Vujičić o izložbi "Između neba i zemlje": Akcenat je uvijek na čovjeku

Radovi crnogorskog akademskog slikara Đorđija Vujičića fokusirani se na ljudske figure i njihovu borbu sa duhovnim i egzistencijalnim dilemama. Njegove slike balansiraju između realističnog prikaza i interpretacije, stvarajući slojevite narative koji govore o savremenim društvenim izazovima i moralnim dilemama sa kojima se danas suočavamo. Sa pažljivo odabranim naslovima, Vujičićevi radovi pozivaju posmatrače na dublje razmišljanje i analizu, dok se on kritički osvrće na moderne vrijednosti i čovjekov put u vremenu apokaliptičnih prijetnji.

Izložba njegovih radova “Između neba i zemlje” do 1. jula može se pogledati u prizemlju JU Muzeji i galerije u Tivtu, a otvorio je Mile Albijanić. Vujičić je član Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore od 2007. godine, a do sada je imao veliki broj samostalnih i učestvovao na kolektivnim izložbama. Za ovu priliku pripremio je 16 radova uglavnom na velikom platnu, a svoje ideje predstavio je kroz fascinantnu kombinaciju figurativnih slika i portreta-instalacija.

O svojim radovima Vujičić priča za Vijesti...

Nedavno je u Tivtu otvorena još jedna Vaša samostalna izložba. Kako biste opisali tematski fokus izložbe “Između neba i zemlje” u kontekstu paralelnih svjetova koje povezujete u svojim slikama?

Pa taj naziv mi je bio dovoljno širok da smjestim sve ono što me intrigiralo u prethodnom periodu. Postavku čini 16 platana uglavnom velikog formata. Većina radova su figurativne slike, ali ima i dosta portreta-instalacija. Bilo da obrađujem neku apokaliptičnu scenu ili lik starije osobe, akcenat je uvijek na čovjeku. Onom koji bira da plati i najveću cijenu (da ga i ne bude) ali da ne dozvoli da strah ili nešto loše izobliči onu božju iskru u njemu. U uvodnom tekstu kataloga moj prijatelj, novinar i publicista Vanja Kovačević napisao je, citiram “...Jer da su izabrali (protagonisti sa mojih slika) da se priklone nekoj drugoj sili (paklenoj, na primjer), a bili su u prilici, mogli su ostati makar tren duže u prolaznosti, najporaznijoj kategoriji ljudskog trajanja. Ipak, izabrali su drugačije, jer su željeli tako. Znali su da će, ako izgube element po kojem su se prepoznavali i za života, bez obzira na sve benefite- izgubiti i konačnu bitku. A prestati biti čovjek, bez obzira na Apokalipsu pred vratima - cijena je isuviše visoka da bi je bilo ko od njih (nas) platio.”

Ni u jednom vremenu nije lako to biti, pogotovo danas kada se mnogi pitaju ima li smisla biti dobar i kada su plitke stvari reklamirane kao nasušne. Čovjek se mjeri po egzistenciji koju bira. Ako je ona isključivo materijalna, a normalno da bez nje ne možemo, a ne i duhovna onda bivamo u problemu i lakši smo za manipulaciju. Možda zbog toga volim da slikam naborane portrete sa uglavnom plavim očima. Tu vidim dodir neba i zemlje, božju iskru pohranjenu u malo materije.

Kao što ste već naglasili, Kovačević u katalogu pominje da su protagonisti vaših slika izabrali da ostanu vjerni sebi, čak i po cijenu gubitka prolaznog života. Kako Vi lično doživljavate ovu dilemu između prolaznog i vječnog u savremenom društvu?

Mišljenja sam da nijedan čovjek nije slučajno tu đe je i da postoji nešto što mora da shvati i nađe prije nego “ponestane trake”. Gledam da je dobro djelo, pomoći nekome u nevolji, ako uopšte može da se poredi sa likovnim djelom, nesravnjeno važnije. To što je to ranije bilo normalno i podrazumijevalo se, danas se preispituje. Živimo u vremenu đe je ljubav prema bližnjemu ohladila, đe lajkovi govore koliko smo uspjeli u životu, u vremenu đe svi jurimo, a rijetko stižemo. Onaj koji daje po pravilu bi trebalo da osjeća veću radost od onoga ko prima. Ako nam je sve dozvoljeno kako to duh Novog doba ističe i da treba da se oslobodimo “toksičnih ljudi” iz okruženja, onda u ljudskom smislu nema spasa ni za jednog od nas. Novo doba, ono koje kritikujem, ne traži da imamo strpljenja, nalaže nam da svi pojedinačno budemo samodovoljni.

