Djetinjstvo u izbjegličkom kampu: čežnja za domom

Spolja se može vidjeti zid, ulazna vrata i bodljikava žica susjednog kompleksa u kojem je smještena grčka mornarica. Izbjeglički kamp Šisto nalazi se u neplodnom krajoliku na periferiji Atine, na oko pola sata vožnje od centra grčke prijestonice.

Već rano ujutro temperature su preko 30 stepeni. Duva slab, vruć vetar. Vazduh je suv i prašnjav. Uprkos vrućini, u Šistu se nešto događa. Dječak, star oko pet godina, bos trči unaokolo po prašnjavom, šljunčanom tlu. Posmatra grupu vatrogasaca koji izvode vježbu.

Trenutno 193 djece do 17 godina živi sa svojim porodicama u Šistu. Dolaze uglavnom iz Sirije, Avganistana, Somalije i Iraka. U Šistu više nema maloljetnika bez pratnje. U prošlosti su grčki izbjeglički kampovi, pa tako i ovaj, imali tzv. "sigurnu zonu" za tu grupu djece. Ali, zbog posebnih potreba djece bez pratnje, to danas više ne postoji. Maloljetnici koji su u Grčkoj bez roditelja, smješteni su u odvojenim kampovima.

"Bili smo na putu tri dana"

Ajham Albahš ima 11 godina i živi tu već sedam mjeseci sa roditeljima i mlađom sestrom, Lin, kojoj je osam godina. Dječak sedi u kancelariji za socijalnu integraciju sa svojim prevodiocima i članovima tima izbjegličkog kampa. Šarene slike i rukotvorine vise po zidovima, a na plafonu je pričvršćen mobilni telefon na kojem piše "sreća".

Ajhamova porodica pobjegla je iz Sirije u Tursku i živjela osam godina u gradu Mersinu na turskoj obali Sredozemnog mora. U novembru 2023. roditelji su s djecom došli na grčko ostrvo Kos, a mjesec dana kasnije u Šisto. "Bili smo na putu tri dana, sjećam se toga", kaže Ajham. Drugih detalja bjekstva u Grčku se ne sjeća.

Loša iskustva u Turskoj

"Ono što smo doživeli u Turskoj bilo je loše. Strašno je kad vam djeca dođu iz škole i kažu da je nad njima počinjeno nasilje. To nije sigurna zemlja", priča Ajhamova majka Ala Alhatab (34).

Ona kaže da se u Grčkoj osjeća bezbjedno. Službenici u kampu dobro se odnose prema njoj i njenoj porodici. Međutim, ni oni zapravo ne mogu da pomognu. Zahtjev porodice za dobijanje azila odbijen je dva puta. Ala kaže da ne zna šta će sljedeće da se dogodi. Trenutno može samo da čeka - a definitivno ne želi da se vrati u Siriju. "Želim najbolje za svoju djecu, nada je trenutno jedino što imam", kaže.

Kanada, Velika Britanija i uvijek iznova - Njemačka. I djeca u Šistu znaju od svojih roditelja da im je Grčka samo usputna stanica. Neizvjesno je koliko još dugo.

Svakodnevna pitanja djece

Svaka porodica u kampu živi u svom kontejneru. On se sastoji od dvije odvojene spavaće sobe s krevetima za jednu osobu i krevetima na sprat, kuhinje sa štednjakom, frižiderom i tuš-kabinom. Toplu vodu obezbjeđuju solarni sistemi i prije svega električni kotlovi. Svi kontejneri imaju i klimu. Osim stambenih kontejnera, postoji i posebna zgrada za osobe s invaliditetom koja ima rampu.

S obzirom na to da je trenutno u Grčkoj ljetnji raspust, djeca ne idu u školu. Tokom dana većinu vremena provode u klimatizovanim kontejnerima. Tek uveče, kada vrućina polako postane podnošljiva, izađu napolje da se igraju na igralištu i terenu za mali fudbal. Glavni događaji za Ajham i Linine su putovanja na događaje van kampa.

Ala Alhatab pratila je svoje dvoje djece na izletu na manifestaciju "Nedjelja izbjeglica" koja je bila organizovana u centru Atine. Braća, sestre i druga djeca farbali su kuću od kartona. Bila je to interaktivna radionica na temu i simboliku pojmova "kuća" i "dom"."Najteže mi padaju gotovo svakodnevna pitanja moje djece kada ćemo konačno da se preselimo u našu kuću", kaže Alhatab.

Priprema za život "napolju"

Većina djece već zna da komunicira na grčkom, a mnoga govore i engleski. Sva djeca školskog uzrasta upisana su u grčke škole. Ali, ima i onih koji ne idu u školu. "Ne možemo i ne želimo da prisiljavamo tu djecu i njihove roditelje na to", kaže Tomas Papakonstantinu, direktor kampa Šisto.

Papakonstantinu je na toj funciji od 2020. On svoj rad ne vidi samo u pružanju smještaja i medicinske nege za izbjeglice, već prije svega u stalnom poboljšanju života u kampu na razne načine.

Papakonstantinu i njegov tim posebnu važnost pridaju davanju deci različitih impulsa i pružanju uvida u to šta se nalazi van Šista. Direktor kampa redovno organizuje izlete na sportske i kulturne manifestacije. Nedavno su Ajham i Lin bili na finalu Lige konferencija i na stadionu Kalimarmaro na kojem je održana ceremonija sa olimpijskim plamenom za Olimpijske igre 2024. u Parizu.

Ajham uzima odbojkašku loptu i uzbuđeno priča o posjeti finalu Lige konferencija. Dvanaestoro djece iz Šista, uključujući Ajhama i njegovu sestru Lin, dobilo je priliku da prati igrače grčkog Olimpijakosa. Trinaestogodišnjem Huseinu čak je bilo omogućeno da preda loptu. "Djeca nijesu htjela da skinu dresove sedam dana nakon utakmice", kaže jedan službenik u kampu.

"Pustili su me da pratim igrača koji je postigao gol", ponosno kaže Ajham. On međutim kaže da ne želi da postane fudbaler, nego ljekar ili pilot. Lin voli fudbal isto kao i njen brat. A njen posao iz snova je - da postane pedijatar.

( Deutsche Welle )