razni umjetnici inspiraciju pronalaze u pričama migranata i izbjeglica, koristeći ples kako bi prikazali složenost njihovih putovanja i izazova. Kroz koreografiju, oni istražuju sukobe i harmoniju između različitih kultura, često ukazujući na potrebu za empatijom i razumijevanjem u sve povezanijem svijetu. Mislim da je bitno govoriti o tim temama, ne samo verbalno već i kroz pokret.

Reklo bi se da Budvu doživljavaju kao grad mladih, brzog provoda i života, plaža, sunca. Ipak, već drugu godinu za redom u Budvi se organizuje najveći festival na otvorenom modernog plesa u regionu, makar kada je pitanju broj sopstvenih produkcija. Budva će ove godine predstaviti publici čak šest svojih baletskih produkcija vrlo renomiranih pozorišta i koreografa. Volio bih da čujemo i Vaš komentar na to i koliko je lako ili teško danas baviti se baletom?

Koliko je teško baviti se savremenim plesom je ponovo jedna individualna stvar, fizički je naporno i teško, psihički još teže jer koliko god da radiš nikada nema dovoljno zarade no na kraju, ako je želja za time iskrena i jaka puno je lakše. Tako barem ja mislim, svaki posao je težak ako ga ne voliš, ako ga voliš puno je lakši.

Koliko iz Vašeg iskustva ima publike koju zanima ples i balet na ljetnjim odmorima i, na kraju krajeva, koja može da razumije ovu vrstu umjetnosti? Da li to organizovanje festivala, kako bi se reklo, reda radi ili tu ima neke turističke, menadžerske, nacionalne i druge logike?

Definitivno najmanje publike gleda apstraktnu umjetnost, pa tako i savremeni ples. Živimo u državama gdje se malo priča i uči o savremenom plesu. Kada bi od malih nogu išli gledati predstave savremenog plesa, kao i dramske ili baletske predstave, publike bi bilo više i znali bi kako pristupiti toj vrsti umjetnosti kao gledaoci. Ovako mislim da se treba jako truditi kako bi se ta grana umjetnosti približila “normalnom” čovjeku. Definitivno ansambli i ljetni festivali imaju veliki uticat na široku publiku no svakako je potrebna i ostala podrška.

Jadranski festival igre Budva ima strategiju da svi programi budu besplatni i da se dopre na taj način do što šire publike modernim plesom i kulturom generalno. Prošle godine sva mjesta su bila popunjena. Očekuje se ista situacija i ove godine iako festival traje gotovo mjesec dana i ima preko 15 programa koji se predstavljaju publici. Kako Vi vidite takav pristup i koliko je, po Vašem mišljenju, to ispravno?

Drago mi je čuti da je prošle godine bilo sve puno. Mislim da to zavisi od kulture do kulture, nekako imam osjećaj da na balkanu ljudi cijene više stvari ako ih trebaju platiti, čini mi se da ako im se nudi nešto besplatno misle da to onda nije kvalitetno. Tako je barem moje iskustvo, naravno da postoje izuzeci, ali generalno mislim da se publiku isto treba edukovati.

Programi u Budvi se igraju u ambijentu, na sceni između crkava u Starom gradu. Vi ste i balerina, i koreograf i glumica sa puno iskustva. Kakav je osjećaj raditi komad za premijerno igranje u ambijentu? A poslije ga iznova adaptirati za zatvoreni prostor koji ima ZPA?

S obzirom da sam ja u ovom procesu u ulozi umjetničke voditeljke ZPA, zajedno sa Petrom Glad Mažar, ne mogu previše pričati o umjetničkom procesu rada. Svakako je izazovno raiti predstavu koja će premijerno biti izvedena na otvorenom, a nakon toga u pozorištu, no volimo izazove i radujem im se.

Pored toga što ste plesač i koreograf, Vi ste i vrlo cijenjeni borac za prava umjetnika naročito plesača, koreografa i baletskih pedagoga Hrvatske. Od samog početka ste predsjednica Udruženja profesionalnih umjetnika “PULS” gdje se borite za prava plesača, koreografa itd. Kako Vi taj rad i tu borbu ocjenjujete kada je u pitanju Hrvatska? Da li je tu bilo većih pomaka i koliko je važno biti članica EU da bi se ta prava i status poboljšali?

