Panagija - misterija iščezlih puževa

U jednom butiku u Limenasu raspitujemo se za autobus do Panagije. Pošto je kasno popodne inače ljubazna vlasnica nas zabrinuto pita - nećete valjda sada da tamo? Nema više autobusa. Kada smo joj objasnili da je to naš plan za sjutra, ona se nasmijala. Da, jutarnji autobusi polaze naspram Trajektne luke.

Ujutru odlazimo na tu stanicu - prepoznajemo je po parkiranim autobusima, inače nema nekog vidljivijeg znaka. Jedino iznad male radnje u prizemlju dvospratnice piše „Bus station“.

Stopama austrijskog plemića

Ako mislite da istorijski značaj jednog brdskog sela na Tasosu nije dovoljan razlog da se tamo krene, u suprotno će vas uvjeriti Anton Prokeš fon Osten, austrijski general, diplomat grof i putopisac iz Graca. On je u 19. vijeku proveo nekoliko decenija u grčkom svijetu koji se oslobađao osmanske vlasti - što u diplomatskim misijama što u putovanjima.

U svom djelu „Stvari vrijedne spomena i sjećanja sa Orijenta” opisao je posjetu Panagiji.

„Dosegne li se planinski hrbat, onda se prema jugu spušta prema selu Panagija, koje se nalazi sat i po hoda od obale. Izgleda da je mjesto bogato, sve kuće su od kamena pokrivenog crijepom od škriljevca. Unaokolo su gole, stjenovite strmine, visoki vrhovi, guste šume, a prema istoku duboko dolje, preko nizine pokrivene maslinama, pogled dopire sve do mora. Smjestili smo se u kući jednog seljaka. Domaćin nas je odveo do jednog izvora u mjestu, gdje voda teče iz stijene i raspoređuje se po polju u uskim kanalima. Uz njega je mjesto za molitvu i predah, zaogrnuto svetom hladovinom. Gostoljubivo su nam iznijeli hljeb, sir i med. Zbog bezbroj puževa noću nismo ni oka sklopili“.

Uzbrdo

Evo nas, jedan vijek poslije austrijskog putopisca, penjemo se uz kosine, glavnim ostrvskim putem u brda, udobno zavaljeni u autobuska sjedišta. Sa obje strane je gusta šuma. Desno se pomalja kamenolom koji je pojeo pola susjednog brda. Tasos je čuven po mramornim blokovima koje mu vade iz utrobe.

Za put koji je prije jednog vijeka Anton Prokeš prevalio za sat i po, autobusu će biti potrebno pola sata. Doduše, od Limenasa je svega desetak kilometara, ali krivine ne dozvoljavaju brzu vožnju. A i grčkom vozaču se nigdje ne žuri. Usporenost je ostrvska privilegija.

Motor autobusa promijeni zvuk, kao da sa olakšanjem uzdahne, i počinjemo da se spuštamo. Iza jedne krivine, sa desne strane pomaljaju se kuće, a sa lijeve, duboko dolje, vidi se more.

Mada smo pri ulasku u autobus, odozdo, sa obale, pomalo zabrinuto posmatrali brda umočena u maglu, sa ove strane planine u pravcu mora nema ni oblačka. Sočno zelenilo strmih obronaka i more čija se boja preliva u svim nijansama tirkiznog i plavog, zaustavljaju dah.

Selo pod oblacima

Ali gore, iznad sela, oblaci su se nasukali na vrh planine i nikako da se raziđu. Iza table koja najavljuje Panagiju vidim kuću sa zastavom koju prepoznajem. Selo je očito teritorija solunskog fudbalskog kluba PAOK - bratskog kluba beogradskog Partizana.

U selu izlazimo sa grupicom namjernika i mještana. Svi se brzo razmile svojim poslom. Mi pokušavamo da sliku koja nam se nudi uporedimo sa mapama koje smo proučavali prije dolaska.

Orijentacija je zapravo jednostavna. U odnosu na put kojim je otišao autobus valja poći pod pravim uglom uzbrdo. Nekoliko taverni i kafanica, butik i mala samoposluga, govore nam da je mjesto gdje smo izašli centar sela. Ali nije tako. To je saobraćajni centar. A u istorijsko središte penje se strmim uličicama koje su sa obje strane ukrašene zaista živopisnim kućama.

Već je vruće. Moramo da potražimo onu „svetu hladovinu“, ako je poslije jednog vijeka još uvijek tamo. Na strmim sokacima nema nikoga. Ali dobro održavane kuće sa cvijećem na prozorima, sjenovitim tremovima i mnoštvom simpatičnih detalja govore o tome da ovdje žive ljudi koji vole svoje mjesto i brinu o njemu.

