Sjeverna renesansa: Nerazmrsivi čvor

Eva, Zmija i Smrt kao slika ili završna inscenacija funkcioniše ne samo kroz narativno-filozofski vizir koji heterodoksno sažima Baldungovu metafizičku projekciju, nego i na ‘parcijalnom’ nivou - na razini istaknutog detalja - ovaploćuje autorovu temeljnu aporiju, koja se neće olako ‘rastočiti’ u ublažavajućim objašnjenjima. Baldungov rukopis zadržava traumatički sloj koji se možda može ‘razrijediti’, ali se ne dâ sasvim dislocirati, kao što se i uvijek problematični užitak neće pacifikujuće razmjestiti. To je zato što simptom nije isključivo, puko prikazan, on je i konkretizujućuje otjelotvoren, i bukvalno ovdje dat u prepletu tri tijela, što implicira da se drama odvija i kroz materijalnost samih označitelja koji su violentno ukršteni. Isuviše je tekst gusto ‘ispleten’, isuviše je tekstura kompleksno ‘uštepana’, da bi Baldung dopustio da se priča ili ikonografska poenta provizorno ‘raspletu’, čak i po cijenu opasnog igranja sa uslovima cenzure i pravovjernosti. Stoga, kao što je to slučaj sa brojnim autorovim radovima, Eva, Zmija i Smrt prerasta u meta-ostvarenje - koje otkriva najmanju, bazičnu jedinicu tekstualne izgradnje - budući da, ispod glamurozne površine melodrame, saspensa i erotske tenzije, uokvirava ono što, zapravo, odr(a)žava slikarov sistem enunciranja, način kako se ‘šije’ tekst, kako se ‘uparuju’ metafora i metonimija, kako se značenja grade i odlažu: Baldung se koncentriše, ne ugrožavajući glamuroznost prizora i njegovu tematsku validnost, na ono što omogućava cijeli proces - na čvor koji grafički, opipljivo, uvezuje junake prvobitnog zapleta. U tom čvoru, protagonisti su dovedeni u fatalnu bliskost: dok su ranije figure bile u relaciji (što se spacijalno precizira kao konstelacija), sada su ‘učvorene’ u cirkularnom označiteljskom ‘repetiranju’.

Iako se, na prvi pogled, čini da se radnja na slici praktično efektuira u pokretu nogu, jer i Eva i Adam pružaju korak (ona da bi otišla iz okvira u kome se nalazi, on da bi je zadržao, podmetnuvši stopalo), glavna akcija se događa, zapravo, u ekspresivnosti i taktilnosti ruku. Adamov očajnički potez jeste da lijevom rukom pokuša da nasilno zadrži Evu koja je vjerovatno naumila da napusti ovaj prizor, ovu melodramsku scenu u koju se pretvorio Pad kada je preveden u očitu muško-žensku asinhroniju. Drugim riječima, inicijalni pokret jeste Adamovo čvrsto - na tom dijelu su mišići još koliko-toliko sačuvani - hvatanje Evine lijeve ruke blizu lakta. Smrt zaustavlja, nastoji da kontroliše, da dominira: da ugrabi svoj plijen. Ali, Eva nije bespomoćna, štoviše, po njenom licu bi se reklo da nije previše ni uznemirena, kao da je iz ranijih primjera dobro naučila lekciju. Uostalom, Adamov stisak ne predupređuje Evinu lijevu šaku da - ako uzmemo u obzir da tačno tu gledaju njene oči, da je baš to mjesto njene fokusiranosti -provokativno, buntovnički drži između palca i kažiprsta rep dugačke zmije. Ukratko, Adamova agresija ne može čak ni da skrene pogled junakinje sa onoga što je ‘predmet’ njenog najdubljeg interesovanja, ne može da zaustavi Evino okušavanje ili iskušavanje zmijskog tijela koje se već pretvorilo u opsesivnu metaforu: ženska želja nije poremećena, nije izbrisana, a figura je sačuvala ‘urođeni’ habitus.

Baldung, dakle, da bi sasvim stegnuo svoj čvor, da bi dodatno ‘ušio’ Adama i Evu u egzistencijalnu teksturu, u mrežu znakova i gestova, u igru uvodi i posrednički treći član, eda bi se obogatila primalna scena, originalno sjecište traume: zmija - koja ima glavu lasice - dvaput se obmotava oko drveta i Adama, i tako ga spriječava da napravi odlučujući iskorak, da dođe do svog cilja. Smrt je limitirana ne samo ovim strateškim zadržavanjem, korporalnim obuhvatanjem koje drži Adama ‘prikovanog’ za stablo, nego još izraženije, možda smrtonosnim, otrovnim zmijinim ugrizom, koji je baš ono što je Baldung odbio da prikaže u Smrti i Djevi. Zmija zariva zube u Adamovu lijevu ruku, zbog čega će začas popustiti ili prestatiti njegov stisak, što će sasvim otrgnuti i osloboditi Evu.

