Šta je ostalo od formule „dva naroda, dvije države”

Nakon odluke slovenske vlade 30. maja, kojom je priznata država Palestina u granicama prije 1967. godine, na zgradi slovenske vlade u Ljubljani zavijorila se palestinska zastava uz uobičajene dvije zastave: slovensku državnu zastavu i zastavu Europske unije. Vlada premijera Roberta Goloba je na prijedlog ministrice vanjskih poslova Tatjane Fajon prekinula s dilemama o priznanju Palestine ili ne, potaknuta izraelskom ofanzivom na Rafu, grad u južnom dijelu pojasa Gaze, preplavljen izbjeglicama sa sjevera.

Dva dana ranije, 28. maja, palestinsku su državu priznale dvije članice Europske unije, Irska i Španjolska, uz Norvešku koja nije članica Unije.

Ofanziva na Rafu, koju je izraelska vlada pravdala „odlučnim korakom protiv vodstva Hamasa“, izazvala je sveopću indignaciju u svijetu i ubrzala međunarodno priznanje Palestine: očekuje se da će i druge zemlja, članice Europske unije, priznati Palestinu u granicama od prije 1967. godine. Sve to u pomanjkanju jedinstvene europske politike prema ratu kojeg je Izrael pokrenuo protiv Hamasa, a koji se pretvorio u masakr palestinskog stanovništva, inače već zbijenog u teškim, izbjegličkim uvjetima u Pojasu Gaze, koji je postao najgušće nastanjena zona na svijetu.

Odlučni korak vlade premijera Roberta Goloba potvrđen je 4. juna u slovenskom parlamentu, iako je desna opozicija liberalnoj, centrističkoj slovenskoj vladi pokušala na sve moguće načine zaustaviti i spriječiti slovensko međunarodno priznanje, uključivši i iznenadni odlazak jednog od lidera opozicije Janeza Janše u Izrael.

Berlinska deklaracija

Izraelska ofanziva na Rafu pokrenuta je i usprkos upozorenjima Međunarodnog krivičnog suda koji je pozvao Izrael da se suzdrži od napada na grad u koji se slilo milijun i pol palestinskih izbjeglica, bježeći ne samo od izraelske vojske već i od nemogućnosti preživljavanja.

Zato su španjolska i irska vlada, članice EU, kao i norveška vlada, u pomanjkanju načina da pomognu palestinskom stanovništvu, pribjegli ostvarenju onoga što je ostalo neostvareno u samoj Europskoj uniji – priznanje formule „dva naroda, dvije države“, na što se Europska unija obavezala još 1999, ali, kao što to obično biva u svijetu diplomacije, to svoje načelno opredjeljenje nije nikada provela u djelo zbog razmimoilaženja među državama članicama Unije: između onih koje su htjele time afirmirati Uniju kao samostalnog međunarodnopravnog subjekta, i onih drugih, koje su pod izgovorom da „još nije vrijeme“ slijedile naputke američke politike.

Europska unija je, dok je još bila Europska zajednica, uspostavila 1975. godine odnose s PLO – Palestinskom oslobodilačkom organizacijom kao dio Euro-arapskog dijaloga, a 1999. u takozvanoj Berlinskoj deklaraciji EU se prvi puta izjasnila da podržava ne samo palestinski narod i njegovo pravo na samoopredjeljenje, kao što je to činila od 1993. na osnovu mirovnog sporazuma kojeg su potpisali u Oslu Jicak Rabin i Jaser Arafat, već i pravo na vlastitu državu.

Nakon što je Lisabonski ugovor stupio na snagu 2009. godine, visoki predstavnik EU za vanjsku politiku Havijer Solana pozvao je UN da priznaju palestinsku državu. Iako, prethodno, nije bio postignut sporazum između Izraelaca i Palestinaca, dok je na vlasti u Izraelu bio general Ehud Barak. Tada je Obama predložio najpovoljniju soluciju za Palestince: uspostavljanje palestinske države u pojasu Gaze i na području 73 odsto Zapadne obale, s istočnim Jerusalemom kao prijestolnicom. Bila je to tragična, povijesna greška lidera Palestinske oslobodilačke organizacije Jasera Arafata.

Ta će kobna odluka dovesti do građanskog rata među Palestincima, s pobjedom terorističke organizacije Hamas na izborima 2006. za parlament Palestinske samouprave u Gazi i godinu dana kasnije, protjerivanja PLO iz Gaze i uspostavu Hamasove autoritarne vlasti na tom području.

Radikalizacija na terenu

Ali u tim zbivanjima Europska unija je sve više marginalizirana: zbog sukoba među samim Palestincima propada i Unija za Mediteran, ambiciozni plan EU da stvori novu zonu mira i suradnje i da u „dijalog za mir“ uvuče zemlje južne obale Mediterana, arapske zemlje. U Izraelu pobjeđuju radikalni nacionalisti Likuda, na čelu s Netanijahuom, u palestinskim redovima pobjeđuje Hamas.

Europska unija uspijeva se ubaciti u „Kvartet za Bliski istok“ kojeg čine UN, SAD, Rusija i EU, ali i on puca pred pobjedom Hamasa na izborima 2006. u Gazi. Abu Mazen, nasljednik Jasera Arafata na čelu PLO, koji je izabran za predsjednika Palestinske nacionalne samouprave godinu dana prije pobjede Hamasa na izborima u Gazi, ne uspijeva jamčiti provedbu načela „dva naroda, dvije države“ jer Hamas ne želi priznati Izrael, iako su u međuvremenu s Izraelom sklopljeni bilateralni ugovori od strane mnogih arapskih zemalja, ali ne svih. Hamas se financira preko ilegalnih fondova koji se slijevaju u Katar, ali pobjeda Hamasa pruža izgovor za neprovođenje plana „dva naroda, dvije države“ ne samo Izraelu, nego i njegovom najmoćnijem zaštitniku, SAD.

