Mi nemamo drugu zemlju - izuzetan film izraelskih i palestinskih umjetnika

Ekonomska politika hiperrazvoja globalne moći, mobiliše kulturu, razlike, identitete, plasirajući ih kao proizvod na hibridni horizont na kojem se uvijek već uprizoruju grandiozni, spektakularni događaji, kao ono što je samo i tek dodatak, ili, dio kojim se obilno poslužuje ideologija, s jedne strane, dakle, liberalno-demokratski sistem, permisivno postmoderno društvo orgije sloboda i viška užitka, s druge: religiozni fundamentalizam, sveto učenje, tvrda tradicija i kruti konzervatizam, prejaki patrijahat, plus političko perfidno eksploatisanje simbola u svrhu narodne hegemonizacije. Ako Zapad strepi za svoje slobode, Istok čuva svoje kanone, kultura je, dakle, ne ono što nas spaja u multikulturalnom modelu suživota i svjesne simbioze, nego ono što nas nadublje dijeli.

Njemački sociolog Dieter Snenghass, ukazuje na postojanje pored vidljivih periferija, na one “marginalizovane podperiferije”, i samo je medijsko-manipulativni narativ istoka i zapada kako se intervencijama u te neplodne nedođije, nastoji omogućiti ljudima elementarni uslovi za život, što je, zaista, bezočna laž. “Mi nemamo drugu zemlju” (film koji je ove godine s razlogom od strane publike nagrađen na Berlinskom festivalu, i koji je otvorio Podgorički Underhill fest), na dramatičan način prikazuje ono čemu su podperiferije izložene kad ih počne “pomagati” hegemonijska moć, ta mašinerija za eksploataciju koja u svemu vidi/prepoznaje resurs, i ako nešto budi tračak nade, onda je to više nego uspjela režiserska saradnja između izrealsko palestinskih filmskih stvaralaca - Basel Adra, Hamdan Ballal, Yuval Abraham i Rachel Szor. To objašnjava sljedeće: kultura može biti veoma uspješna i veličanstvena multikulturalnost, interkulturalnost sve dok se ne umiješa politika, ideologija jedne od imperija, međutim, čim se to dogodi, upravo se tu potom vrši najpogubniji uticaj koji potom prouzrokuje mnogo zla i smrti.

Umreženo društvo moglo bi biti kakva takva nada da će doći do preplitanja kultura, što se, pak, tiče - manjina koje su uvijek pregalačke, tu se, zaista, događaju konekcije i povezivanja, zajednički projekti, sama činjenica da je pomenuti film od strane publike nagrađen na festivalu u Berlinu, govori o pojavi sve dubljeg rascjepa njemačkog društva i tamošnje aktuelne vlasti, zar taj gest, dakle, ne ide u sasvim i potpuno kontra smjeru od onoga kojeg predvodi Netanjahu, ali mu se, kao što vidimo, ni najmanje ne protivi Šolc, štaviše: pošto je na otvaranju Frankfurtskog Sajma knjiga Žižek prošao onako, kako, zbilja, treba da danas prolazi - filozof svjestan svoje uloge, vidjeli smo šta se zbilo sa J. Varufakisom, koji se više ne može ni preko zooma uključiti u neku od debata u Njemačkoj.

Javljaju se reakcije koje su u pravom smislu antihegemonijske, odupiru se globalnoj moći, hibridni sastavi unutar nacionalnih kultura identiteta, usprotivljeni onome što će filozof dekonstruktivizma Milorad Belančić prepoznati i nazvati - “Mi pa mi”. Stvar je vrlo jednostavna, tako da, kultura koja nema kapacitet da se preliva u multikulturalni duh, jeste jedan posve - nekomotni identitet, naklonjen izolacionizmu koji vodi sopstvenoj ivici. Razumije se, jedna takva artikulacija kroz kulturu protiv akumulacije moći, mora moći biti dobro promišljena i strategijski navođena, jer ona jeste i ostaje subverzivna, uvijek već manjinska (treba reći: na strani sam sopstvene manjine), međutim, to je sasvim sporedna stvar, publika u Njemačkoj p(r)oziva ostatak Evrope da promisli sledeće: da, mi nemamo drugu Evropu. Ta Evropa je podjednako svih nas ili je, u suprotnom, muzej i rad uvezanih, više nego živih i progresivnih banaka, kroz koje cirkuliše kapital u sjenci moći koja se nevidljivo uzdiže nad svime.