Uspon uz kanal potoka je spor. Ne zbog strmine, već zbog mnoštva ljupkih kuća sa obje strane. Stalno zastajkujemo i divimo se. Neke kuće imaju dvorišta sa voćkama, druge su oslikanih fasada. Stručnjaci kažu da se radi o makedonsko-tračkom stilu sa kamenim prvim spratom, drvenim balkonima.

Izvor ljubavi

Ubrzo izbijemo na sam izvor koji se smjestio pod moćne platane. Već na prvi pogled shvatim zašto je pitka voda, naročito na sredozemnim ostrvima, prava dragocjenost.

Najprije se dobro umijemo tom prozirnom hladnom tečnošću. Onda pijemo iz skupljenih šaka. Mještani kažu da će svako ko se napije vode sa Tri izvora - vrelo zovu i Izvor ljubavi - opet doći u Panagiju.

Sličnu stvar sam čuo prije nekoliko decenija za vodu sa baščaršijske česme kod Begove džamije u Sarajevu. Sudeći po broju mojih povrataka u Sarajevo, predstoji mi još dosta viđenja sa panagijskom vodom. Sjetio sam se antičke Smirne u današnjem Izmiru. I tamošnja voda koja kulja usred starovjekovnih zidina zove me da se vratim, baš kao i Vrelo Bune ili razigrana voda u Alhambri.

Crkva kod svete hladovine

Logično je da se u mjestu koje se zove Panagija - na grčkom je to svesveta ili najsvetija i odnosi se na Bogorodicu - crkva bude posvećena Mariji. Izgrađena je 1832. iznad izvora. Sjetim se da je austrijski putopisac Prokeš okolinu izvora označio kao „mjesto za molitvu i predah, zaogrnuto svetom hladovinom“. Njegove riječi kao da su predvidjele gradnju crkve.

Na ulazu u lijepo uređeno dvorište, u hladu ispod zidića koji crkvu razdvaja od groblja, sjedi starica. Pozdravlja nas ljubazno, ali oči joj ostaju tužne, kao da su zagledane u dimenziju u koju su se preselili njeni mrtvi, kada su sahranjeni tu na kosini, pod nekim od mramornih spomenika.

U samoj crkvi u oči pada ikonostas urađen vještim drvorezačkim rukama. Crkva čuva i krstašku zastavu Ričarda Lavljeg Srca.

Kažu da se na Veliku Gospojinu u avgustu iz crkve iznosi nadaleko čuvena Bogorodičina ikona. Vjernici pohrle sa svih strana ostrva, ali i sa grčkog kopna na veliki narodni sabor.

Most ljubavi

Da imamo vremena, uputili bismo se iznad sela, na brdske staze koje su, kako vele, idealne za šetnju. Ovako se spuštamo nazad. Pored crkve je radionica i prodavnica keramike sa rijetko lijepim posuđem i nakitom. Ovako nešto teško je pronaći i u glavnom gradu ostrva Limenasu.

Vraćamo se za trenutak do izvora, ponovo se napijemo vode i sjednemo na klupu da uživamo u pogledu. Pred nama je Most ljubavi, zapravo ćuprijica preko potoka, kod izvora.

Ne znam da li je do ljekovitosti vode koja obnavlja cijelog čovjeka, kako kažu mještani, do hipnotičkog šuma izvora ili do toga da još nije počela najezda turista - njihovi bujuci bi razbili čaroliju - ali nama je ovdje dobro.

Utopijska panorama

Teška srca napuštamo to mjesto, u čijoj blizini je i očaravajuća hotelska bašta pod platanima. Spuštamo se drugim sokakom ka mjestu odakle smo izašli iz autobusa. Nekoliko taverni kod česme i Muzej masline oko kojeg se sjatila cijela ekskurzija djece nisu nam trenutno privlačni. Polazimo ka restoranu Utopia, koji se nalazi na početku puta prema Zlatnoj plaži udaljenoj četiri kilometra. Restoran radi od podneva. Mi smo na vratima u dvanaest sati i jedan minut.

Odlučili smo da samo pojedemo neku sitnicu i popijemo piće, kako bismo kasnije sjeli u tavernu. Jedini smo gosti. Terasa nudi najljepši pogled na Tasosu. Iza zelenog lijevka od padina i strmina vidi se tirkizno more.

