Kraj

Sada više ni Čarapić ne može da pomogne. Premijer je zalud zvao Vasilija, nije mu se javio. Ujak, mali od zaove, Kotrel i Putinov vladika Metodije su takođe zaćutali, i familija je dakle digla ruke. Niko da tvitne Šarlu Mišelu! Kako ruši Vladu zajedno sa Milatovićem, i kako ne shvata da Rezolucija o Hrvatskoj, Austriji i Njemačkoj, nema veze sa EU, a kamoli sa dobijenim Ibarom i pridruživanjem. Ako ne vjeruju neka zovnu advokata Dragovića ili poslanicu Nedović.

Koprivica je zvao Joanikija, pitao kakve su šanse da se digne neka manja litija, ne više od 10 hiljada vjerujućih, da se Briselu i Vašingtonu pokažu zubi, makar kao prije par dana u Pljevljima, gdje su demonstrirali prkos Nato zlikovcima ispred spomenika jedne tragične žrtve njihove podjednako tragične politike. Mislim na popove i topove. Kada je vidio da nema druge, Kopro je zvao Vraneša, da se makar prikupi dvije hiljade potpisa podrške sugrađaninu Milojku, jer kad su nekad, u vrijeme DPS ekipe, mogli toliko da nahvataju za Šarića, zašto ne bi sada i za Spajića. I da se tako iz Pljevalja Briselu pošalje jasna poruka da je srpski svet Andrije i Mikija, Vraneša i Kovačevića - jači od svakog evropskog svijeta. I vijeka.

Bečića niko nije zvao, iako je očekivao poziv iz Brisela, od Mišela lično, ili Ursule, jer nema šta da krije - pokušali su baš oni, Demokrate naše, da smanje štetu, i da se Jasenovcu ne dodaju Dahau i Mauthauzen, jer nema smisla da se Austrija i Njemačka stave u isti koš sa Hrvatskom. Dumale su Demokrate, ali uzalud. Umjesto Brisela, Aleksi se javio Nikšić, neki Koprivica, Vuković, Rovčanin i svi koji su do juče, do Mišela, bili na krivoj strani istorije, zovu i nude pomirenje i povratak, pod kišobran Bogdanovića, uz uslov da im se ne diraju ministarska mjesta i vozači.

Premijeru nije preostalo ništa do da izvuče posljednji adut. Pozvao je Milana Kneževića i ponudio mu da prihvati rekonstrukciju nakon koje će baš on, Milan K., Vučićeva marioneta, što i ne krije, biti predsjednik a ne potpredsjednik Vlade, a njegove dive i divovi iz DNP-a šefovi četiri ministarstva, deset državnih firmi i isto toliko diplomatskih misija. Milan je direktno u Jutarnjem programu, da ga čuje naš predsjednik Vučić, i selektor naše reprezentacije Stojković, odbio ponudu, optužujući Spajića da je britanski potrčko, i štreber, veći od Milatovića. I da ga ne prekida dok gostuje na Pinku, ili Prvoj, ili RTCG, i dok igra naša reprezentacija, a navijaju Vučić i Šofranac.

Jokovića je zvao Nikola Marković, sa RTV Nikšić, da mu potvrdi Milanovu priču, da Britanci stoje iza Mickeya a da je Eskobar davno rekao kako će ga podržati šta god radio. Joković mu je uzvratio da je na snimanju emisije “O selu i poljoprivredi” na podgoričkoj Bastilji, i da mu se javi naredne sedmice kad završi snimanje. Ili kad prođe žetva.

I tako su Spajić i Krvavac ostali sami u kabinetu. Mickey nije mogao da vjeruje kako se sve ruši, kako više neće biti premijer, dok ga je Branko tješio, da ni njemu nije lako, Roćen je otišao tek nakon dvije i po decenije, a on nije sastavio ni godinu, baš je surov život, čaša žuči, bez čaše meda, što bi rekao Dobrica Ćosić, zaključi ljutito premijer i spusti slušalicu Zoranu Koraću i nekom Kroletu. A oni su samo htjeli da mu prenesu kako ga Vučić neće dati, posebno ne nakon Rezolucije o Hrvatskoj, Austriji i Njemačkoj, kojom je za sva vremena ugradio sebe u temelje čudesne tvorevine srpskog sveta, vječnog bratstva istog naroda s obje strane Drine! I Tare. I Ibra, naravno.

A sad bez satire. Najviši evropski zvaničnik je otkazao posjetu Podgorici kako bi izbjegao da se rukuje sa Spajićem i govori u Skupštini ispred Mandića. I onih koji su digli ruku za Rezoluciju o zločinačkoj Hrvatskoj, Austriji i Njemačkoj. Vlada Crne Gore je time suštinski pala, a Skupština delegitimisana. Desilo se ono što je svako normalan davno mogao da predvidi - olako obećana brzina uvela je aktuelnu parlamentarnu većinu u kanal iz koga jedini demokratski izlaz mogu biti prijevremeni izbori. Državni i lokalni. Jer je odavno jasno da ne samo na nivou Crne Gore već i brojnih opština stoluju vlasti koje su davno izgubile legitimitet i koje se održavaju tragikomičnim trgovinama i politikama koje nemaju veze sa onima na osnovu kojih su dobijali izbore.

Žao mi je Milojka Spajića. Imao je najbolju namjeru a ovako brzo i bolno je završio. Još onda kada je pomislio da je vrhunski hirurg, još više da za operaciju ne treba dijagnoza, ni anestezija, čak ni snimak, da može da reže, vadi, ugrađuje, zašiva, naslijepo, zavezanih očiju, kao onaj Miško što je davno vozio autobus u kultnom filmu Ko to tamo peva. Pokušao je da bude predsjednik i pao a da nije ni potrčao, onda se zaletio da uskoči u premijersku fotelju, mašući Evropom sad 2, koju niko još nije vidio! Ubijeđen da su građani opijeni sa onih 450 eura minimalne i obećanih hiljadu prosječne plate. Nas je potcijenio a sebe precijenio. Već ga vidim kako se pakuje i vraća u Singapur, gdje mu takođe neće biti lako, jer nema više Do Kvona. I piramide.

Ali, snaći će se on. Mlad je i ambiciozan. Nego šta ćemo mi nakon Spajićeve pohare. Društvo je podijeljeno između srpskog sveta i Skaj svijeta, Vučića živog i Đukanovića počasnog, sa nejakim institucijama i obesmišljenom političkom elitom, usred desničarskog uzleta u Francuskoj, možda za koji mjesec i u Americi. Brisel je pokazao i na nedavnim izborima i ovim Mišelovim potezom da je i te kako živ i da uz njegovu podršku i nadzor, možda imamo šansu da nastavimo evroatlantski put. Bez Brisela to bi bila nemoguća misija. Što je bilo jasno svima i prije ovog tragikomičnog raspleta, svima osim prethodnom premijeru Abazoviću i odlazećem Spajiću. Ko je sljedeći?!

( Željko Ivanović )