BALKAN
Spomenikom protiv sjećanja
Ovo što se upravo događa na mostarskom Heliodromu ima istu ideju, samo je problem što će izvedba ići malo teže. Jer Mostar je ostao višenacionalni grad u kojem Bošnjaci čine značajan postotak stanovništva, a logoraši i njihove familije neće potisnuti ‘93. i ‘94. tek tako
Model je patentiran i uspješno uspostavljen još prije deset godina u Splitu. Postaviš spomenik na mjestu logora ili u ulici u kojoj su izbacivali ljude iz stanova, upravo onim bojnama, tj. jedinicama koje su držale logor ili upadale u stanove i time zaključiš tu priču u javnosti.
Računaš, naravno, tek na otpor onih istih nekoliko novinara, kolumnista i aktivista, na potpunu nezainteresiranost šire javnosti da stalno čita o temama koje želi ostaviti iza sebe i na inerciju i eto ti devedesetih, čistih i neupitnih pred novim generacijama i pred budućnošću.
Upravo iz tog procesa koji je već odavno dovršen u Hrvatskoj, došla je i ona nonšalantna izjava Ivana Anušića, ministra obrane Republike Hrvatske, koji je posve miran i ponosan zaključio kako je u Mostaru 1993. ratovao za hrvatsku stvar, odnosno narod i državne interese, koju je dao na Heliodromu prilikom otvaranja spomenika posvećenog akciji Lipanjske zore i poginulim vojnicima HVO-a. I ništa se pod milim Bogom Anušiću nije učinilo problematično, ni mjesto na kojem to izgovara, ni grad u kojem to izgovara, ni godina o kojoj govori. I ta bezbrižnost doista nije došla samo iz ideološkog uvjerenja, nego i iz činjenice da su devedesete sa svim svojim mrakovima i užasima tuđmanizma neupitno kanonizirane u Hrvatskoj.
No, bitna razlika između ta dva slučaja je u tome da je danas Hrvatska nacionalno homogenija, nego što je bila ikad u prošlosti, a u spominjanom Splitu, bez obzira na to što u njemu doista još žive neki ljudi i obitelji koji su prošli užas devedesetih, oni žive zaboravljeni od svih i bez ikakvog utjecaja ili uopće prisutnosti u javnosti. Drugim riječima, vrijeme i život su odavno otišli dalje, onih nekoliko kolumnista više nitko ne zarezuje ni dva posto i postavljanjem dva spomenuta spomenika, jednog 72. bojni pred Lorom i drugog hosovcima u Ulici Ruđera Boškovića, uz treći, spomenik Tuđmanu na Pazaru, priča o devedesetima je stavljena ad acta.
Ovo što se upravo događa na mostarskom Heliodromu ima istu ideju, samo je problem što će izvedba ići malo teže. Jer Mostar je ostao višenacionalni grad u kojem Bošnjaci čine značajan postotak stanovništva, a logoraši i njihove familije neće potisnuti ‘93. i ‘94. tek tako. Pa i da se digne čitav park spomenika i muzeja HVO-u na Heliodromu i nastavi zabranjivati logorašima da ulaze u krug nekadašnjeg logora prilikom godišnjice njegovog zatvaranja.
Jednako kao što spomen-groblje na Bilima iznad Mostara, onima koji jesu ubijeni bez suđenja 1945. godine, ali su uglavnom do zadnjeg dana branili NDH, neće izbrisati karakter te države, niti će razbijanje Partizanskog groblja ukloniti partizansku baštinu i ideju iz Mostara.
U čitavoj ovoj priči oko spomenika Lipanjskim zorama i stradalim pripadnicima HVO-a dodatno je tužno što se te ljude posthumno iskorištava da pokriju istinu o Heliodromu. Na isti način, na koji je cinično na Šehitluke kraj groblja ljudi poginulih u obrani Mostara ‘93. i ‘94. godine, postaviti spomenik ubijenim Mladim muslimanima i tako posredno ove poginule povezati s ideologijom potonjih.
Pojednostavljeno govoreći, da se vratim na slučaj spomenika i muzeja na Heliodromu, na djelu imamo čisto nastojanje da spomenik izbriše pamćenje i potpuno ga prekodira. Što jeste od prvog dana i svugdje praksa institucionalne izgradnje kulture sjećanja.
Samo, kao što već rekoh, to može funkcionirati u relativno homogenim društvima, a nikako u podijeljenim društvima i gradovima, koji su upravo podijeljeni na pitanju odnosa prema prošlosti.
I dok god u istom prostoru ne dobiju institucionalno pravo jednakosti sve kulture sjećanja, trajnog mira, odnosno društva koje neće biti moguće tek tako na svakoj osjetljivoj temi antagonizirati i potencijalno zapaliti, neće biti.
Tragedija je to ovako siromašne imaginacije, u ovom konkretnom slučaju hrvatskih nacionalista. Koji, da stvar bude apsurdnija, ništa nisu naučili niti iz prakse svojih arhineprijatelja komunista.
Je li se od 1945. do 1990. šutjelo o događajima iz 1945. i postojala je samo jedna istina, dodatno zacementirana nizom spomenika, pa i onim najljepšim, magičnim Partizanskim grobljem? Jeste.
Pa gdje je ta jedna istina i šutnja o 1945. danas? Točno na istom mjestu na kojem će u jednom času biti i istina i šutnja o 1993.
( Dragan Markovina )