INTERVJU Šori: Film je stvar ideje i priče, a ne novca

Ideja i priča ključ su dobrog filma, konstatuje renomirani producent i dugogodišnji direktor Izraelskog filmskog fonda Katrijel Šori (Katriel Schory) u razgovoru za Vijesti.

On je podržao i ispratio uspostavljanje Filmskog centra Crne Gore, a nedavno je ponovo bio gost te institucije u okviru radionica za filmske profesionalce “EAVE on Demand” koju su organizovali MEDIA Desk Crne Gore i Filmski centar Crne Gore, u partnerstvu sa međunarodnom organizacijom EAVE. Tom prilikom Šori je za Vijesti prenio svoje viđenje Filmskog centra Crne Gore na čijem je čelu sada Aleksandra Božović, a govorio je i o crnogorskoj kinematografiji, uz niz stručnih savjeta i preporuka kojima bi domaća filmska industrija mogla dodatno da se unaprijedi. Ubijeđen je da postoji mnoštvo lokalnih, a univerzalnih priča koje zaslužuju ekranizaciju, a koje bi, uz dostupna novčana sredstva, mogla da budu kompetentna na evropskom i svjetskom nivou. Pažnju treba usmjeriti i na filmove za djecu, kaže, a ne treba bježati ni od romantičnih komedija i udovoljavanja publici...

Šori je podijelio i najznačajnije i najpoučnije trenutke tokom predvođenja Izraelskog filmskog fonda, što je za izraelsku kinematografiju bila prava renesansa.

Šori je diplomirao na Filmskoj školi Univerziteta u Njujorku i vratio se u Izrael 1973. godine, pridruživši se kompaniji Kastel Films kao šef produkcije u tada vodećoj produkcijskoj kompaniji u Jerusalimu. Od 1999. godine je bio izvršni direktor Izraelskog filmskog fonda i na toj poziciji je ostao 21 godinu. Stoji iza podrške i promocije više od 300 dugometražnih filmova, kako u Izraelu tako i širom svijeta, od kojih je više od 80 njih rađeno u međunarodnoj koprodukciji, uglavnom evropskoj. Među filmovima na kojima je radio, brojni su dobitnici prestižnih filmskih nagrada, uključujući četiri nominacije za Oskara, Zlatne i Srebrne lavove u Veneciji i Medvjede u Berlinu. Producent je i senior konsultant u Odjeljenju za programiranje Izraelske televizije.

Pratite rad Filmskog centra Crne Gore praktično od samog osnivanja. Kako ocjenjujete uspostavljeni sistem i crnogorsku kinemtografiju uopšte?

Prvenstveno, moram istaći da mi je to bio već treći put u Crnoj Gori i veoma sam srećan zbog toga, posebno jer sam mogao da primijetim neke stvarne promjene. Prvi put sam bio 2011. ili 2012. kada sam bio pozvan sa ciljem da podijelim svoje iskustvo i savjete o tome kako da se napravi filmski fond i uspostavi sistem javnog finansiranja u kinematografiji. Tom prilikom sam boravio u prijestonici. Sjećam se da sam čitav dan objašnjavao šta je filmski fond, kako funkcioniše, kakav je proces selekcije i finansiranja, ali sam govorio i o odnosu između filmske industrije i filmskog fonda. Dakle, bilo sam ovdje na samom početku, i prije nego što je išta ustanovljeno, a do toga je došlo nakon jednog predavanja koje sam držao u Kanu, a kojem je prisustvovao i producent Sehad Čekić, kasnije direktor Filmskog centra, koji me je nakon toga pitao da li bih bio voljan da dođem i podijelim svoje znanje i iskustvo kako bih doprinio osnivanju filmskog fonda, odnosno centra. I da, naravno da sam pristao i bio veoma srećan zbog toga. Naredni put sam došao ponovo kada je Sehad bio direktor, zajedno smo radili EAVE on Demand. To je bio prvi put da se okupila čitava grupa različitih filmskih stvaralaca, mislim 2017. Takođe smo realizovali radionicu o tome kako sarađivati sa Evropom i evropskim fondovima. Kasnije smo se sretali u Kanu i na drugim festivalima gdje sam viđao i još neke od ljudi kojih se sjećam sa te radionice 2017. godine. Drago mi je zbog toga, jer susreti na različitim platformama, iz godine u godinu, govore o tome da se stvari kreću.