Tako je, od 2017. sam predsjednica Udruženja profesionalnih plesnih umjetnika PULS koja se aktivno bavi pravim plesača/koreografa/pedagoga i svih ostalih koji djeluju u savremenom plesu. Sigurno ima pomaka, svake godine se članstvo povećava i to je već pomak. Nismo se još uspjeli izboriti za veoma bitne stvari poput zaposlenja, institucionalizacija, te ostalih stvari.

Otkako smo ušli u EU sve je otišlo gore, standard se rapidno povećao, tako su se i sredstva za savremeni ples povećala. Finansiranje je, iako povećano, još nedovoljno, te prostori koji ugošćuju ples unutar okvira institucionalne podrške svakako pripadaju raritetima. Gotovo svi radnici unutar polja savremenog plesa su potplaćeni, te se njihov rad ne smatra stručnim na način da njihova ekspertiza ostvaruje određenu visinu naknade kao u ostalim poljima umjetnosti i nauke. U posljenjih osam godina gotovo se udvostručila proizvodnja radova i istraživanja koja pripadaju mediju plesa, a prakse finansiranja javnim sredstvima ne prate novonastalu situaciju nove scene umjetnica koje izlaze s odsjeka plesa pri ADU i s akademija u inostranstvu. Istovremeno, prostorni resursi sveli su se na samo jedan prostor koji je primarno dodijeljen plesu, te nikako ne može zadovoljiti sve potrebe savremene plesne scene u Zagrebu i Hrvatskoj. No, svakako da ćemo nastaviti da se borimo.

Ovacije za baletsku predstavu “Tamo, gdje sve duše idu”

Pred punim gledalištem na sceni između crkava u Starom gradu u Budvi preksinoć je, u sklopu drugog Jadranskog festivala igre, premijerno izvedena baletska predstava “Tamo, gdje sve duše idu”, koprodukcija TO Budva i Zagrebačkog plesnog ansambla, za koju je koncept i koreografiju osmislio Miloš Isailović.

Maestralni rad cijelog tima koji je radio na predstavi publika je nakon uspješne premijere nagradila višeminutnim aplauzom i ovacijama. Zadovoljstvo zbog ovakvih pozitivnih reakcija izrazila je i Valentić:

“Vrlo smo zadovoljni, prvenstveno mi je drago da je bilo toliko publike, da je odaziv bio dobar. Do saradnje je došlo preko koreografa Isailovića, brzo smo sklopili saradnju sa TO Budvom i u kratkom vremenu smo složili predstavu. Lično sam i ispred Zagrebačkog plesnog ansambla zadovoljna, nadam se da su i svi ostali”.

Pozitivne utiske sa premijere u Budvi podijelio je i Isailović koji je uz ovu baletsku predstavu i sjajan tim plesača pokušao ponuditi odgovore na kompleksna pitanja kao što su: Gdje odlazi duša kad napusti ljubav? Gdje idu ljudi bez duše? Imaju li i oni pravo doći do te svjetlosti, tog beskrajno divnog prostora? Ko smo i što smo kad sretnemo srodnu dušu? Možemo li voljeti?

Ovom prilikom je i pohvalio trud koji Jadranski festival igre ulaže u promociju plesa u Crnoj Gori. U predstavi igraju plesači Luna Lilek, Nika Lilek, Silvija Musić, Lara Kapeloto, Endi Schrotter i Linda Tarnovski, svjetlo radi Anton Modrušan, kompozitor je Ana Krstajić, za scenografiju je zadužena Andreja Rondović, a za kostim Vera Damjanović.

Trenutna globalna situacija dodatno naglašava relevantnost ovih tema. Razni umjetnici inspiraciju pronalaze u pričama migranata i izbjeglica, koristeći ples kako bi prikazali složenost njihovih putovanja i izazova. Kroz koreografiju, oni istražuju sukobe i harmoniju između različitih kultura, često ukazujući na potrebu za empatijom i razumijevanjem u sve povezanijem svijetu. Mislim da je bitno govoriti o tim temama, ne samo verbalno već i kroz pokret

( Vuk Lajović )