NEKO DRUGI
Slučaj Demiral: balkanski fudbalski nacionalizmi
Fenomen korištenja samog terena za iskazivanje nacionalističkih poruka u posljednje vrijeme skoro da je postao ekskluzivno balkanski fenomen
Taman kad čovjek pomisli da je vulgarni nacionalizam na Euru iscrpljen s utakmicom između Hrvatske i Albanije, dogode se Turska i Austrija, neka vrsta višestoljetnog povijesnog derbija na Balkanu, pa se stvori novi problem.
Naime, iako su nogometni stadioni u Evropi, odnosno organizirane navijačke grupe najkasnije od polovice osamdesetih, postali mahom mjesta okupljanja radikalnih desničara i nacionalista, s izuzetkom navijača jako malog broja klubova, poput talijanskog Livorna, njemačkog St. Paulija, španjolskog Rayo Vallecana ili mostarskog Veleža, fenomen korištenja samog terena za iskazivanje nacionalističkih poruka skoro da je postao ekskluzivno balkanski fenomen u posljednje vrijeme.
Jer, ako izuzmemo nekadašnjeg nogometaša Lazija, Paola di Canija, koji je bio i na terenu neskriveni simpatizer fašizma, praksa iskazivanja ekstremnih političkih stavova od strane samih aktera na travnjaku od početka je bila eksces svugdje, osim na našim prostorima.
Stoga nam aktualni slučaj nogometaš Turske, Meriha Demirela koji je golove protiv Austrije proslavio simbolom ekstremne nacionalističke organizacije, antisemitskog i imperijalnog usmjerenja, ‘Sivih vukova’, zbog čega će vjerovatno propustiti ostatak Eura, može poslužiti da se prisjetimo i ostalih u posljednjih desetak godina. Počevši od Mirlinda Dakua, nogometaša Albanije, koji je također na ovom Euru, nakon utakmice s Hrvatskom kažnjen, jer je poveo navijanje u kojem psuje Srbe i Makedonce. Na prošlom Svjetskom prvenstvu, utakmica Srbije i Švicarske, koju je Srbija izgubila 3:2, umnogome zato što je ušla u nacionalističke tenzije i u njima izgorila, predstavlja klasičan primjer ovoga o čemu govorim. Jer se od početka osjetila tenzija između dvojice švicarskih nogometaša albanskog porijekla, Shaqirija i Xake i reprezentativaca Srbije, pojačana time da je Shaqiri na prošlom susretu ovih suparnika proslavio gol simbolom albanskog orla, pa je na toj utakmici opet dao pogodak uz provocirajuću proslavu, pa je selektor Srbije, Dragan Stojković Piksi vidljivo opsovao majku šiptarsku nakon izjednačenja i čitava utakmica otišla je u smjeru nacionalističkih tenzija.
Poznat je također slučaj bivšeg reprezentativca Hrvatske, Joe Šimunića, koji je nakon uspješnog završetka kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Brazilu, uzeo megafon na travnjaku Maksimira i počeo, ničim izazvan, skandirati ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’, zbog čega je propustio Svjetsko prvenstvo, nakon kazne Fife i uz, što je važno za kraj priče, apsolutnu podršku Hrvatskog nogometnog saveza.
S izuzetkom socijalističke Jugoslavije, na balkanskim prostorima nije postojao nijedan modernistički, emancipacijski državni projekt koji je generalno nudio pogled u budućnost, puno više nego u prošlost
Iza ovih primjera, koji nisu usamljeni, ali su bili najvidljiviji, ostaju nam dva pitanja i jedan potencijalni odgovor.
Prvo, što je to što ljude koji su evidentno uspješni igrači, s međunarodnim karijerama i egzistencijalno situirani ljudi, tjera na ovakve provale nacionalizma, čak i ako su reprezentativci drugih zemalja? I drugo, zbog čega su samo balkanski prostori ti u kojima neprovarena prošlost tako javno eksplodira na stadionima i u kojima postoji generalno nezadovoljstvo granicama, vidljivo još jedino po pitanju odnosa Rusije prema susjedima?
Potencijalni odgovor na oba ova pitanja je povezan, a tiče se obrazovnog, porodičnog, medijskog i državnog obrazovanja koje je posljednjih desetljeća eksplodiralo u smjeru naplate povijesnih računa i želje za povratkom stare slave, granica i sl.
To se pak događa zato što, s izuzetkom socijalističke Jugoslavije, na balkanskim prostorima nije postojao nijedan modernistički, emancipacijski državni projekt koji je generalno nudio pogled u budućnost, puno više nego u prošlost. A čak i taj istovremeni pogled u prošlost u SFRJ, odnosno u Narodnooslobodilačku borbu koja je davala legitimitet toj državi, pričao je priču o zajedničkoj borbi svih jugoslavenskih za oslobođenje zemlje od fašizma, ali i za klasno i nacionalno oslobođenje. Svi ostali projekti, pa čak i Ataturkov projekt stvaranja turske nacije, koji jeste bio modernizatorski, ali je istovremeno bio i hardcore nacionalistički, bili su upravo i isključivo nacionalistički i pričali su priču o vlastitoj naciji kao žrtvi komšija i prošlosti. Zato je, u konkretnom slučaju Turske, na njega tako savršeno nalegla i ideologija neoosmanizma i turskog soft-power imperijalizma, koju je ideološki definirao i u knjizi ‘Strategijska dubina: međunarodni položaj Turske’, opisao nekadašnji Erdoganov ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu. A koju je Demiral upravo manifestirao na Euru.
Drugim riječima, svi ovi reprezentativci se na terenu s ovim gestama ponašaju kako se ponašaju, uvjereni da imaju podršku čitave nacije, odnosno da govore u njeno ime. I dok je god to uvjerenje bazirano na ispravnom osjećaju da zaista iskazuju ono što dobar dio društva misli, to će se događati.
Jedina je na kraju nezgoda u tome što ovo još uvijek jeste uglavnom fenomen balkanskog nogometa i nogometaša, ali bi se jako brzo mogao ustaliti i kao praksa u ostatku Evrope, pa čak i zapadne koja je mislila da je te povijesne prijepore ostavila iza sebe. I uzalud će tu biti sva UEFA-ina politička korektnost i drakonske kazne kad stvari krenu u tom smjeru, za što je dovoljno pogledati događanja oko ovogodišnje Evrovizije ili ishode nedavnih europskih i nacionalnih izbora.
Svakako, tko preživi, pričat će.
( Dragan Markovina )