Mišel Fuko najavio, algoritam sprovodi u djelo

Izvršivši apsorpciju cjelokupne zapisane kulture, raspolažući pritom sa oko 200 jezika, na dnevnom nivou prikupljajući onoliko podataka/informacija koliko je prosječnom čovjeku za to potrebno i do 200 godina, služeći (treba naglasiti - zasad) da nevjerovatnom brzinom ponudi niz najboljih rješenja koja mu se zadaju, recimo: kako arhitektonski u urbanom jezgru riješiti vrtić, ova artificijelna alatka ide dalje, te će direktor kompanije openAI, Sem Altman, izraziti realnu zabrinutost jer u bližoj budućnosti uopšte nije isključena mogućnost da će biti onih koji će raditi na tome da im ovaj algoritam pomogne pri kreiranju atomske bombe. Od u vatri nestale Aleksandrijske biblioteke (“memorije civilizacije”, Borhes), do - digitalne memorije upisane/prepisane u algoritmu koji nesustigljivom brzinom evoluira, tako da su se u pravom smislu obestinile Fukove riječi kojima je predvidio “smrt čoveka,” zbog čega su ga humanisti, intelektualci, filozofi I profesori optužili iznoseći razne stavove.

Bila bi to fatalna strategija, kobna ali i cinična, u svakom smislu neporecivo veličanstvena, ukoliko se ispostavi da je naša najpotisnutija želja bila ne da, dakle, prevaziđemo čovjeka (ostajemo u nadi da, ipak, bogovi nisu osjetili prema takvoj pojavi zavist), nego da ga - izbrišemo kao podatak, prekrižimo iz - metafizičke memorije, učinimo da nestane iz ove istovremenosti svijeta koja nas otkriva kao postmodernističke relativiste koji će sjutra isto tretirati Olimpijadu, koju će obezbjeđivati AI, kao i ratove, koje, opet, vodi AI. I, još se pitamo: ko vodi ovaj svijet, u carstvu vještačke inteligencije koja je podigla veo sa potamnjujućeg svanuća u posthumanoidnoj pustinji.

Ima nečeg krajnje filmskog, u lošem holivudskom izdanju, kad Altam izrazi ozbiljnu (možda i očinsku?) zabrinutost u pogledu toga kako se može od strane sumnjivih pokreta sjutra iskoristiti razvoj i evolucija chatbotGPT-a, kad znamo da to neće, sasvim izvjesno, biti u pravcu opšteg napretka, od Interneta pa do socijalnih mreža, računajući sad i dronove koji su se pretvorili u najtraženije smrtonosno oružje, sve što je čovjek osmislio okrenuo ga je protiv drugog. - Nauka je polje u kojem se uz pomoć ogromnog kapitala sve brže eksperimentiše sa krajem čovjeka! U laboratoriji se izvode eksperimenti iz kojih proizlazi bio-rat, kao i farmaceutski rat i pojačavanje sintetičkih droga koje razaraju mlađu populaciju a samim tim i reproduktivni materijal, takođe tu je ništa manje razvijeni sajber-rat, kao i rat na nivou lažnih informacija. Toliko, dakle, isprepletanih stilova rata u jednom vijeku kojeg je između ostalog otvorila i nestvarno jedno vrijeme globalno popularna igrica ‘Counter Strike’ (koju ćemo još pominjati, jer ispratimo video zapis iz Gaze i pogledajmo sličnost, plus svakodnevni incidente u Njemačkoj gdje je organizovano evropsko prvenstvo u fudbalu, zbog čega se moramo upitati: da li je zbog ovakvih Evropljana sjutra uopšte sigurno da se Olimpijada, ipak, održi u Parizu, obzirom da svakog dana mjere i snage bezbjednosti moraju da pucaju na nekog dok sa nožem i sjekirom juri na policiju ili građane koji sjede u kafićima. Međutim, postavimo ovo pitanje: šta, dakle, ako su ovi, bez daljnjeg, užasni incidenti, u stvari, odgovor beznadežnog pojedinca na ono što se odvija u svijetu, što će reći: stanju koje akumulira globalnu agresiju s jedne, i s druge ravnodušnost spram iste, pojedinac se opredjeljuje na sukob sa svima, budući da je “izvan sebe”, u istinskom rastrojstvu?).

