Običajno pravo i dalje jako u Crnoj Gori
Žene odrasle u urbanim sredinama u velikoj većini se prihvataju nasljeđa koje im po zakonu pripada, dok se u ruralnim gotovo sve odriču u korist svoje braće ili sinova, kaže advokat Veljo Brajković Odricanje od nasljedstva može se promatrati i kao čin žrtve za dobrobit porodice, poručuje profesorica Biljana Maslovarić
Pravo žena na nasljedstvo u mnogim društvima često nailazi na prepreke koje proizlaze iz duboko ukorijenjenih običaja i patrijarhalnih normi. Iako zakoni u većini zemalja ne prave razliku između polova kada je riječ o nasljedstvu, stvarnost često pokazuje drugačiju sliku.
Tako tridesetogodišnja profesorica iz Nikšića, J. Đ. navodi da su u njenoj široj i užoj familiji, žene vaspitavane da se odriču nasljedstva i da je takav odnos prema imovini postao porodična tradicija.
“Majka, tetka i sve starije žene iz naše porodice odricale su se svog dijela nasljedstva u korist muškaraca iz familije. Možda bih se i ja sjutra odrekla svog dijela samo da ne slušam okolinu i da ne trpim različite pritiske”, ističe ona.
Zakon o nasljeđivanju, objašnjava advokat Veljo Brajković, ne pravi nikakvu razliku u odnosu na pol nasljednika, te žene i muškarci imaju apsolutno ista prava prilikom nasljeđivanja. Brajković smatra da su žene potpuno upoznate sa svojim pravima, ali da u velikom broju slučajeva pod pritiskom, prije svega okoline (šta će reći drugi) i nametnutnih običaja, odustaju od svog prava i odriču se imovine u ime svojih muških rođaka.
“Nije mi poznato da postoji statistika u kojem procentu se žene odriču svog dijela nasljeđa u Crnoj Gori, ali smatram da je taj procenat iz godine u godinu sve manji i mislim da je posljednjih godina ispod 30 odsto. Međutim, značajna razlika postoji između žena iz urbanih i ruralnih sredina. Žene koje su odrasle u urbanim sredinama u velikoj većini se prihvataju nasljeđa koje im po zakonu pripada, dok se žene iz ruralnih sredina gotovo sve odriču svog nasljednog dijela u korist svoje braće ili sinova’’.
Uprkos pravnoj jednakosti, žene se često odriču nasljedstva u korist muških potomaka, smatra i sociološkinja, prof. dr Biljana Maslovarić, koja navodi da su razlozi višeslojni i uključuju: društveni pritisak koji podrazumijeva da muškarci, kao budući nosioci porodične loze i domaćinstva, treba da dobiju veći dio imovine. Zatim, običajni zakoni i prakse.
“U nekim društvima običajno pravo i kulturne tradicije podržavaju ideju da žene udajom prelaze u drugu porodicu i da zbog toga imovina treba da ostane u okviru porodice. Ovo može da uključuje i zemlje gdje formalni zakoni predviđaju ravnopravnu podjelu nasljedstva, ali gdje je običajno pravo i dalje snažnije. Tako npr. u Crnoj Gori je ovo običajno pravo i dalje snažno. Nakon toga imamo i ekonomski i socijalni status. Žene se često nalaze u ekonomski slabijem položaju, nemaju jednak pristup resursima ili pravnu podršku koja bi im omogućila da se bore za svoja prava. Ovo može biti povezano sa nižim stepenom obrazovanja, ograničenim pristupom tržištu rada i slabijom društvenom mrežom. I na kraju, tu su emocionalni i porodični odnosi”.
Prof. dr Maslovarić pojašnjava da žene mogu biti pod pritiskom iz porodičnih razloga, što uključuje želju za očuvanjem porodičnih odnosa i harmonije. Odricanje od nasljedstva može se promatrati, navodi, kao čin žrtve za dobrobit porodice, posebno ako su muški članovi finansijski zavisni o nasljedstvu.
U slučaju da postoji testament ili ugovor o poklonu kojim je žena ostala bez svog dijela, advokat Brajković pojašnjava da “žene, isto kao i muškarci, u tom slučaju imaju pravo da ukoliko su nužni nasljednici naslijede nužni dio zaostavštine (1/2 ili 1/3 od dijela koji bi im pripao kao zakonskim nasljednicima). Ukoliko je taj njihov nužni dio povrijeđen, one mogu osporavati poklone koje je ostavilac učinio prije smrti, te se pokloni moraju uračunati u dio zaostavšine koja pripada nužnim nasljednicima.
Da je ipak teško reći “to je moje pravo, to mi sljeduje”, smatra sagovornica sa početka priče, J.Đ. koja, međutim, navodi da borba za ravnopravnost žena mora uključiti i pitanje nasljedstva.
Sociološkinja Maslovarić smatra edukaciju ključnom u procesu emancipacije i osnaživanja žena da se bore za ono što im pripada, a to su jednaka prava.
’’Stvaranje sigurnog prostora gdje žene mogu biti otvorene i gdje mogu podržati jedna drugu, ključno je za promjenu stavova”.
Iako su zakoni po ovom pitanju jasni i nedvosmisleni, običaji, tradicija i mišljenje okoline često imaju veću težinu. Istina je da promjena svijesti zahtijeva vrijeme, ali naše društvo u 21. vijeku mora brže i odlučnije mijenjati društvene norme koje idu na štetu žena i nijesu u skladu sa principom rodne ravnopravnosti.
Ovaj tekst napisan je u sklopu projekta ‘’Žene kao predvodnice promjena na lokalnom nivou’’ koji realizuje Mreža za otvoreni dijalog, a finansira Ministarstvo ljudskih i manjinskih prava
( Nina Marković )