Da nevidljivi postanu vidljivi, a odbačeni prihvaćeni
Reditelj Sead Šabotić prikazao film “Porodica na određeno vrijeme” u rodnom Nikšiću, a u okviru “Revije dokumentarnog filma”
Svaka premijera je bitna, ali ona u rodnom gradu ima neku posebnu draž. Uvjerio se u to i reditelj Sead Šabotić nakon nikšićke premijere njegovog dugometražnog dokumentarnog filma “Porodica na određeno vrijeme”, koji je svjetsku premijeru imao na ovogodišnjem Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma BELDOCS 2024, u okviru međunarodne takmičarske selekcije.
“Zaista znači prikazati film u svom gradu. To je na neki način i neka vrsta privilegije, jer kroz ovaj program je to podignuto na malo viši nivo jer se konačno desilo da su crnogorski filmovi, koje finansira država Crna Gora, dostupni svima da ih vide. Bitno je kako će reagovati publika u gradu odakle sam, jer ovim se bavim deset godina i nijesam baš imao prilike da puno prikazujem radove u svom gradu”, kazao je Šabotić nakon filma koji je prikazanu Nikšićkom pozorištu, u okviru “Revije dokumentarnog filma” koja se realizuje u saradnji sa Underhill festom.
“Porodica na određeno vrijeme” je priča o Gorčinu, čovjeku koji je odrastao u sirotištu i koji nakon navršenog punoljetstva, jer za njega nigdje drugo nije bilo mjesta, odlazi u “Komanski most”, ustanovu za smještaj odraslih osoba s mentalnim i razvojnim smetnjama.
“U pedesetim godinama života on nema previše lične prošlosti sem sanjivog sjećanja na noć koja je prethodila razdvajanju od roditelja. Gorčin ima nekoliko prijatelja, uživa u radionicama izrade rukotvorina i pjevanju u horu i ima jedan jedini san: da rekonstruiše i naseli golubarnik”, stoji u opisu filma.
Djelovi filma, u kome je pored reditelja i Gorčina Bojanića, protagonista i Dragan Blečić, snimani su u Podgorici, Herceg Novom i Nikšiću, dok je najveći dio snimljen u Pivi, mjestu gdje je Gorčin rođen.
“Usljed kovid-19 pandemijske krize, reditelj gubi kontakt sa Gorčinom, protagonistom filma. Zajedno sa svojim prijateljem, on nas vodi na putovanje kroz svoju viziju Gorčinove prošlosti i njen društveni i emotivni kontekst. Tražeći Gorčinov, reditelj traži svoj identitet”, navodi se u sinopsisu filma.
Tragajući za Gorčinovim identitetom, Šabotić priča priču o dječaku kome su mrak i praznina jedina veza sa djetinjstvom, koji je odbačen i ostavljen kad je bio beba, koji je postao “nevidljiv” i neželjen za roditelje, o čovjeku kome su stanari “Komanskog mosta” jedina porodica koju ima, pa makar i ona na određeno vrijeme.
“Cijela priča je dosta teška jer otvara intimno poglavlje ne samo tih ljudi u ‘Komanskom mostu’ nego i svih nas, jer su ta djeca odbačena i zaboravljena.
Pokušao sam da saznam razlog zašto su zaboravljeni i odbačeni, zašto je Gorčinu mrak jedino čega se sjeća iz djetinjstva”, kazao je Šabotić.
Njegovo istraživanje o Gorčinu je počelo u novembru 2019. godine i kada je korona zakucala na vrata, njegov prijatelj, koji je Pivljanin, Dragan Blečić predložio mu je da odu za Pivu i pokušaju da saznaju nešto o porodici Bojanić, Gorčinovim roditeljima.
“Predložio sam Draganu da nas dvojica budemo protagonisti, iako me nikad nije zanimalo, kao što me ni danas ne zanima, da budem ispred kamere. Otišli smo u Pivu, uradili neke radne snimke koji su mi se dopali i tako smo ušli u cijelu priču iako smo bili svjesni da nećemo doći do nekih spektakularnih rezultata”, prisjeća se sagovornik “Vijesti”.
A ti rezultati, priznaje, nijesu mu ni trebali. Pokušao je da kroz dobre i zle duhove “oživi” našu stvarnost, da “ispliva” potopljena Piva, da nevidljivi postanu vidljivi, da shvatimo da kada odbacimo ljude, odbacili smo i mjesta, i obratno, da nas zapita i zamisli kuda to ide život dok se u drvenom čamcu voze neželjena djeca, a kruzerom plove “željeni” ljudi.
Šabotić se, kako je kazao, Gorčinovim fiktivnim nestankom, poigrao sa realnošću “nevidljivih” ljudi koji su u naprednim zemljama integrisani u društvo, a ne u ustanove.
“U nekim zemljama Evrope postoje specijalizovani programi integracije tih ljudi u društvo. Nadam se da će se to desiti i u Crnoj Gori”, kazao je Šabotić.
U filmu je dao sugestije, naznake, otvorio zatvorene stranice i pustio svakog gledaoca ponaosob da ih sam zatvori ili da nastavi da traga - za Gorčinom, za sobom, za slobodom, da besmisao ispuni smislom, a prazninu životom.
Šabotićev saputnik i vodič kroz Pivu, Dragan Blečić, kazao je da je počastvovan što mu je reditelj ponudio da bude dio projekta.
“Time je pokazao da osobe sa invaliditetom ne smiju, niti treba da budu marginalizovane. Oni su potpuno jednaki članovi društva, ali, nažalost, svi politički subjekti ih posmatraju na isti način - sjete ih se samo kad je predizborna kampanja u pitanju”, kazao je Blečić i dodao da Crna Gora ima fantastične zakone po pitanju osoba sa invaliditetom, ali, nažalost, ne i njihovu realizaciju.
Razgovor sa Šabotićem, koji je režirao više kratkometražnih dokumentarnih i igranih filmova, i dva dugometražna dokumentarna filma, “Blizanci satkani od sna” i “Porodica na određeno vrijeme”, vodila je novinarka Svetlana Višnjić.
Na njeno pitanje zbog čega je porodica, na neki način, tematika oba njegova dugometražna dokumentarna filma, Šabotić je kazao da je to posledica čitanja velikih pisaca, poput Tomasa Mana i Mirka Kovača, njegove želje da se u filmu bavi tematikom kojom su se oni bavili u književnosti, i da se veliki dio njegovog stvaralaštva temelji upravo na porodičnim odnosima.
( Svetlana Mandić )