U Izraelu pobjeđuje Likud u koaliciji s desničarskim ekstremistima, koji imaju u programu etničko čišćenje teritorija pod palestinskom samoupravom. Nastavlja se naseljavanje palestinskih teritorija izgradnjom naselja izraelskih kolona, a kao i uvijek u historiji, ekstremi se međusobno pothranjuju, tako da na kraju izraelska vlada početkom 2023. prekida s prisluškivanjem vođa Hamasa „radi štednje budžetskih sredstava“. I događa se, tako, užasni masakr Hamasa nad 1.200 Izraelaca, otmica 250 ljudi i, posljedično, oružana intervencija izraelske vojske i masakr 36.000 Palestinaca…

Spirala nasilja

Spirala nasilja, torzija i retorzija, akcija i reakcija, teroristički napad i represalije Izraelaca dovode, prošle sedmice, do naloga za hapšenje Međunarodnog krivičnog suda za lidere Hamasovog masakra, ali i izraelske protustrane, premijera Benjamina Netanijahua i ministra obrane Joava Galanta.

U međuvremenu, rezolucija Generalne skupštine UN donosi rezoluciju o priznavanju palestinske države, kao oruđe za pritisak na Izrael da prekine masakr Palestinaca, ali i s prijedlogom garancija za opstanak Izraela kao države. Za tu rezoluciju glasa 145 država, od ukupno 193 članice UN.

Europska unija je i dalje paralizirana svojim nečinjenjem, odnosno, svojom „načelnom podrškom“ za formulu „dva naroda, dvije države“. Jedini mogući korak je odluka pojedinačnih država članica da priznanjem Palestine kao države

izvrše diplomatski pritisak – ne na Izrael, koji se oglušava, u ovakvoj političkoj postavi, na svaki politički i diplomatski korak za prekid vatre uz istovremeni poziv i Hamasu, da oslobodi preostale taoce – već na SAD i njegove poslušnike u EU da stanu na kraj ovim zvjerstvima (počinjenim, na kraju, od obiju strana).

Inače, Palestinu je, uz ove posljednje dvije države članice, Španjolsku i Irsku, priznalo već jedanaest država članica EU.

Pritisak javnih ličnosti

U ovakvom kontekstu, priznanje Palestine kao države postaje važan element u pokušaju oživljavanja multilateralizma kao osnovnog principa funkcioniranja međunarodne zajednice. Priznanje Palestine je, također, u funkciji prava na samoopredjeljenje, osnovni stup međunarodnog prava i međunarodnih odnosa, istaknut u Povelji UN, koju je izraelski predstavnik u UN demonstrativno poderao za govornicom.

Ponovit ćemo, zato, glavni pasus iz Berlinske deklaracije Europskog vijeća iz 1999. godine: „Europsko vijeće je uvjereno da stvaranje demokratske, funkcionalne i miroljubive palestinske države… ujedno predstavlja najbolju garanciju za izraelsku sigurnost i prihvaćanje Izraela za jednakog partnera u regiji“. Prošlog ponedjeljka, 27. maja, Vijeće Europske unije raspravljalo je o situaciji na palestinskim područjima s ministrima „arapskog kvinteta“: Katara, Jordana, Saudijske Arabije i Egipta, uz generalnog sekretara Arapske lige. Arapski diplomati su predložili održanje međunarodne konferencije o implementaciji načela „dva naroda – dvije države“, koja bi pripremila teren za jednu veliku, međunarodnu mirovnu konferenciju.

Međunarodno priznanje Palestine, kao sredstvo moralnog, ali i političkog pritiska na Izrael da obustavi daljnje akcije u Gazi, zagovaraju mnoge istaknute ličnosti, od Noama Čomskog, Nejtana Brauna sa Džordž Vašington univerziteta, pa sve do pape Franje, vladara države Vatikan, koja je već 2014. priznala Palestinu kao državu.

Tom koru pridružio se i svjetski poznati filozof iz naše regije, Slavoj Žižek. Međunarodno priznanje palestinske države je jedini način da se Izraelu nametne kočnica, ali i da se prisile Palestinci da se ponašaju kao legitimna politička snaga, kaže Žižek.

Bajdenov plan

I na kraju i ne na posljednjem mjestu, kako kažu Englezi, stiže i inicijativa američkog predsjednika Džoa Bajdena i njegov plan, objelodanjen 1. juna, koji se sastoji od tri točke: prekida vatre u trajanju od šest sedmica i povlačenje svih izraelskih snaga iz područja Gaze; djelomično oslobađanje talaca koje još drži Hamas, počevši od žena, staraca i ranjenika, u zamjenu za Palestince koji čame u izraelskim zatvorima, uz omogućavanje dolaska 600 kamiona sa živežnim potrepštinama za stanovnike Gaze. Druga točka Bajdenovog plana je puštanje svih talaca, uključivši i muškarce i vojnike, u zamjenu za uvođenje trajnog prekida vatre, i, treće, lansiranje međunarodnog plana za rekonstrukciju, odnosno obnovu porušene Gaze, uz sudjelovanje arapskih zemalja i međunarodne zajednica, uz onemogućavanje Hamasu da se ponovno naoruža i djeluje ofanzivno.

Da nije bilo hrabrog iskoraka Španjolske, Irske, Norveške i sada i Slovenije, pitanje je da li bismo tako brzo vidjeli takav jedan iskorak lidera najveće svjetske velesile, kada već EU nije uspjela da se nametne kao faktor mira. No bez obzira na to je li iznuđen ili nije, sada je na Izraelu red da se izjasni.

(radar.rs)

( Damir Grubiša )