Kao što postoje “vladajuće ideologije” (Rolan Bart ovo prepoznaje kao pleonazam, jer čime je u igri ideologija ona može biti samo vladajuća), ništa manje slušamo i - vladajući, autoritativni, zvanični politički diskurs, tako da njegovu destabilizaciju možemo prouzrokovati samo - hibridnim glasom, mnoštvom bez mjesta, fluidnošću bez fiksnog identiteta. Šta, dakle, može kao opozit stajati ideologiji, konceptu zavičajnosti, prvosti, oboru i ognjištu, ako ne - raskorijenjenost, neuhvatljivost, neizbrojivost mene samog koji se opirem samome sebi? Nije li tu, kao i drugdje uostalom, od najveće pomoći uvijek poezija, naduzvišeni Šekspir, pjesnik: “Ime dajući i određeno mesto boraviša vazdušnom ničem.” (Ovdje se mora povući potez i izložiti figura koja će ostati nezaštićena, pošto prepoznamo da je - kultura (udvornička, salonska, elitna) najveći neprijatelj umjetnosti!)

Poput obezdomljenog, lutalačkog, iz sebe vazda ka preospoljenoj globalizaciji moći zapućenog kapitalizma, isto tako i mi, samo stalnom simbiozom, otporima korjenu, malim i velikim sabotažama, uvijek greškama, da, dobrim greškama, možemo se suprostaviti ovoj - tendenciji protiv transcendencije, ovom životu u konstantnom rivalstvu i suparništvu, i pored svih naših, naprosto, nebuloznih napora, Drugi uvijek ostaje nedokučiv, neprevodiv, ono što u njemu ne da se orobiti I oročiti, i zato su Malarmeovi stihovi, ukoliko ih na pravi način u sadašnjem kontekstu u kojem se obrela Evropa dokučimo, ono što nas može povesti kroz tamu savremenosti, budući da je u pitanju iskonska slika, koju je genije poezija prenio riječima: “Lažni dom/odjednom/isparen u magle/koji postavi/jednu granicu beskraju/.

Tim više, intelektualac je pozvan da se drži distinkcije - zemlja - dom, budući da je dom ono što kolonizuje zemlju, osvaja je, obilježava i pretvara u posjed koji je odmah već neprijateljski nastrojen spram Drugog, sadašnji tehnomilitarizovani i super organizovani ratovi za teritoriju, prepoznaju zemlju kao kapitalistički resurs, kao ne dom, nego ono što je Njemački sociolog nazvao - marginalizovanom podperiferijom, odakle se crpi nafta ili voda, šuma, vrlo rijetko kultura, jer ona - opstaje i komunicira u prevodu, kao što je djelo moguće samo u “smrti autora”, “subjekt kao izraslina” (Lakan) nesvjesnog, zato ga je nemoguće uokviriti, smjestiti ni u njemu samom, izuzev ako se to ne čini ideološkim, vještačkim zahvatom, Istorijom koja je tekstualni konstrukt nastao opet na tekstu, dakle, intertekstualnost, i sva se bitka vodi oko toga ko će ga, na kraju, interpretirati i potpisati.

Važno nam je, čak ćemo reći i presudno bitno, prepoznati podvig publike u Berlinu, ništa manje proteste u Tel Avivu na kojima u performansu (da, simboličko uzvraća udarac), mladi svijet leži kao budući leš, i tako šalje najsnažniju poruku vladi da, ubijajući Palestinsku nejač, ne oslobađa Izraelske taoce. U tom kontekstu, Podgorica je sinoć na otvaranju Uderhill festivala izvela ništa manje jedan zadivljujući - politički čin, ali protiv - politizacije umjetnosti, naprosto, dokumentarni filmski projekat, kojeg je napravio kolektiv izraelskih i palestinskih stvaralaca, nazvan “Mi nemamo drugu zemlju”, vraća nadu da je ljudska dimenzija u svim vremenima pristuna i humanistički produktivna, jer, zaista, Delez ima pravo kad kaže da se - umjetnost opire smrti. Ukoliko je sagledamo na taj način, tim prije što drugi i ne postoji, onda ćemo shvatiti gdje je i šta stvarni kapital, dakle, na čijoj strani, to što se moć olako odriče manjine, ne znači da ona nije mnogo u svakom smislu bitnija od nekakve fantomske većine, mase koja je proizvod manipulacije, ideološke indoktrinacije, politike koja nestaje u ekonomiji koja se daje tržištu, dakle, globalnoj moći koju predvodi krvavi kapital, do kojeg vidimo u ovom dokumentarnom projektu kako se sve dolazi.

( Vuk Vuković )