Lakoća plaćanja

Rekao bih da ima nešto fascinantno u tom prizoru nonšalantnog, olakog plaćanja. Tek kratak dodir ekrana tzv. pametnog telefona s kontaktnom točkom naplatnog aparata. Premda je takav ritual samo mali iskorak u odnosu na već klasično peglanje kartice i arhaično upisivanje četveroznamenkastog koda, kao da je s tim pomakom praksa plaćanja dobila neku dodatnu dimenziju, u smjeru nekakve rasterećenosti, opuštenosti, skoro pa i nezainteresiranosti.

Ima već neko vrijeme kako ponekad, u određenim situacijama, diskretno pratim razinu koncentracije platiša, u smislu pažnje koju (ne) pridaju iznosu/brojci što se nalazi na aparatiću koji skeniraju prilikom plaćanja proizvoda ili usluga. Odokativno, ad hoc rečeno, dojma sam da takva pozornost opada, odnosno raste, ovisno o tome jesu li kupci mlađi ili stariji. Generacijska varijabla dakle, pri čemu je spontanost u kontaktu s tehnologijom, dakako također važan faktor.

No, kako god, neobično je to s obzirom na sadržaj takvog čina. Ipak se radi o našim novcima, a na to je malo tko imun, ma bio on/a mlađi ili stariji, bogatiji ili siromašniji, tehnološki više ili manje potkovan/a. Iako je ekonomsko-politički aspekt i u ovom slučaju ključan i određujući – najkraće i najjednostavnije, najčešće ne razmišljamo, niti nas zanima previše, da banke od svake takve transakcije otkidaju pojedinačno gotovo nevidljiv iznos, ali kumulativno je to teško zamisliva količina novca – nešto me drugo na opisanom tragu ovaj put zanima. A to je svojevrsna vrišteća diskrepancija.

Na jednoj su strani muka, najčešće ne baš jednostavni načini i vrijeme koje je velikoj većini ljudi potrebno da bi se dokopali tih brojki što su u funkciji označitelja za novac na bankovnom računu. Na drugoj je strani simbolika spomenutog rituala, laki pokret rukom, jednostavan meki dodir, nekakav perverzni poljubac ekrana s ekranom, i određeni iznos je u trenu, u sekundi prebačen na neki drugi račun, nekome drugom. Otišao, otuđen od nas. Ili jednostavnije, u slogu pučkog naravoučenija, tako je teško i sporo zaraditi, a tako je lako i brzo potrošiti.

Ono što je pritom sigurno, duga povijest dematerijalizacije novca imala je važnu ulogu i u antropološkom smislu. Jer jedno je kreirati, steći odnos prema novcu – koji je u svakoj svojoj verziji preobražena roba – kao materijalnom artefaktu, srebrnoj kovanici, zlatniku ili papirnatoj novčanici. Tada je snaga novca kao fetiša jako izražena i važna. No drugo je virtualni doživljaj novca kao brojke na ekranu koja se stalno mijenja, pada i raste. S tržištem digitalnih kripto valuta takav se trend eksponencijalno pojačava. To je povijesno najmlađa potvrda one klasične Marxove formule, da se N-R-N (novac-roba-novac) u konačnici uvijek reducira na N-N, novac koji se razmjenjuje za novac, odnosno proizvodi novac.

(portalnovosti.com)

( Hajrudin Hromadžić )