Ne mogu da komentarišem filmove pojedinačno, neke sam pogledao, ali se nekih ne sjećam... Ono što mogu da kažem jeste da vidim producente, ljude koji se bore i žele da rade, vidim ogromno interesovanje i vidim ljude koji zaista žele mnogo bolje da razumiju kako da rade sa Evropom, sa Eurimažom i drugim potencijalnim finansijskim platformama u Evropi, generalno.

Sveukupno stanje je mnogo bolje nego što sam mislio, potrebno je vrijeme, ali vidim da se zaista mnogo toga dešava.

Dakle, ne samo da postoji potencijal, već i određeni rezultati kada je filmska industrija u Crnoj Gori u pitanju?

Da, naravno. Iskreno, smatram da imate ogroman potencijal za filmsku djelatnost, i to iz nekoliko razloga, ali bih ja izdvojio dva najvažnija. Prvi razlog je što je Crna Gora veoma lijepa zemlja koja nudi fantastične lokacije za snimanje i odlične su opcije za rad, šta god da neko želi. Drugi razlog je to što je vaša država bila dio Jugoslavije, odnosno istog govornog područja koje broji oko 20 miliona potencijalnih gledalaca. Činjenica da vaša država ima svega 600.000 i nešto stanovnika stoji, ali kad bolje razmislite, vi dijelite jezik sa skoro cijelom bivšom Jugoslavijom, što znači da ako imate film koji je zaista dobar, imaćete i publiku. U osnovi, vaših potencijalnih gledalaca je više od 20 miliona i to je zaista sjajno. Pored te dvije stvari, siguran sam da u vašoj zemlji postoji mnogo po svemu različitih ljudi, što automatski znači i da postoji svojevrsna riznica raznih priča. Upravo o tome sam razgovarao sa ljudima tokom mog posljednjeg boravka u Crnoj Gori... Moj predlog je da tražite i obrađujete priče koje nijesu mnogo poznati i zastupljene u Evropi, one ostavljaju utisak. To su one priče koje najbolje opisuje nova kovanica, termin “glocal”, a što bi bila kombinacija lokalnog i globalnog. Siguran sam da ovdje postoje takve priče, lokalne, istovremeno i globalne. Dakle, radi se samo tome da osluškujete i učite od drugih zemalja, kako u Evropi, tako i u svijetu.

Šta biste rekli da je u tom kontekstu potrebno Crnoj Gori kako bi se pozicionirala na filmskoj sceni Evrope i svijeta?

Potreban vam je samo jedan film i jedan režiser da biste se probili. Neko ko će donijeti efekat kakav je imao Jorgos Lantimos u Grčkoj ili Aki Kaurismeki u Finskoj. U osnovi, potreban vam je jedan snažan prodor koji će vas učiniti zaista velikim. Ja znam da će do toga i doći, samo je pitanje trenutka.

Finansije se često ističu kao problem na putu ka dobrom filmu...

Mislim da to više nije izgovor. Mogu vam navesti zemlju koja je upola veličine Crne Gore, a koja ima vrhunsku kinematografiju i veoma razvijenu filmsku industriju... Island. Island, sa svojih 380.000 ljudi, svake godine predstavlja veoma dobar film. A uz to, Island je i ostrvo. Dakle, veličina zemlje i budžet nijesu veliki problemi, jer je pitanje svega zapravo ideja i priča. Ima mnogo niskobudžetnih, a međunarodno uspješnih filmova. Dakle, film je stvar ideje, stvar priče i kako to dvoje najbolje realizovati. Naravno, budžet jeste budžet, ali taj budžet vam ipak ne garantuje uspjeh. Pretpostavljam da i sami znate da je u Bosni i Hercegovini prije nekoliko godina Danis Tanović snimio film za oko 30 ili 40.000 eura sa a koji je nagrađen u Berlinu i kasnije imao uspješan život... To je moćna priča i dobra ideja, a takvih je primjera mnogo.

I ranije ste govorili da je prilikom stvaranja filma potrebno baviti se temama i pričama koje su dio nas samih i koje treba da budu ispričane. Koliko su te teme vezane za neke nacionalne priče i prošlost, a koliko za savremeni trenutak?