Domaći cipuro - zapravo dobra komovica - pravi nam društvo uz nešto leda i hladne gorske vode. Zamezili smo karpaćo za pamćenje. I uživali na terasi koja je zacijelo sagrađena za neke olimpijske bogove, samo smo mi pukim slučajem i lukavstvom kontinentalaca uspjeli da pronađemo ovo mjesto.

Česma u stablu

U selu se zbog obilja vode i povoljne klime uzgajaju i mediteranske i kontinentalne kulture - smokva, vinova loza, nar, maslina ali i trešnja, orah, dud, kupina. Tu je, naravno, i čuveni med sa Tasosa. Pomislim da bih vjerovatno više volio da živim ovdje nego na obližnjoj obali. Poneki stranac sa dubljim džepom već je došao na tu ideju, broj stanovnika raste. Mala međunarodna zajednica ljudi koji su ovdje kupili kuće jednako učestvuje u održavanju sela kao i starosjedioci.

Na povratku iz restorana ka centru zastajemo pored ogromnog stabla u čijoj šupljini je ugrađena - česma. Tako nešto rijetko se viđa.

Što se više upoznajemo sa selom, to mu se više divimo. Prvi put je spomenuto u 14. vijeku. Njega su osnovali bjegunci sa obale, iz varoši Limenas. U nesigurna vremena, kada je ostrvo prelazilo iz ruke u ruku, ni jedna moćna sila nije ga štitila. To su koristili gusari - katalonski, đenovljanski, mletački, lombardijski, normanski, makedonski, osmanski. Pljačkali su i palili obalna mjesta.

Utočište su ostrvljani tražili u brdima. Tako je nastala Panagija. Selo je za vrijeme osmanske vladavine nekoliko vjekova bilo upravni centar ostrva, a po oslobođenju neko vrijeme i - glavni grad. Možda je svijest mještana o nekadašnjem značaju doprinijela procvatu sela, pa je ostalo ljepše od drugih brdskih naseobina. I po mnogo čemu neobično.

Crevca i Kavafi

Iza parkinga vidimo spomenik koji ne blista umjetničkom formom. Prilazim i dešifrujem riječi na grčkom. Prepoznajem riječ „Termopiles“ i ime autora - Konstantin Kvafi, jedan od najvećih grčkih pjesnika. Sjećam se da sam tu pjesmu pročitao u prevodu još kao sarajevski student:

Slava onima koji se u svom životu

obavezaše da brane svoje Termopile.

Nikad ne napuštajući dužnost.

Osim mene niko ne prilazi spomeniku, na kojem nema engleskog prevoda Kavafijevih stihova, kao na drugim mjestima u Grčkoj. Ovo je interna grčka priča.

Selo ipak najveći dio prihoda ostvaruje od takozvanog paušalnog turizma. Mada nije puna sezona, već u popodnevnim satima vidimo šta to znači. Autobusi neprestano dovoze posjetioce iz ljetovališta na obali. Bašte su pune. Jutrošnja bezljudna idila pretvara se u mravinjak.

Čujemo i naš jezik. Samo ne razumijemo šta ko kaže, jer za stolovima pričaju svi istovremeno.

Ovde su očito gosti iz Srbije posebno cijenjeni, inače na ulazu u tavernu ne bi bila tabla koja nudi ono zbog čega se dolazi ovamo - jagnjetinu i jaretinu.

Zgodno je to, što je taverna na desetak metara od autobuskog stajališta. Čekajući autobus koji će nas vratiti u Limenas naručili smo pola litra bijelog vina i jednu porciju jela u kojem smo uživali širom nekadašnjeg helenskog Mediterana, od Soluna, preko Carigrada do Smirne - kokoreci. Jagnjeća crevca i iznutrica sa roštilja. Interesantno je da poneki lingvisti ovu riječ, koju Turci izgovaraju kao kokoreč, dovode u vezu sa slovenskom riječju - kukuruz. Pošto poreklo riječi za jelo nije nedvosmisleno razjašnjeno, ovdje mašta može da uradi svašta.

Iz autobusa još jednom bacam pogled na spomenik i na odbljesak zalazećeg sunca na Trakijskom moru. Znam šta su ovi ljudi htjeli da kažu. U Panagiji su oni branili svoje Termopile.

A ja? Moje Termopile nosim duboko u sebi. Zahvalan sam Kavafiju, Utopiji, crevcima, cipuru, Izvoru ljubavi i svetoj hladovini na tom saznanju. Jedino nisam mogao da ustanovim gdje su svi oni silni puževi zbog kojih Anton Prokeš prije jednog vijeka ovdje nije mogao da spava. Moguće je da u selo silaze samo noću.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )