Fatalna ljevica

Prije dva dana zadesila nas je tužna vijest da je zauvijek otišla legenda podgoričkog i nikšićkog fudbala, Zoran-Zoja Vorotović.

Došao je kod nas u FK Budućnost kao mlad igrač, velikih mogućnosti, prije svega fizičkih. Zato je brzo zaigrao za prvu ekipu i nagovijestio da će biti veliko pojačanje. Bio je pravi odbrambeni, “zdravi” duel igrač, srčan i pošten, da ga je kao saigrača bilo milina imati pored sebe.

Na samom startu bilo je malih dilema, da li mu više odgovara pozicija beka ili centarhalfa, ali teren je najbolji rendgen, pa je ubrzo sve krenulo prirodnim tokom. Jer Zoja je bio, po svim fudbalskim kriterijumima, prototip modernog beka, a da će dogurati daleko nagovještavala je i neviđeno dobra ljevica.

Kada bi naletio na neko nestašno, nadahnuto protivničko krilo, valjda zbog viška adrenalina pobudio bi se u njemu onaj borbeni duh donesen iz rodnog Nikšića. Tada nastaje prava jurnjava po terenu, ali od zahuktalog Zoje protivniku nije bilo spasa. Jer majstor je svoj “Mirafjori” ubacio u petu brzinu, da sve pršti, pa kom opanci, a kom obojci! Zeleno prostranstvo je bilo malo da uspaničeni jadničak nađe sebi utočište, pa bi “krilce od kukavice” već u prvom dijelu igre završavalo na atletskoj stazi.

Našeg terminatora ni u toplini svlačionice nije mirilo mjesto, pa bi zato na poluvremenu treneri muku mučili da ga smire i natjeraju da se malo opusti. Podučavati ga i komentarisati njegovu igru nije bilo potrebe, jer on zna svoj zanat, a dodatno ga motivisati bilo bi samo dolivanje ulja na vatru. Jer, količinu energije koju je plava bekčina posjedovala, prirodno bi tražila da izleti napolje. Nestrpljivo bi prišao vratima, jedva čekajući sudijin zvižduk za izlazak na teren kako bi završio započeti posao.

Stavljao bi tako u nastavku utakmice u “mali džep” najbolja jugoslovenska krila - Zlatka Vujovića, Dragana Okuku, Fića Nikića, Redžu Stojiljkovića i ostale.

Na velikom broju utakmica, zbog njegove hiperaktivnosti i pretjeranih ubacivanja i napada, pokušavali su ga obuzdati svi, i protivnici (bezuspješno, jer on leti) i sudije (bio je s njima u stalnom trvenju) i naši treneri galameći: “Zoja, nazad!!!” No, on ih nije mnogo zarezivao, već u sljedećoj prilici kada dobije loptu, uzdajući se u svoje ogromne potencijale, je nezadrživo kretao u prostor. Radio je to, ne baš nekim lucidnim driblinzima, već bi nagrnuo jednim orkanskim naletom, što naš narod ljepše kaže - “životom”.

Tada slijedi njegov karakterističan “fudbalski potpis” kojeg publika pod Goricom bezuspješno traži i danas u plavih. Efektnim centaršutom pogađa Mojaša u glavu, a ovaj pravo u mrežu. Proradio bi vulkan pod Goricom, skandirajući: “Zoja majstore, Zoja majstore”. Ovaj eho odzvanjao je veoma često jer je Zoja i sam znao postići gol, pa je jedan od rijetkih odbrambenih igrača koji u jednoj od pet najboljih evropskih liga tog vremena (Yu liga) postigao 15 prvoligaških golova.

Ogroman naboj koji je krio u sebi nije mogao biti zadovoljen stavljanjem u džep jogunastog krila, niti asistencijom za gol, već bi još uvijek pun suvišne energije, se osvrtao na drugu stranu, desnu, tražeći nove izazove i nove rivale, pa kao da pita: “Slavko (Vlahović), treba li ti pomoć?… Sad ću ja”!

Taj samopregor i nesebičnost su bili prisutni i u svakodnevnom životu. Druželjubiv, veseljak, uvijek u centru pažnje, a kako i ne bi kada je bio neviđena dobrica. Uvijek bio okružen mnogobrojnim drugarima, koji su ga najviše voljeli, zato što je bio neviđeni Džek, što se znalo graničiti s naivom. Kako je na terenu navikao davati sve od sebe, tako je i van njega bio široke ruke. Davao je svima, ali često bez mjere, i kome treba, i kome ne treba.

Mangupi oko njega su to iskorišćavali, dok on nikad nije znao reći “Dosta… nema više”. Ostatak novca prosipao je u noćnim klubovima i na kockarskim stolovima, što je bila njegova Ahilova peta. Mjeru nije mogao naći ni kada su prijateljice noći u pitanju, dok je prelijepa supruga Slađana ”čamila kući, čekajući”. Takve slabosti su mogle proći u Titogradu, ali prelaskom u Crvenu zvezdu, prerastaju u rak-ranu. Više se družio s Arkanom, nego sa Džajom, a više je vremena ostavljao na “zelenim čojama” hotela “Metropol” i “Kasina” nego na travnjaku Marakane.

Ovdje počinje da tamni zvijezda jedne uspješne igračke karijere, a bio je dogurao i do reprezentacije Jugoslavije, stigao na kratko i do Turske gdje se nije mnogo naigrao.

Poslije uzbudljive Odiseje vraća se u Podgoricu, i dobija trenerski angažman u FK Lovćen s Cetinja. Očekivalo se novo, stabilnije životno poglavlje najboljeg nikšićkog beka svih vremena, ali ona impulsivnost i nemir koji je nosio u sebi, će odrediti njegovu sudbinu. Poslije jedne fatalne noći provedene za kockarskim stolom hotela Crna Gora, Zoran Vorotović je doživio težak saobraćajni udes, i nažalost ostao trajni invalid.

Punih dvadesetak godina se uz pomoć supruge Slađane i sina Vladana uspješno borio za život, ali očigledno sve ima svoj kraj, pa je tako otišao i naš voljeni Zoja. Neka ti je vječna slava, stari druže.

(Ovo su izvodi iz knjige “Rapsodija u plavom - 100”, autora bivšeg fudbalera, Zojinog saigrača, Vojislava Vukčevića)

( Vojislav Vukčević )