Zmijin ugriz podrazumijeva i da se zatvorio krug, da su tri člana trajno upletena u egzistencijalno-seksualni koloplet: u tom kratkom spoju, cirkuliše želja, odnosno multiplikacija želja koji su prije disparatne, nego konsenzualne. Baldung, u uporišnom prepletu koji predstavlja temelj polivalentnosti ljudskog stanja, na neki način anticipira Lacanovu koncepciju boromejskog čvora: tri prstena koja, u apstraktnom smislu mogu biti nezavisni, ali su tako prožeti da tvore lanac koji neraskidivo povezuje strah, želju i užitak, što presudno određuju muško i žensko tubistvovanje. Eros i Tanatos se više ne mogu razdvojiti, ‘raspetljati’ ili raščlaniti: distinktivnost anksioznosti i jouissancea nikada nije potpuna u središtu ljudskog bića. Taj čvor, koji snažno drži na okupu proizvedeni (autorski) tekst, koji presudno boji domet i raspon umjetnikove signature, ipak ne drži značenja na okupu, već ih diseminacijski umnožava. Pogled koji pada na područje seksualnosti je duboko vrtoglav, jer je sam prizor - ovdje briljantno fokusiran na paradigmatični čvor - suštinski preuslovljen, posljedica većeg broja uzroka, posljedica i motivacija. Ako je sve povezano, ako je svaki označitelj u odnosu sa svakim drugim označiteljem u nezadrživoj proliferaciji, onda je inter-akcija (ovih likova, ove kon-figuracije, ovih znakova) na platnu isuviše složena da bi se disbalans između viška i manjka (seks je uvijek dis-harmonična postavka) mogao semantički stabilizovati. Baldung vidi seksualno polje kao prostor disrupcije, nasilja, napetosti i užitka, kao radikalizovanu protivrječnost gdje se ostvaruje i (maniristički) izdužuje želja.

Semantička konkretizacija je uvijek već svojevrsna kalkulacija. Ali, na Evi, Zmiji i Smrti kao da se bez prekida zbrajaju disparatni elementi koji pripadaju suprotstavljenim poretcima. Na primjer. Adam - pretvoren u Smrt, ili makar kao njen zastupnik - preuzima simboličku funkciju (mrtvog, a time još i efikasnijeg) Imena-Oca, to jest mrtvog slova Zakona koje prohibitivno delegitimizuje Evinu emancipaciju; budući da je tijelo zmije ‘erektirano’ taman iz mjesta gdje se, u vizuelnoj rekonstrukciji, nalazi Adamov penis, on zadržava položaj i dejstvo imaginarnog falusa; takođe, pošto je već transformisan u ne-živo biće, na slici Adam djeluje kao nesvodivi realni dio, kao Tanatos koji je, pa čak i u žanru horora, suštinski neiskaziv, vizuelno ‘nedefinisan’, u među-stanju za koji nemamo adekvatni jezik. Zmija, kao ekstenzija Adamovog penisa, pak, djeluje u simboličkom mandatu jer je već potpuno, kroz metaforizaciju, konstituisan razumljivi jezik seksualnosti; na imaginarnom planu, zmija je zavodljiva slika direktnog Evinog saveznika koji ugrizom blokira Adamove nasrtljive imperative; u realnom okviru, ona ovaploćuje, preko standardnog tropa, svu težinu (satanskog) grijeha koji je izazvao Pad. I na kraju, Eva stoji kao samo realno ženske seksualnosti koja će ultimativno ‘umaći’ jezičkom i prohibitivnom pritisku Zakona, patrijarhalnoj sankciji; kao imaginarna projekcija, ona ima dovoljno prostora da uživa u vlastitoj narcističkoj refleksiji, u slici koju je stvorila sama o sebi; u kontekstu Drugog, na simboličkoj ravni, kao dio izgrađenog slikarovog vokabulara, pa i njegovog nesvjesnog, Eva određuje - u autorovom opusu - Baldungovu blizinu sa sublimnom Stvari.

Sam čvor je nerazmrsiv, jer bez obzira koliko se napravilo ‘okretaja zavrtnja’, označitelj ostaje mobilan, spreman za nove konekcije, slika i dalje nastavlja da se mijenja. Prošivni bôdovi očuvavaju teksturu, ali se unutar obilježenog pisma neprekidno obnavlja signifikacijska aktivnost. U boromejskom čvoru na Evi, Zmiji i Smrti, protagonisti mogu da prave, uprkos šavu koji ih vraća na isti topos razmjene, različite narativne kombinacije, saveze i neprijateljstva, kompromise i ultimatume, lične pobjede i poraze. U neprestanom klizanju znakova, u odlaganju označenog koje bi svakako bilo ili vulgarno ili prosto, što i na nivou teme i značenja ima isti posljedični efekt, Baldung svoju humanističku hermeneutiku zasniva na uvidu da seksualnost, čak i u pornografskom opisu, zadržava neodoljivu tendenciju da (s)krene u perverziju, psihozu, opscenost i obeznanjuću transgresivnost. Ma koliko da se normativizuje (recimo, ideološki ‘pripitomi’ kao reproduktivna nužnost), seks kao eksces nikada do kraja neće biti - ‘normalan’.

( Aleksandar Bečanović )