Mržnja u ime naroda

„Mislim da su mnogi politički lideri trenutno pretvorili Crnu Goru u dječije igralište“. Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović

Smisao je izgubio svoj lik od kada je bedastoća (zahvaljući medijima) postala uticajna!

Poodavno je javno mnjenje Crne Gore postalo prostor denuncijacija i obračuna koji učestalo započinju pozivom na „bratsko pomirenje“. Neke od tih prijetnji groteskno su zaogrnute navodnom duhovnošću, ali uvijek u svom sadržaju imaju optužbe i diskretne pozive na linč. Njihova morbidnost odvija se nesmetano zbog institucionalnog javašluka i sva ta ujdurma traje par dana nakon čega ponovo nastupa kolektivna amnezija. Naravno, sve se dešava onoliko dugo da bi bitni događaji mogli promaći pred očima javnosti!

Ne znamo kada će otpočeti sa radom Odbor za sveobuhvatnu izbornu reformu, nijesu poznati prijedlozi zakona o Skupštini Crne Gore i o Vladi Crne Gore, nijesu usvojeni Prostorni plan Crne Gore i prostorno urbanistički planovi gradova, upravljanje Registrom nepokretnosti državne imovine nije u dovoljnoj mjeri uspješno, sumnjive su izmjene Zakona o državnoj imovini, povećanje PDV-a se najavljuje, efikasnije borbe protiv korupcije skoro pa da nema... ali zato imamo vršioce javnih funkcija čije tenzične izjave dodatno dimenziraju socijalnu distancu koju svi, pa i diplomatski predstavnici EU država prenebregavaju. Možda ovakva društvena konstelacija odgovara premijeru Milojku Spajiću i njegovom Pokretu Evropa sad jer se o ovim i sličnim incidentima uopšte ne izjašnjavaju! Zašto?

Ako se nešto ne želi obaviti onda se prvo pokušava sa njegovim odlaganjem, a odlaganje se najbolje sprovodi kroz stvaranje problema kojim se preusmjerava pažnja i pojedinca i javnosti sa gorućeg problema. Naravno, pri ovome treba ubijediti što veći broj osoba da su one ograničenih sposobnosti i da nijesu kadre nešto učiniti, kao i da ne bi valjalo da se povodom nečega na bilo koji način uključuju. Posebno se u ovom segmentu promoviše pravilo da politikom treba da se bave „uspješni“. Indikativni su i imovinski kartoni poslanika i izvršnih funkcionera koji pokrivaju čvorne pozicije vlasti, jer se na osnovu tih spisa najbolje potvrđuje njihova „navodna nacionalna ugroženost“ od prethodne trodecenijske uprave. Uz sve ovo idu i medijsko promovisanje vulgarnosti, isticanje sumnjivih uspjeha, karnevalizacija javnog djelovanja, „etnički čitaoci“ Njegoša, Andrića, Selimovića... i, naravno, govor mržnje!

Svaki govor mržnje na Balkanu odvija se bez epiloga - ne saznajemo šta je istina, koji je stvarni motiv izrečene mržnje, pa često ni o čemu je zapravo bila riječ! Ta paklena režija, za koju vjerujemo da dolazi iz naroda pogođenog određenom nepravdom, postala je sastavni dio javnog djelovanja i njome se određeni pojedinci i grupe targetiraju kao neprijatelji zajednice u čije se ime govori. A, ko govori i kako se to govori u ime naroda?

Pa, na našoj političkoj sceni, prvo i od ranije, imamo one koje prepoznajemo po nabubanoj frazeologiji. Ovo uočavamo kod nekih mladih lidera iz DPS-a kojima je i gestikulacija poput one kod Mila Đukanovića. No, pored ovog sofisticiranog prašinjanja javnosti, kojeg ovim povodom valja usputno istaći, najviše zabrinjavaju oni koji nas svojom banalnošću dodatno izluđuju. Ta infekcija proširila se na sve sfere života i postala je noseći stub permanentnog sukoba u Crnoj Gori.

Namjenski infantilizmi prof. dr Branka Radulovića, ironični verbalizmi Milana Kneževića, kao i šovinističke ambivalencije Marka Kovačevića i Daria Vraneša nijesu raznovrsnost koja društvenoj situaciji u Crnoj Gori može donijeti promjenu. Barem ne nabolje! Uspostavljanju dijaloga i tolerancije najveću prepreku predstavljaju skandalozna i kontroverzna ponašanja, bjekstvo od odgovornosti, neobuzdana identitetska i ideološka isključivost, kao i bjesomučna politička intrigiranja. Osobe koje nijesu u stanju obuzdati ovakve vidove destruktivnog ponašanja na javnoj sceni u krajnjem slučaju bivaju opasne i po sebe same!

Kada se piše o govoru mržnje nekako se zanemaruje i jedna psihološka okolnost koja dodatno opterećuje ovo naše hronično prokletstvo. Naime, stalno izazivanje konflikata u javnosti, ili u internim relacijama, predstavlja taktiku onih osoba koje zapravo očajnički žude za pažnjom. Ta i tako stečena količina pažnje predstavlja onu ljudsku energiju za kojom žude oni političari koji se, po svojim ličnim svojstvima, uopšte ne razlikuju od opskurnih likova iz rijaliti emisija. Ovo najbolje potvrđuju njihovi komentari koje na društvenim mrežama ističu nakon izrečenog govora mržnje. Nažalost, ta glad i ta žudnja nemaju svoje konačno zadovoljenje jer se one iznova javljaju i njihova privremenost je veoma kratka.

Ovu potrebu političkog ljudožderstva, bez obzira na određene stilizacije, uvijek prepoznajemo ne samo po isticanju isključivosti, već i po nekritičkom procjenjivanju sopstvenih mogućnosti, pa stoga govornici mržnje, i njima bliski, često iz superega zapadaju u samooptuživanje, samosažaljenje, apatiju i samoporicanje. Naravno, govornici mržnje gotovo uvijek završe u svađi sa svojim nekadašnjim istomišljenicima i sa onima čije su interese svojim postupcima ili izjavama zastupali, odnosno prikrivali.

U pravu je Predsjednik Crne Gore jer on najbolje zna iz kakvog je dječijeg igrališta ponikao!

( Neđeljko Necko Đurović )