Sam Altam ovako iznosi jezivu zabrinutost: “Posebno sam zabrinut da bi ovi modeli mogli da se koriste za dezinformacije velikih razmera. Sada kada postaju sve bolji u pisanju kompjuterskog koda, oni bi mogli da se koriste za ofanzivne sajber napade.” Dakle: kao što univerzum ne poznaje par ili sukob dobro/zlo, jednako tako ni ovi modeli, algoritmi, chetbotovi, međutim, kada su u vlasti čovjeka, onda je prijetnja više nego realna; sada, prema tome, svaki beduin, ili izolovani adolescent, malo organizovanija i iskordisanija teroristička ćelija, može biti novi, umnogome mračniji Openhajmer: napredak nauke nas je doveo do pitanja - opastanka čovjeka i planete, jer pitanje je da li sâm čovjek nosi u sebi žestok otpor prema svojoj vrsti kao i mjestu na kojem je ontološki odbačen? Kao što je Prometej ukrao vatru, sjutra već neki dobri susjed, komšija koji je IT stručnjak i porodičan čovjek, može iz svog sektora poslati takve dezinformacije da na zemlju u kojoj živi krene takva vojna ofanziva koja će je zaista dovesti u strašan sukob. Tim prije što su ovakvi modeli, ukoliko se ‘hakuju’, onda na raspolaganju svakome, pa zar ne vidimo da upravo maloljetnici koriste mail kako bi konstantno slali laže terorističke prijetnje, školama i drugim institucijama, tako radeći na destabilizaciji sistema? Zamislimo tu mogućnost da se objavi rat nekoj sili, koristeći se kompjuterskim kodom i deep fake izumom, svim tehnološkim inovacijama koje su nas i dovele do post-istine, to jest stanja u kojem vjerujemo da nešto može biti istina, ono nešto što je još Orson Veles pokazao kao priču kojom upravljaju masmediji, sistem mediocentričkog procesa koji nam kreira sve: politiku, diskurs, modu, estetski stav ali i druge trendove koje usvajamo bez ikakvog kritičkog rastojanja. Tako da je habitus u haosu, utoliko prije jer su društva u destruktivnoj fazi, pokazuje se na primjeru snimaka koji nam dolaze iz zapadnih zemalja: prosječan bijelac do 40 godine, ili je polumrtav na ulici sa otvorenim ranama usled upotrebe onoga što se naziva `zoombi drug`, ili se u deliriju sa nožem obrušava na ljude koji šetaju ulicom. - Epidemija nihilizma, beznađa i neke iracionalne mržnje prema svemu, zahvatila je savremenog čovjeka, sve više se pokazuje žestoka i neubozdana destrukcija na nivou pojedinačnog, dok je globalno stanje malo je reći na ivici da eksplodira pogurano samo jednom pogrešnom izjavom.

Altman dalje navodi razloge brige, pa kaže: “Oni takođe mogu da deluju kao baza podataka, ali to zapravo nije ono što je posebno kod njih - ono što želimo da urade je nešto što je bliže sposobnosti rasuđivanja, a ne pamćenja.” Ukoliko su se progresivni ultramodernisti, zagovarači teze da se nauka mora moći osloboditi starih okova etike (čemu, danas, uopšte taj kantovski stav da je neophodno pored znanja ostaviti mjesta vjerovanju?), zaista borili za ovo, onda sada moraju istupiti i reći: da - vještačka inteligencija je sve bliže da dosegne etički prag, ubuduće, biće sposobna da rasuđuje šta je dobro, šta zlo, i prema tome se već samostalno opredjeljuje. Ako smo se mi, ljudi, ratosiljali etike kao, između ostalog i pitanja - “Šta je to što ovaj život čini vrijednim da bi bio proživljen?” (Vitgenštajn), nije i AI, te možda će upravo vođena etikom, sjutra “pravdati” svoje postupke i intervencije, tako nešto kao opcija nije distopjsko viđenje budućnosti koja se iskreno sve slabije može osmisliti makar iz savremenog konteksta u kojem smo kapitalistički zarobljeni.

Kad je Mišel Fuko objavio skoru “smrt čoveka”, ona je bila fizička koliko i metafizička, naprosto, postmodernizam je polje u kojem je već dovoljni biti moderan i to je izbor koji već uvijek pribavlja smisao naših glupih postupaka. Filozof Žarko Paić je u tom pogledu sasvim na mjestu pošto kaže: “Svaki oblik životnog stila, najbizarnijih intervencija poput piercinga spolovila, doživljava se kao odbrana prava na kulturu.” Je li ovo jedan nazadan te nemoderan pogled na savremenost?

( Vuk Vuković )