Mislim da je istorijske priče teško obraditi jer takvi filmovi zahtijevaju mnogo novca, zbog kostima, scenografije i slično. To ni ne treba raditi ako nemate onoliko novca koliko je potrebno da to izgleda dobro i lijepo. Sa druge strane, neke savremene priče je moguće realizovati za male pare. To što su savremene ili moderne, ne znači i ne bi trebalo da znači da su prolazne, jednokratne, kratkoročne, odnosno da nijesu kanonske. Razmišljajte o tome da stvarate film koji će biti aktuelan i važan i za 10-20 godina od sada. To mogu biti filmovi zasnovani na knjigama, na nekoj domaćoj literaturi ili filmovi za djecu... Filmovi za djecu su velika potreba u svijetu, nema ih dovoljno. Mislim da u Evropi, od ukupnog broja snimljenih filmova na godišnjem nivou, ni 10 odsto njih nije namijenjeno djeci. A filmovi za djecu su atraktivni i nakon 30 ili 40 godina, vjerujte mi, jer sam ja napravio dva... Snimio sam jedan film za djecu 1991. godine i do danas svake godine dobijam novac za taj film. Siguran sam da ovdje imate sjajnu literaturu za djecu koju biste mogli da iskoristite kao ideju. Pored filmova za djecu, atraktivne su i lijepe romantične komedije. Nađite ili stvorite svoju Džuliju Roberts i napravite svoju verziju Notting Hilla... To su samo neke od tema i priča koje bismo uvijek željeli da vidimo i za koje je uvijek pravo vrijeme za gledanje. Ali, treba da postoji mješavina ili kombinacija svega. Naravno, ima prostora i za vrlo lične priče i za politički angažovane filmove i slično, ali treba da bude mjesta i za filmove prilagođenije korisniku i u tome nema ništa loše u tome. Mnogo toga zavisi od Filmskog centra i od toga čemu će dati zeleno svjetlo.

Kakva je bila Vaša “politika” prilikom rukovođenja Filmskim fondom Izraela?

Na čelu sam Izraelskog filmskog centra 21 godinu... Raspolagali smo novcem za oko 12-14 filmova godišnje. Mogla su to biti i dva, tri skuplja filma, ali potrebno je balansirati i ponuditi gledaocima raznovrstan repertoar. Na kraju krajeva, to i jeste novac poreskih obveznika, javni novac, novac ljudi i naroda, i baš zbog toga ih filmski djelatnici moraju slušati i uvažavati. To ne znači da svi treba da rade samo ono što narod želi, ali možete da uravnotežite svoje programe, odnosno programiranje. Daću vam sasvim ličan primjer. Mislim da sam baš ja bio jedini direktor filmskog fonda u Evropi, pa i na svijetu koji je odlučio da finansira, odnosno podrži četiri filma o zombijima. Znate, malo je čudo da nacionalni, državni, institucionalni filmski fond ulaže novac u filmove o zombijima. Sa druge strane, postoje ljudi koji vole te filmove, mada ja ne spadam u tu kategoriju. Hoću da kažem da nije bitno šta se meni sviđa ili ne, već je važno imati na umu da postoji publika koja nešto traži, voli, priželjkuje.

Bili ste direktor Izraelskog filmskog fonda više od 20 godina, a kazali ste da je izraelska kinematografija bila na najnižem nivou onda kada ste došli. Gdje se sada nalazi izraelska kinematografija i o čemu nam govori, kakve nam priče priča u ovom današnjem trenutku u kojem se nalazimo?

Tačno je da je situacija bila veoma loša, posebno sa publikom koje gotovo da nije ni bilo. Jedan od prvih i glavnih ciljeva koje sam imao bio je da ponovo povežemo izraelsku publiku sa izraelskim bioskopom. Morao sam da promijenim način razmišljanja o filmovima koje smo birali, jer su to uglavnom bili veoma komplikovani i kompleksni projekti, uglavnom samo iz Tel Aviva, namijenjeni maloj grupi ljudi i bez konekcije sa širom javnošću. To smo i uradili - potpuno smo promijenili način na koji čitamo i biramo filmove i usmjerili smo se na mnogo veći spektar priča, ali i na one priče koje dolaze iz regiona, iz manjih mjesta i slično. Cilj je bio da se ljudi povežu sa time, i u tome smo i uspjeli. Dakle, to je bio širi spektar priča koje su bile relevantnije i komunikativnije od pređašnjih tema i filmova, što je dovelo do toga da više ljudi može da razumije sadržaj. Iznijeću dva podatka. Kad sam došao u Fond, 1998. je bila najgora godina u istoriji izraelske kinematografije po računicama sa bioskopskih blagajni. Od svih izraelskih filmova koji su pušteni u bioskope 1998. godine, svi zajedno su prodali 38.000 karata, od ukupno prodatih 10 miliona dakle, 0,3 odsto. Bili smo gotovi. Političari su se onda pitali zašto uopšte da nam daju novac ili podršku kad niko ne gleda izraelske filmove. Bilo je strašno. Mom timu i meni je trebalo pet godina da to promijenilo. Pet godina nakon mog dolaska na mjesto direktora, 2004. godine, broj prodatih karata za izraelske filmove u bioskopima stigao je do 1,4 miliona. Ali, radili smo neprekidno da bismo došli do toga i da bismo se povezali sa javnošću, odnosno sa publikom.

Po objavljenim statistikama, od svih Evropljana, Crnogorci najmanje odlaze u bioskope i najmanje se opredjeljuju za svoje, odnosno domaće filmove, koji su rijetko na repertoaru. Šta biste kazali ili poručili tim povodom?

To je veoma loše. U tu svrhu, važan je i marketing. Ja sam tada, u dogovoru sa timom i cijelim sektorom odlučio da umjesto finansiranja 12 ili 13 projekata, prvih pet godina smanjimo tu brojku na 11, a ostatak budžeta da uložimo u marketing i promociju, što je veoma važno. Povezivanje sa publikom sam shvatio kao dio svoje odgovornosti. Mogao sam i ja da konstatujem da je na distributeru bavljenje promocijom, ali smatram da je to i naša odgovornost, jer morate (ponovo) da doprete do ljudi. To se radi na različite načine, kroz posebne akcije koje će biti neka vrsta podsticaja za publiku, od gratis ili jeftinijih karata pa dalje. Dalje, želio sam da u svakom gradu i svakom selu gdje postoji kulturni centar, postoji i filmsko platno tako da ljudi mogu da gledaju filmove. I to se ostvarilo. Prve godine sam posvetio tim stvarima, odnosno publici... Nikada se ne zna da li će to uroditi plodom i biti uspješno, ali bar možete da kažete da pokušavate i da radite na tome, što i preporučujem.

Nacionalne nagrade zasjenjuju Kan i Berlin

Dobili ste mnoge nagrade, od one za životno djelo u svojoj domovini, preko Kana i Berlina, pa do nominacija za Oskara. Kako ih doživljavate kao producent i postoji li neka koja Vam je posebno draga ili važna?

Da, tačno je to, ali uz to postoje još dvije nagrade koje se ne pominju toliko. Jednu sam osvojio 2007. godine u Izraelu, za marketing menadžera godine od Nacionalne asocijacije reklamnih agencija i kompanija. Izrael ima devet miliona ljudi, nije to mala zemlja, tako da mi je to baš posebno draga nagrada. Dakle, ličnost godine u marketinškoj industriji je prva, a druga nagrada, takođe velika, bila je nagrada koju dodjeljuje Društvo industrijalaca velikih privrednika kao priznanje za najboljeg direktora, ili menadžera u umjetnosti i kulturi, a koju sam dobio 2015. godine. Dobio sam i nagradu za najboljeg menadžera, koju dodjeljuje Institut za umjetnost i kulturu, ali to su dvije nagrade koje su mi zaista značajne, jer govore o tome da sam uradio dobar marketinški posao i da sam očigledno bio dobar izvršni direktor jedne važne umjetničke i kulturne institucije Izraela. Osvojio sam i mnoge druge nagrade koje su mi mnogo značile, tu je i nominacija za Oskara, ali baš ta činjenica da je Nacionalna asocijacija oglašivača, u kojoj su veoma moćni ljudi, odlučila su da sam baš ja marketinška ličnost godine za mene je bilo potpuno iznenađenje, velika čast i poseban značaj.

( Jelena Kontić )