Klimatska fikcija u pasje dane

Sa radija se čuje:

Mesec je mlad, a noć je vrela. Padaju zvezde padalice./ A meni kaplje znoj sa čela. Mrak je i ne vidim ti lice.

Utišam Bajagin glas iz 1984. da na televiziji pogledam izvještaj o šumskim požarima u mediteranskim oblastima 2024. I žao mi šuma. U mom se unutrašnjem svijetu, pod plamenom stvarnih požara, probudi uspomena na lektiru avanturističkog romana “Šuma gori”. Kao klinac progutao sam ga jednom, pa još jednom. Taj fiktivni požar u romanu Džejmsa Olivera Kervuda, najprodavanijeg američkog pisca svoje generacije, pripremio me je na vrijeme za svijet koji se raspada na vrućini. Književnost je u svojoj razigranosti ponekad vidovita. Mada joj to nije namjera.

Šta čovjek drugo da radi kada je ljeto tek počelo, a iza sebe već ima nekoliko nedjelja vrućinčine - one koja ti ne da da misliš? Vijest dana jeste žega i to u konkurenciji sa fudbalom, ratovima u Ukrajini i Pojasu Gaze i domaćim političkim igrama bez granica. Stvar je odavno postala ozbiljna. Samo još da se i svi mi uozbiljimo.

Poranili pasji dani

Izraz „pasji dani“ za nepodnošljivu žegu poznaje njemački jezik (Hundstage), ali postoji tumačenje da je temelj tog izraza u grčkoj mitologiji. Stari Grci su vjerovali da „pasji dani“ nastaju kada se dnevno svjetlo boga Heliosa spoji sa vatrom najsjajnije zvijezde u Sazvježđu psa - Sirijusa. Zapravo je to sasvim određen period ljeta koji počinje 23. jula i traje mjesec dana. Upravo je dolazak “pasjih dana” u maju ili junu jedan od pokazatelja da nešto nije u redu.

Moja strategija preživljavanja je okretanje onome što jedino umijem - razmišljanju o umjetničkim odgovorima na izazove kojima smo izloženi. U te izazove svakako spada i nepodnošljiva žega, zbog koje i meni kaplje znoj sa lica.

U književnom pogonu je tema dobila na značaju. Organizuju se univerzitetska predavanja o „klimatskoj fikciji“, plaćaju se radionice u kojima se skupljaju usmene istorije o proživljenoj ekstremnoj vrućini. Ili o njenom naličju - razornim olujama i katastrofalnim poplavama.

Veliki izdavači su još prije desetak godina odbijali da objave knjige koje na ovaj ili onaj način umjetnički pristupaju klimatskim promjenama. „Klimatska fikcija“ je bila tretirana kao subžanr naučne fantastike. Ali stvari su se promijenile. Tekstovi autora koji su se pozabavili uzrocima našeg stenjanja pod teškim zvonom vrućine u gradovima, kao pod poklopcem sača, apsorbovali su utopijske i distopijske elemente, estetiku sajberpanka, futurizma, trilera i naučne fantastike. Primjer za ovakve knjige je „Veliki poremećaj“ (The Great Derangement, 2016) koju je napisao Amitav Goš. Njegovi roditelji su morali da napuste Bangladeš zbog poplava.

Klimatski kvartet

Povećanje tržišne vrijednosti klimatske katastrofe kao književne robe osjetio je i jedan od najznačajnijih tajvanskih književnika Vu Ming-Ji. Iako se dugo bavi ovom temom, tek su mu nedavno počeli prevoditi knjige na veće evropske jezike kao što je njemački.

Naravno, ni oni, ni drugi pisci koji se bave onim što većina nas pokušava da ignoriše nisu došli niotkud. Najpoznatija afroamerička autorka naučne fantastike Oktavija Batler je još 1993. u svojoj „Paraboli o sijaču“ inscenirala kobnu sušu u Kaliforniji.

Ti Si Bojl je sedam godina kasnije u romanu „Prijatelj zemlje“ opisao aktivistu koji se bori protiv klimatskih promjena u godini 2025. Dakle u godini koja nam predstoji. Zabrinjava to što se naša stvarnost opasno približila fikciji u ovim knjigama.