Napomenuli ste takođe da kroz svoje radove često prikazujete ljude sa plavim očima. Šta plave oči simbolizuju za Vas i zašto ih smatrate posebnim elementom u Vašim portretima?

Plava boja simbolizuje nebo ili more, a to opet simbolizuje beskraj. Pošto nijesam rođen i odrastao blizu mora, plavu sam vezivao za nebeski svod. Kad vidim čovjeka kako hodi zemljom, pod uslovom da je jako star sa očima boje neba odmah vidim nešto posebno i bitno. To je dovoljno za skretanje pažnje, ali ako nema još neki faktor X i to je malo da bih ga slikao. Ako lik “zrači” neprijatno, džaba su mu plave oči. Takođe portret treba da djeluje prirodno, bez prećerane fizičke uglađenosti. Kad se sve to poklopi, a nije često, krećem u realizaciju.

Vaše slike su prilično realistične. Koliko odabir motiva i kompozicije doprinosi realističnom doživljaju vaših radova?

Slike se obično dese, rjeđe ih naslikam. Tu primjećujem nekoliko stvari. Uglavnom ideju dobijem gotovu, a onda ona počinje da me progoni. Imam oko dva mjeseca da je realizujem, što je dovoljno, prije nego počne da me iscrpljuje. Nivo realizma takođe varira. Nekad mi je bliža mrlja - impresionistička ili ekspresionistička, nekad hiperrealistički pristup. Gledam da sve radim prirodno bez stvari koje “moram”. Akcenat mi je na atmosveri, psihologiji likova i poruci rada.

Postoji li granica između realističnog prikaza i interpretacije u slikarstvu? Kako Vi to uspijevate da izbalansirate na svojim radovima?

Mislim da realizmu, kao pravcu, nije “odzvonilo” kako to neki govore. I te kako ima još dosta novih mogućnosti i nikad neće biti odbačen jer određene vrste pripovijedanja samo se sa njim mogu napraviti. Balkancima je u globalu vjerovatno bliži. Tu uglavnom ne pitaju: Šta ti ovo znači? Ono što volim je što možete staviti više slojeva za umjetničko sagledavanje i analizirati ko šta primjećuje. Nekad napravim malu zamku. Da slika bude kao kadar iz filma, ali u odnosima figura sakrijem dosta toga. Zašto neko gleda u mobilni telefon koji sa njim pada sa velike visine, odakle tu pada i žena sa psom, čiji povodac ne pušta ni za tren (slika PAD), zatim, zašto je figura koja označava gordost u crvenom odijelu sa škorpijom na ramenu gleda na suprotnu stranu od prostora interakcije drugih likova (slika 7 grijehova).

Kao što ste neke već pomenuli, Vaši radovi imaju zanimljive naslove, prilično ih pažljivo birate. Mogu li i oni potpomoći da se priča sa platna bolje shvati i ispriča?

Posljednji rad koji sam uradio za izložbu zove se “Po istinitom događaju”. Ko je gledao sliku može da uoči tri figure koje su napola izašle iz golfa dvojke u pokretu i sa praćkom i motkama hoće da makar uspore Golijata koji im ide u susret. On je ogroman, vidimo mu samo noge sa reklamama poznatih kompanija današnjice… Ono naslikano dobija totalno drugačiji efekat sa nazivom rada. Iako imamo mnogo informacija pred nama je okean raznih sagledavanja. Upravo kod ove zadnje slike naziv je izabran da dodatno oslobodi maštu gledaoca u tumačenju rada. U nekim drugim slučajevima naslovom pojašnjavam i preciziram viđeno.

Većina radova koje ste predstavili na izložbi u Tivtu novijeg su datuma. S obzirom na to da dosta računa vodite o detaljima, koliko je danas nakon toliko samostalnih izložbi i oslikanih radova lakše doći do rješenja zahvaljujući kojim detaljima će slika realističnije izgledati?

Za umjetnika je jako bitno da stalno bude u “stanju borbene gotovosti”. Šta to znači? Da ne zapostavlja ono što nosi u sebi nego da traži način da u što boljem obliku izađe na površinu i bude dostupno na tumačenje gledaocu. Detalji mnogo toga određuju. Njihov odabir može da promijeni cijelu sliku.

Svaka umjetnost, pa i kroz slikarstvo prilično se može izraziti kritika aktuelnog društva. Ima li je u Vašim radovima i na šta posebno stavljate akcenat?

Tako je. Kod mene je možda više zabrinutost zbog izbora puta kojim srljamo. Izgleda da je mnogo nervoznih blizu crvenih dugmadi koja mogu promijeniti svijet koji poznajemo. Apokaliptična zvijer je odavno iskežena i bala joj curi… ali još nije otkinula lanac kojim je svezana. Ako to uradi... spremite se da se branimo.

( Marija Vasić )