Stare i nove pouke iz ukrajinskog rata

Prije dvije godine izvukao sam osam pouka iz rata u Ukrajini. I iako sam tada upozorio da je prerano da budem siguran u bilo kakva predviđanja, ona se još prilično dobro drže.

Kada je ruski predsjednik Vladimir Putin naredio invaziju na Ukrajinu u februaru 2022, on je računao na brzo zauzimanje Kijeva i smjenu vlasti - slično onome što su Sovjeti uradili u Mađarskoj 1956. i Čehoslovačkoj 1968. Ali rat je i dalje bjesni i niko ne zna kada ili kako bi se mogao završiti.

Ako neko ovaj sukob vidi kao ukrajinski „rat za nezavisnost“, ne fokusirajući se previše na granice, Ukrajinci su već pobjednici. Putin je negirao da su Ukrajinci zasebna nacija, ali je njegovo ponašanje samo ojačalo ukrajinski nacionalni identitet.

Šta smo još naučili? Prvo - staro i novo oružje se dopunjuju. Uprkos ranim uspjesima u korišćenju protivtenkovskog oružja u odbrani Kijeva, upozorio sam - i to ispravno - da bi se proglašenje kraja ere tenkova moglo pokazati preuranjenim jer su se borbe iz sjevernih predgrađa preselile u istočne ravnice Ukrajine. Ipak, nisam očekivao efikasnost dronova kao protivtenkovskog i protivbrodskog naoružanja, niti sam očekivao da Ukrajina može da otjera rusku mornaricu iz zapadne polovine Crnog mora. (Artiljerija i mine su takođe odigrali veliku ulogu kada je sukob prerastao u rovovski rat u stilu Prvog svjetskog rata.)

Drugo, nuklearno odvraćanje funkcioniše, ali više zavisi od veličine uloga nego od kapaciteta. Zapad je odvraćen, ali samo do jedne tačke. Putinova nuklearna prijetnja odvratila je vlade NATO-a da pošalju trupe (ali ne i opremu) u Ukrajinu. Ali razlog nije u tome što Rusija ima superiorne nuklearne kapacitete; prije će biti da je to zbog toga što je Putin Ukrajinu označio kao vitalni nacionalni interes za Rusiju, dok zapadne vlade nisu to učinile. U međuvremenu, Putinovo zveckanje nuklearnom sabljom nije spriječilo Zapad da proširi raspon naoružanja koje daje Ukrajini; Zapad zasada uspijeva da odvrati Putina od napada na neku zemlju NATO-a.

Treće, ekonomska međuzavisnost ne sprečava rat. Pojedini njemački kreatori politika pretpostavljali su da bi prekid trgovinskih veza sa Rusijom bio toliko skup da nijedna strana ne bi sebi mogla da dozvoli otvoreno neprijateljstvo. Ali dok ekonomska međuzavisnost može povećati troškove rata, ona ga nužno ne sprečava. Tačnije, ako je ekonomska međuzavisnost neujednačena, onda je strana koja je manje zavisna može koristiti kao oružje protiv one druge.

Četvrto, sankcije mogu povećati troškove ali ne određuju ishode rata, u kratkom roku. Podsjetimo se da se direktor CIA Vilijam Berns u novembru 2021. sastao sa Putinom i upozorio ga, bez uspjeha, na sankcije ako Rusija izvrši invaziju. Putin je vjerovatno sumnjao da Zapad može da održi globalno jedinstvo po pitanju sankcija i bio je u pravu. Nafta je zamjenljiva roba, a mnoge zemlje - ne samo Indija - više su nego voljne da po sniženim cijenama uvoze rusku naftu, koju transportuju neregularne flote tankera.

Kao što sam i očekivao prije dvije godine, čini se da je zabrinutost Kine da bi mogla da se uplete u sekundarne sankcije postavila određena ograničenja njenoj podršci Rusiji. Iako je Kina obezbijedila važnu „tehnologiju dvostruke namjene“ (pogodnu za vojne ili civilne svrhe), uzdržala se od slanja oružja. S obzirom na ovu situaciju, proći će neko vrijeme prije nego što budemo mogli u potpunosti da procijenimo dugoročni efekat sankcija uvedenih Rusiji.

Peto, informacioni rat je važan. Savremeni ratovi nisu samo pitanje toga čija vojska pobjeđuje već i toga čiji narativ pobjeđuje. Pažljivo američko objelodanjivanje obavještajnih podataka o ruskim planovima za invaziju Rusije pokazalo se efikasnim u razotkrivanju narativa u koji je Putin želio da Evropljani povjeruju. To je u velikoj mjeri doprinijelo solidarnosti Zapada kada se, kako se i očekivalo, invazija dogodila. Isto tako, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski obavio je izvanredan posao promovišući na Zapadu narativ svoje zemlje.

Šesto, važne su i tvrda i meka moć. Iako će tvrda moć kratkoročno nadmašiti meku, meka moć ostaje i dalje veoma važna. Putin je rano pao na testu meke moći. Puko varvarstvo ruskih snaga u Ukrajini navelo je Njemačku da konačno odustane od gasovoda Sjeverni tok 2 - to je rezultat do koga nije doveo ni dugogodišnji pritisak SAD. Zelenski se, naprotiv, od početka oslanjao na meku moć. Koristeći svoje glumačko umijeće da predstavi atraktivan portret Ukrajine, ne samo da je osvojio simpatije Zapada već je obezbijedio i isporuke vojne opreme koja garantuje sticanje tvrde moći.

Sedmo, sajber kapaciteti nisu čarobni štapić. Rusija je, i to barem od 2015. godine, koristila sajber napade na elektroenergetsku mrežu Ukrajine, a mnogi analitičari su smatrali da će zbog sajber napada na ukrajinsku infrastrukturu i vladu invazija prerasti u svršen čin. Ali iako je tokom rata bilo mnogo (prijavljenih) sajber napada, nijedan se nije ispostavio kao presudan. Kad je ukrajinska mreža Viasat hakovana, komunikacija je prebačena na brojne male satelite Starlinka. Zahvaljujući obuci i iskustvu sa bojnog polja, ukrajinska sajber odbrana i napad su se samo poboljšali.

Tu je i još jedna pouka - jednom kada je rat već počeo, kinetičko naoružanje obezbjeđuje veću pravovremenost, preciznost i procjenu štetu odnosu na sajber oružje. Treba reći i da elektronsko vođenje rata i dalje može da negativno da se odrazi na komunikacijske veze neophodne za upotrebu dronova.

Sve u svemu, rat je nepredvidiv. Najvažnija lekcija iz ukrajinskog rata ostaje ona koja je i jedna od najstarijih. Prije dvije godine mnogi su očekivali brzu pobjedu Rusije; a prije samo godinu dana postojala su velika očekivanja od triijumfalne ukrajinske ljetnje ofanzive. Ali kao što je Šekspir pisao, prije više od četiri vijeka, opasno je kad vođa poviče "'Nema milosti' i pusti pse rata sa lanca".

Obećanje kratkog rata je privlačno. Putin sigurno nije očekivao da će u njemu zaglaviti na neodređeno vrijeme. Uspio je da svoj rat iscrpljivanja ruskom narodu proda kao „veliku patriotsku“ borbu protiv Zapada. Ali psi koje je pustio s lanca i dalje mogu da se okrenu i izujedaju ga.

Autor je profesor emeritus na Univerzitetu Harvard

Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N.R.)

( Joseph S. Nye )