Sjetim se da sam na sarajevskom književnom festivalu Bookstan prije nekoliko godina upoznao Iliju Trojanova, jednog od najznačajnijih književnika njemačkog jezika, inače bugarskog porijekla. On je još 2011. objavio roman “EisTau” - u slobodnom prevodu “LedRosa”. Njegov glavni junak je glaciolog kojem predmet njegove ljubavi i istraživanja - led - nestaje pred očima. Topljenje alpskog i polarnog leda postaje opipljivo bolno kada nas Trojanov književnim umijećem navede na to da ga pogledamo očima književnog junaka.

Ovo su pojedinačne knjige. Međutim, već postoje međunarodne književne zvijezde, čija se djela isključivo bave klimatskim promjenama. Najsjajnija od njih je Norvežanka Maja Lunde. Književnica iz Osla je 2015. objavila roman “Istorija pčela” u kojem je umiranje pčela ispreplela sa ljudskim sudbinama. Roman je postao hit i preveli su ga na 30 jezika. Uslijedila su još tri romana “Klimatskog kvarteta”.

Romantično ljeto na policama

Istorija literature kaže da talasi vrućine i pregrijavanje gradova donedavno uopšte nisu bili književna tema. Ljeto je u umjetnosti često bilo simbol životne radosti, punine postojanja. Pada mi na pamet “veliko podne” - Ničeova misao. Uzgred, najveća žega ne dolazi u podne, već kad se beton napije sunca, u kasno popodne.

Tedor Fontane, njemački književnik iz 19. vijeka, je u pjesmi „Dobar savjet“ preporučio čitaocu da jednog ljetnjeg jutra uzme štap za pješačenje i da će sa njega tako „spasti brige kao magla“. Fontane je šetnji u ljetnjem jutru pripisao ljekovito dejstvo: „Nebesko vedro plavetnilo, osmijehom se probija do srca“. Ova idealizovan slika ljeta nije ništa neuobičajeno u književnosti prethodnih vjekova. Hajnrih Hajne, pjesnik i satiričar, Fontaneov stariji savremenik, ostavio nam je pjesmu „Blistavog ljetnjeg jutra“, za koju je docnije muziku napisao Robert Šuman. Hajneov pjesnički subjekt nijemo šeta vrtom, dok cvijeće govori i šapuće. On je nijem zbog nesrećne ljubavi, a cvjetovi ga nagovaraju da ne bude ljut na njihovu „sestru“, njegovu nesuđenu ljubav. Dakle, romantična predstava ljetnjeg jutra - svjetlost, svježina, priroda u cvatu - služi kao koloristička podloga za ljubavnu melanholiju.

Nešto stariji od obojice, Fridrih Helderlin, „apsolutni pjesnik“, takođe je u svojoj pjesmi „Ljeto“ poentirao tako što ljetnji dan „veličanstvenošću obrubljuje godinu“.

Rajner Marija Rilke je jednu pjesmu posvetio „Sunčanom satu“. „Stub koji stoji sred mažurana i korijandera i pokazuje ljetnje sate“. Georg Trakl je napisao meni najdražu pjesmu o ljetu - zapravo o predvečerju uoči ljetnje oluje.

Kurt Tuholski je već imao savremeno poimanje vrućine - pjesma „Trideset stepeni“ je napisana 1918. „Vrijeme je debele ljetnje vrućine/ termometar kuva/ sunce žeže“. Pjesnik na plaži gleda korpulentnu damu kako ulazi u vodu podižući vodostaj i pita se - nije li joj ime Germanija. U svjetskom pjesništvu na pamet mi pada Eliotova „Pusta zemlja“ kroz koju provejava vrelina. U Kamijevom „Strancu“ Merso ubija Arapina zaslijepljen suncem i smlavljen vrućinom. Irska književnica Elizabet Boen je 1948. objavila značajnu novelu „Žega“.

Moglo bi se tako još dugo nabrajati. Ali u poeziji i prozi prethodnih vjekova još uvijek nije bilo riječi o ovome što se dešava nama koji živimo u trećoj deceniji drugog milenijuma.

Filmovi i muzika žege

I mladi autori njemačkog jezika posežu za vrelom književnom građom. Franciska Gensler u „Vječnom ljetu“ opisuje hotel bez gostiju oko kojeg gore šume. Njeni likovi razgovaraju na plus četrdeset. Na istoj temperaturi i ja ovo pišem.

Ako je previše vruće da se čita, ostaju nam filmovi i muzika.

