Šta novo rukovodstvo EU mora da uradi

Sada kada je 27 država EU izabralo 720 članova novog Evropskog parlamenta, pažnja se usmjerava ka izgradnji liderstva institucija koje će kanalisati rad EU i definisati njene strateške prioritete u narednih pet godina. Ovaj proces će potrajati neko vrijeme. Ali do kraja godine to bi trebalo da bude završeno - nakon prevazilaženja predvidljivih poteškoća i cjenkanja u parlamentu.

Sve u svemu, promjena političke ravnoteže u Evropskom parlamentu nije bila tako dramatična kao što su mnogi komentatori očekivali. Udio mjesta koje imaju tradicionalne stranke desnog centra, lijevog centra i liberalne stranke pao je sa 59 odsto na 56 procenata. Dramatičan razvoj događaja primijećen je samo u nekim zemljama, a prije svega u Francuskoj, gdje je Nacionalni front Marin le Pen pobijedio partiju "Preporod" predsjednika Emanuela Makrona. Iako ovaj rezultat neće imati neposredan uticaj na proces imenovanja u institucijama EU, radikalne političke promjene u zemlji koja je jedna od ključnih članica bloka mogu vremenom da dovedu do ozbiljnih posljedica.

Osvrćući se na posljednjih pet godina, pošteno je reći da je EU premašila očekivanja. Da, možda se nije pretvorila u geopolitičku silu o kojoj je predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen više puta govorila u svojim govorima, ali je dokazala svoju efikasnost u upravljanju krizama tokom uzastopnih kriza – iz kovida-19 pandemije u ruski napad na Ukrajinu.

Međutim, put koji je pred nama može biti još teži. Veliki znak pitanja visi nad Francuskom, gdje će vanredni parlamentarni izbori biti održani u junu, a predsjednički 2027. godine. Njemačka trostranačka koaliciona vlada će se vjerovatno održati uprkos lošem učinku na izborima za Evropski parlament. A kakav unutrašnji otpor EU očekuje od vlada Mađarske, Slovačke, Holandije, a možda i Austrije (nakon opštih izbora u toj zemlji na jesen ostaje da se vidi).

Politička agenda EU izgleda izuzetno teško čak i bez dodatnih potencijalnih komplikacija. Unija je dobro počela u zelenoj tranziciji i u proteklih deset godina se etablirala kao globalni lider u klimatskim pitanjima. Međutim, domaći politički pritisak u mnogim zemljama sada primorava vlasti da uspore u tom smislu. U međuvremenu, napredak u digitalnoj tranziciji je manje impresivan, a to je nedostatak koji postaje sve uočljiviji kako era vještačke inteligencije počinje da mijenja globalnu ekonomiju.

Evropski lideri je trebalo mnogo vremena da shvate činjenicu da EU ima problem konkurentnosti. U svijetu u kome je Amerika inovacijska a Kina proizvodna supersila, nije dovoljno biti regulatorna supersila.

Način na koji će Evropa riješiti ovo pitanje suštinski će odrediti njenu budućnost. Mnogi pozivaju na nove tarife, subvencije i skupe industrijske politike, često pod maskom zaštite ekonomske i nacionalne bezbjednosti. Ovakvi predlozi, međutim, zaobilaze stvarne probleme. Sve dok Evropa ne dovrši jedinstveno tržište i stvori pravu uniju kapitala, evropski preduzetnici će teško komercijalizovati inovacije, a globalni investitori će nastaviti da favorizuju američko i druga tržišta.

Sva ova pitanja su dobila posebnu važnost zbog povratka rata na kontinent. Potreba za održavanjem mira i stabilnosti je glavni razlog za stvaranje EU. I do sada je ovaj savez, rođen iz pepela Drugog svjetskog rata, bio nevjerovatno uspješan. Međutim, brutalni, agresivni rat Rusije protiv Ukrajine direktno osporava evropski projekat. I ukoliko se ne da odlučan odgovor, cio evropski poredak mogao bi se raspasti u narednim godinama.

Da bi spriječila takav ishod, EU treba da se transformiše u bezbjednosni savez (u partnerstvu sa NATO-om) i da krene naprijed sa svojim proširenjem (pristupanje Ukrajine). Izbor je prilično jednostavan: ili širimo svoju stabilnost na istok, ili Rusija nastavlja da razvija svoj projekat destabilizacije u zapadnom pravcu.

Diskusije o rukovodstvu EU, kadrovima i prioritetima u narednim nedjeljama i mjesecima biće usredsređene na pripremu Unije da se suoči sa ovim izazovima. Evropska unija se pokazala kao efikasan antikrizni menadžer ali sada, u sve složenijem globalnom okruženju, mora da postane ozbiljan strateški igrač. Kao da trenutna ruska prijetnja nije dovoljna – ona bi mogla da eskalira ako Donald Tramp pobijedi na američkim predsjedničkim izborima u novembru. Američka administracija koja otvoreno napušta saveznike i demontira ili slabi ključne stubove međunarodnog poretka (uključujući Svjetsku trgovinsku organizaciju, Svjetsku zdravstvenu organizaciju, globalne klimatske sporazume i NATO) predstavljala bi sasvim drugačiji i ozbiljniji izazov.

Situacija u EU će ostati izuzetno teška jer će njeni lideri morati da manevrišu između ruskog predsjednika Vladimira Putina, predsjednika Kine Sija Đinpinga, eventualne druge Trampove administracije i evropskih populista. Međutim, Evropa nije nemoćna. Što se zemlje EU budu aktivnije udruživale oko zajedničkih institucija i zajedničkih ciljeva, to će njihov nivo bezbjednosti biti viši.

Autor je bio premijer i ministar inostranih poslova Švedske, specijalni izaslanik EU za bivšu Jugoslaviju i kopredsjedavajući Dejtonske mirovne konferencije

Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N.R.)

( Carl Bildt )