Film Terensa Malika „Božanstveni dani“ sa Ričardom Girom kao Bilijem i Bruk Adams kao Ebi sugeriše nemilosrdno teksaško sunce. U Njemačkoj je film došao u bioskope pod nazivom „Sred žege juga“. U filmu ima žitnih polja koja gore, najezde skakavaca i drugih apokaliptičkih naznaka.

Mojoj generaciji je Kopolina „Apokalipsa danas“ već prvim scenama nagovijestila epohu koja dolazi. Vilard se budi mamuran u jeftinom sajgonskom hotelu, prekriven vrućinom i sluđen lošim uspomenama. Kopola je jedan od najboljih filmova svih vremena snimio 1979. Nesnošljiva vrućina na ivici ludila je normalna temperatura rata. Samo što je rat o kojem je Kopola pripovijedao do tada nečuvenim filmskim jezikom tada već bio završen. A rat čija je radna temperatura plus četrdeset u hladu još uvijek je u punom jeku. Rat čovjeka protiv prirode, i posljedično - prirode protiv čovjeka.

Austrijski radikalni filmski režiser Urlih Zajdl je 2001. snimio film „Pasji dani“ o vrućini u jednoj bečkoj četvrti. Ta vrućina pomaže kao katalizator ogoljavanja čovjekovog monstruoznog jezgra.

Sve ovo može da prekrije zvuk Džordža Geršvina - Summertime iz opere „Porgi i Bes“ - stvar koju su u nizu džez i bluz verzija besmrtnom učinili glasovi umjetnika kao što su Bili Holidej, Ela Ficdžerald i Dženis Džoplin, te truba i glas Luja Armstronga: „U ljetnje doba može dobro da se živi, ribe skaču, pamuk se povio, tvoj tata je bogat, tvoja mama lepa, hej, bebo, ne plači više“.

Ali teška sjeta vrele letnje noći je za mene ipak najsočnije izražena kroz pisak klarineta velikog Sidnija Bešea. Njegova instrumentalna verzija Geršvinove arije, snimljena 1939. uvijek me uvuče u metafiziku vreline ljeta, u večni dodir žege i tuge.

Ne želim da se do kraja prepustim ovom ljepljivom, gustom songu. Zato ovo zapisujem. Negdje je čovječanstvo zalutalo na stranputicu. Ima li lijeka?

Nije šteta?

Kim Stenli Robinson, autor Marsovske trilogije, postao je jedno od vodećih imena klimatske fikcije poslije objavljivanja knjige „Ministarstvo budućnosti“ prije četiri godine. Suša u Indiji je u tom romanu odnijela desetine hiljada života. Počeli su da pozivaju Robinsona na svjetske konferencije, bivši američki predsjednik je preporučio njegove knjige. Robinson je ulogu proroka prihvatio na ironičan način: „Ne bi trebalo da bude usamljena maštarija nekog pisca koji sjedi u svojoj bašti i zamišlja da bi mogao postojati bolji svijet“.

Dakle nije do njega koji nas upozorava. Do svih nas je koji ga ne čujemo. Još 1973. švajcarski autor Franz Holer konstatovao je u jednoj svojoj pjesmi: „Siguran sam, dame i gospodo, da je propast svijeta već počela“.

Mlada austrijska književnica Laura Frojdentaler tačno 50 godina kasnije ne sumnja da je Holer u pravu. Ona je 2023. objavila roman „Arson“. Sam naziv je zapravo ključ doživljaja današnjeg svijeta, jer znači - podmetanje požara. Svijet je naša kuća, a mi smo palikuće.

To je naš filmski velikan Aleksandar Petrović znao još 1968. Njegov film iz te godine počinje muzikom. Muzikant sa zlatnim zubom pjeva: „Biće skoro propast sveta!“ Njegov kolega, kontrabasista odgovara takođe nasmijan: „Nek propadne, nije šteta“. Film se završava istom pjesmom.

Krizni modus je ovdje, na jugu kontinenta, najnormalniji vid postojanja. Uvijek je propraćen smijehom, koji kao masku ispred svoje tuge i nespokoja nosimo kroz život. Pa i kada pritisne vrućinčina, a nebo je crno. I kada se, kao u ovom trenutku, krupna kap kiše, spljošti na vrelom betonu ispred zgrade, ostavljajući nečitku poruku. I još jednu. I još jednu.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )